Da je zemlje više od neba
pesak bi sa plaže pomislio kako je on taj koji more i travu melje i tanji miriadama nežnih staklenih ugriza. Da ima smrti više od života napravio bih ti jorgan od maslačkovog paperja Zagrnuo bih te njime nek te sačuva od ravnodušnosti i miluje kada sam odsutan. I kad se uspem vratiti pregrnula bi ga i ti preko mene i tkali bismo beskraj opipljivom prisutnošću jednog u drugom po celoj površini tela. Da je vetra više od vazduha Povetarac koji zaigra kroz otvoren prozor lakoću bi našu poneo sa sobom nek lebdimo sa toplim strujama vazduha dotičemo vrhove travki i listova njišemo zrele voćke na drveću i pratimo svilene bube u letu. Da je okrutnosti više od nežnosti i tuge više od radosti vetar bi prozore i pesak i bube uzvitlao kroz šumu staklenog drveća gde svako stablo fantastičnih oblika raste iz naših osećaja: zazvečao bi huk kristalnih zvižduka pucali listovi i drobili se plodovi i bube u srču opalog lišća i izlomljenih ticala krckavih pod našim koracima. Svaki naš preostali dodir bezbolne rane bi otvarao i sukrvicom rubove lomova ružičasto bojio. I mi ne bismo tražili mesto za ostati skupa čak i kad nam se čini da ne postojimo. Ne bi opstali zajedno ni u kraju ove pesme koji plavom okrutnošću staklene maslačke u živi pesak pretvara. Ti i ja . |