Prepoznao sam zasijani trag sjećanja prosutog po livadi odveo me je zujeći do predvečerja sa tobom polegli po toploj travi slušamo zalazak pčela u sumrak kad odnose crtice svjetla na sebi a ja zaptivam ove misli u saće očuvat će mi dugo tvoj miris kraj mene i moju želju za tobom u nadolazećoj tami Roj žudnje je brujao nad vlatima i nad strepnjom polegle matice prvi je put bez krila izložena meni Težak je njen okus lijepi se zavodljivo i teče po grlu pritisnuo je čula i svijest u gluho doba moje nježnosti Pokreti nas drobe bez jeke raspršuju u svjetlost što nedostaje u polen koji pada po tebi mliječom natopljena tijela natapamo tlo sjeme smo za sjećanje |