voltaren https://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

četvrtak, 10.10.2013.

Odlepršale dunje

Ma jasno :), sve je najbolje kad odmah znaš. U dvije riječi. Ili tri :) S igrama bi barem trebalo biti lako, ali kad dulje traju čak se i u njima katkad zapletu kotačići, zamisli na primjer da ti kreneš s igrom - tko prvi do kruške, a ja za to vrijeme nađem super tajno mjesto za skrivanje, moguće je da ćeš ti zbilja tako trčeći dospjeti daleko i brzo i da ću se ja sakriti tako dobro da me nikada nećeš nać', ali nisam sigurna da bi ta igra bila nešto posebno uspjela :)

Zbilja, razumljiva komunikacija je divna stvar. Jedino nisam sigurna da takva uopće postoji i sigurno je moguće znanstveno dokazati da se ni ljudi koji govore istim znakovima nikako ne mogu razumjeti. Čak nije ni samo do muško-ženskog sporazumijevanja. Zato je univerzalni prevoditeljski uređaj svakako potreban što hitnije, google sigurno već radi na tome i zbilja bi bilo veselo imati tako nešto. Ali hej, pa veselo je i ovako! :) Zašto bi se baš uvijek i sve moralo razumjeti od prve? Onda se ne bi imalo što ni pitati. Možda je tajna našeg višegodišnjeg putovanja baš u tome što smo taman dovoljno slični i dovoljno različiti da traje. Ti pišeš kako ti dođe, a ja pročitam kako mi dođe :):) i eto zabave!

Možda ti se čini da su nam nesporazumi česti jer zbilja imam manu odmah zanovijetati čim nešto ne razumijem, ali makar to može biti stvarno zamorno tako mi barem možeš objasniti pa se problem riješi prije nego nastane i čini mi se to ipak bolja opcija nego da glumim pametnu kojoj je sve jasno, a problem koji to nije bio nađe si neki ormar, onakav jedan za hranjenje energijom kakav ima Sedma od devet, onda tamo bubri sve dok ne preraste letjelicu. Uf.

Istina je da najbolje stvari češće nastanu iz spontanosti trenutnog dojma nego iz previše razmišljanja. Ali meni više nije moguća ta potpuna spontanost otkako je blog otvorenog tipa. Ipak se sami uključuju filteri koji po strani ostavljaju ponešto što ne želim reći baš svakome tko slučajno naiđe i to je jednostavno tako. Pa se zbilja osjeti da je blog zatvoreniji otkako je otvoren. Da baš ne velim zgrčeniji :) No, kako važi zakonitost da se svime što se izgubi nešto i dobije, sad samo trebamo čekati da vidimo što ćemo to dobroga dobiti! :)

Znači, to je onda dobro, kad ima više riječi? Lakše je održavanje pogona? Sad sam još sigurnija da je bolje biti zanovijetalo nego ona pametna. Jer sam imala svoj blistavi trenutak :), pa sam ti pred otprilike nešto više od godine dana, tamo negdje od lanjskog proljeća, počela dio pisama pisati u svoju bilježnicu, a samo dio na blog. Jer sam pomislila da ti predugim pismima namećem obavezu jednakog odgovaranja, da te muči savjest ako onda nemaš vremena ili volje razglabati o mojim poplavama silnih umotvorina i učinilo mi se da to nije ispravno. Nego da su neposlana pisma dobra ideja. A nisam te pitala. I sad tebi fale oni dugački postovi? :) Našla sam danas nešto zanimljivo u editoru bloga, postoji nekakva statistika svakakvih podataka i jedan baš zgodan, naime piše tamo - U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu). Zapravo, ne zvuči zgodno nego optužujuće, kao da i blog zamjera škrtarenje na riječima :)

Nego, razumijem tvoje objašnjenje da možeš nešto napisati bez da znaš što ti je na pameti :) :) :) , ali stvarno, kako možeš reći da nisi kreativan? Jedan univerzalni komunikator ćemo prvom prilikom nabaviti za vezu tebe i tvoje pameti! Jer ideja svemirskog broda koji se može pokrenuti i samo vrteći onu ručicu kakvu imaju stari traktori i automobili je stvarno genijalna! Jel to ono što zovu kurbla? Ako je profesor Baltazar imao letjelicu na navijanje onakvom polugom kakvu imaju ure, znači da je i ovo izvedivo. Pa da, genijalno za slučajeve kad padne centralni sustav. Vidiš, tako bi i međuljudskim odnosima bilo korisno imati pomoćni pogonski mehanizam, osim glavne rakete, nekakvu polugicu za ručno upravljanje u kriznim situacijama, jer tako nešto se ipak ne može staviti na autopilot.

Ne brini zbog one fotografije, već kad sam ti je krenula opisivati skužila sam da sam je dovoljno dobro upamtila.

Čini mi se da i povremeno spuštanje na zemlju ne mora biti loša stvar, ako nije neko bolno ateriranje na nos, razumije se. Zapravo - sigurno može biti zabavno i na tlu, na primjer najobičnije skakanje u zrak ako je od sreće. Može i po kuhinji :) Pa i ovo veranje šumskim klancima i blatnim gudurama je ipak najuzbudljivije na matičnom planetu i duboki svemir nije isti ako se nema barem jednu točku pripadanja. Mene danas nije zapalo ništa od ovih zemaljskih igara, umjesto skupljanja šumskih kestena obećala sam poslijepodne pomoći prijateljici u istrpavanju klipova kukuruza iz prikolice na elevator koji onda to vozi u koš u koji se spremaju, ali mi je javila da im se izgubio kombajn, jednostavno je nestao negdje u poljima i ne mogu ga naći, pa ništa od te zabave. Šteta, to mi se baš sviđa raditi, zato sam se i ponudila kad se požalila da im fali entuzijasta :)

A ti si dakle malo bio Tadijanovićeva ptica na dunji :) Samo što ovaj put nije ptica odletjela bez traga, nego su dunje završile u nepoznatom. Stvarno, zašto nikad nisam otkrila neki parfem s mirisom dunje? Takav bih sigurno koristila da postoji i ne bih bila jedina. Ma što god bilo od njih na kraju, džem ili samo podsjećanje na nečije djetinjstvo, neka si ti njih protresao, uvijek mi je bilo pretužno da dunje uvenu neubrane. Ali sve što je dobri stari Dragutin napisao a da sam pročitala, ako mi nije bilo tužno, onda mi je svakako već nešto bilo i znam da je gospodin umro, ali bih se mogla kladiti da ja u njegovim stihovima još uvijek čujem kako mu toplo kucka srce. Eto, ako neće biti pekmez od dunja, bit će od mene :) Što ću kad sam se nekako rastopila od podsjećanja na tu sliku stabla i grana dunje. I ne ljuti se sad, jer eto baš moram ovdje i prepisati tu pjesmu, znam da nam nije krajnji cilj stavljati ovdje tuđe riječi, ali sad imam tu potrebu, pa neka ostane zabilježeno.


Pjesma o dunji i ptici

(Dragutin Tadijanović)


Zrela, žuta, mirisava dunja
na stablu visoku
neotrgnuta ostala
jesenas.
I uvenula.

Sa stabla mirisne dunje
ptica
odletjela.
Odletjela preko voćnjaka
u šumu duboku; u šumu gustu, pustu.

Ni dunje ni ptice
nema.
Nema
ni ptice
ni dunje.






10.10.2013. u 21:19 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

<< Arhiva >>