Vlati naspram plavog i dve prašnjave zmije šljunkovitom svojom kožom doveli su me u Jelen Do. Da si i ti kraj mene mogla si postati reptilska boginja ovog napuklog brda gola i palacava pod kamenom ližući slanu ili bešumna košuta u potoku kuckavih oblutaka. Ali nisam te poveo sa sobom ni poneo u sebi niti znam da li si želela poći ovamo. A ja ovako zamišljam mesto gde vredi ostati i sačekati odlučiti šta će se dogoditi. Posle. Kreč iz brda cvili visine prašinom muti a krhotine klanca oko mene sedim starinama nalik postaju. U ostavljenoj kući zemljani zidovi na leptirice i šišmiše mirišu i tu bih hteo da se setim obećati sebi da ćeš mi ti ipak ostati večnost kipa od medi. Da li je i jelen ovde nešto iščekivao? Mislim da je i on od vremena pobeleo i odlučih da ja tebe samo do večeri sačekam. Posle vetrovitog dana Stabla će me dodirnuti zelenim ušima ili su im to oči, usta, prsti ili pluća a ja ću zamisliti mesto gde je jelen zanoćio i sa kojeg je kamenja so izljubio Veče je i meni je lakše zamisliti svemir kad nemiri pokušavaju došapnuti misteriju postojanja ali ne uspevam ih razgovetno čuti a i ono što naslutim još manje mogu zapamtiti. Metalni sjaj novčića sa svoda želi me potkupiti da ostanem i sutra i prekosutra i dalje i zaluđuje me brojanjem svojih dalekih kresnica. U tanjirima svojih dolina moj svet samog sebe jede boginje i košute nestaju a zemlja kao zlatni prah u situ preostaje. Sve je manje ima i možda je zato dragocenija. Od nje je i ovaj krajolik preostao. Naslikan je za tebe ali nisam uspeo na njemu naći mesto i za tebe. |