Vjetrovito

Samo da se ukratko javim (pošto zaista već jako dugo nisam), da, danas sam bio u Varaždinu s razredom. Istim busom kao što smo išli i na maturalac. Ovo je bilo savršeno zaokruživanje svega i svačega, a ponajviše se činilo kao dovršavanje maturalca. Bilo je lijepo vrijeme, čak možda i pretoplo ("Opet si ponio šal?" rekla mi je prijateljica. Da, imao sam ga u rukama većinu vremena.) Možda koju fotografiju od danas stavim sljedeći put, ovo je samo na brzinu pa neću ništa stavljati.

Varaždin je, dakako, lijep grad, ali ne mogu se otarasiti misli kako se tamo nema što raditi. Prvo smo otišli na groblje, koje je posebno, ali nekako nakon pola sata dosadi (možda da je noć i da je dobro malo društvo...), pa smo odmah zatim sjeli ponovno u bus koji nas je ostavio nekoliko (ali doslovno nekoliko) metara dalje. I nakon što smo razgledali grad, bili smo prepušteni četiri sata (!) sebi na volju. Naravno, kako smo bili gladni, pola ih je otišlo u McDonald's, a ja sam otišao u Konzum u kojem mi je dobra teta plave kose napravila sendvič od parizera, a koji se nalazi na onoj glavnoj ulici nedaleko od McDonald'sa, na nekom uglu.

No, kad sam pojeo sendvič, shvatio sam kako sam još uvijek gladan, i kad sam se vratio u isti Konzum, bila je druga teta, nešto kraće tamnosmeđe kose. "Možete li mi napraviti sendvič u ovom pecivu od sezama", pokazao sam joj koje želim, "i od parizera?"

"Ne!" odgovorila je.

Ne!? Ono, koji bog?

"Mogu ti samo prerezati pecivo, i narezati parizer, ali ne mogu ti napraviti sendvič", objasnila je. Pa zar je toliko teško doslovno hititi u to pecivo salamu da ja ne diram rukama kojima sam dirao novac? :-S

Čak sam joj htio dati sitne novce kad sam plaćao jer sam ih imao (uvijek traže), na što mi je ona odgovorila: "A što će mi to?" i tutnula mi natrag.

Zaboga...

No, dobro, osim toga, dan je bio kao stvoren za Borisovu šetnju po gradu... He he...

Oprostite mi, veseo sam.
;-) Boris

Sjedim u dva ujutro i u dnevnoj sobi i povremeno promatram tihu noć koja se nazire s prozora. Povremeno koji automobil prođe, poremeti tišinu, ali kasnije opet samo ona zavlada. Volim noć; tada se u nama budi nešto neobuzdano, sila koju ne želimo više, a i ne trebamo zatomiti. Slušam li pomno, čujem zvukove semafora, pomiješane samo ponekad smijehom slučajnih prolaznika. Bacam pogled natrag na udžbenik iz povijesti i odlučujem kako ću starim šarama neke tuđe i nepoznate ruke dodati i nešto svojih bilježaka. Noć je dobra za učenje - tada nikoga nema. I da hoću, nema. A u subotnje zimsko jutro ne postoji ta sila koja bi me iz kreveta izvukla pa mi ovakav život trenutačno najbolje paše. U sili svih otkrića o kojima čitam i učim, pitam se hoće li jednom i koje moje ući u povijest. Tko zna, možda ste upravo vi ti koji će obilježiti ovu ili neku od sljedećih godina. Što je ono što ljude nadahnjuje za velike korake? Biti predodređen za nešto veliko - jesu li kada Haffine, Röntgen ili pak Kafka to osjetili? Ja to ne osjećam, ali želim jednom ostaviti trag na ovom svijetu, ma koliko se on mučaljiv činio.

Svijet, ne trag.

;-) Boris

Dodatak (8:02 sata ujutro): Pada snijeg ovdje u Zagrebu, a ja sa šalicom vrućeg čaja u ruci sve to zajedno promatram na prozoru. :-)
________
Slika: "Moth", Martin Stranka

Zarobljen u prijevode Rossettijevih balada, soneta i poema, osjećam se kao da je preda mnom zadatak koji tijekom cijelog svog života ne bih mogao zgotoviti. Predivno atmosferični stihovi isplepleteni realizmom viktorijanskog duha podastiru se pred mene u obliku knjige izašle još u devetnaestom stoljeću, požutjelih stranica i masnih mrlja na prvom listu od hrpe papira koju obuhvaćaju tamnoplave stranice izvezene zlatnim nitima. Čovjeku dođe da ju uzme u ruke i zavali se u krevet, te provede čitave zimske praznike iščitavajući rimovane umotvorine čovjeka koji služi kao primjer sinteze likovne i književne umjetnosti, a o kojemu se veoma malo zna. Zarobljen, kao što je moljac zarobljen u tkanine - i meni će ova knjiga do kraja ove godine biti hrana, jer vidjeti je jedno, a osjetiti ton riječi jest nešto sasvim drugo.

;-) Boris

________
Slika (detalj): "The Blessed Damozel", Dante Gabriel Rossetti

I, evo, napokon sam se i ja vratio s Interlibera, koji je i ove godine, unatoč tomu što se pričalo, besplatan. Bio sam danas, jer preko tjedna zgusnutog od posla nisam stigao, ali zato sam danas bio dva puta, jer moj neodlučni um ne zna što kupiti u tom određenom trenutku kada se nađe pred tolikim hrpama sniženih knjiga. Shvatio sam kako mi je bolje pokupovati sada sve što želim, pa onda tijekom godine ono što nije na sniženju. I tako je na kraju sve ispalo odlično. Dakle, ovako je nekako izgledao moj račun:

Znači, sveukupno sam prošao 33.68% jeftinije. Što je i dobro, unatoč tomu što sam malo razočaran ponudom. Naime, bio sam dvaput, jer su mi u Algoritmu rekli kako će doći nove pošiljke knjiga iz biblioteke "Zlatko Crnković Vam predstavlja" tijekom dana, no kako sam bio i nešto poslije deset sati (kada se otvorio) i oko 20 sati navečer (kada je bilo preostalo samo sat vremena do zatvaranja), nisam primijetio kako su im stigle. Tako da nisam kupio niti "Iza kulisa u muzeju" Kate Atkinson, niti "Angelin prah" Franka McCourta, a niti "Studengoru" Charlesa Fraziera (koja je, istina, bila ponuđena u novijem izdanju mekanih korica koje nisam htio). Ali sam zato uzeo nešto od Alice Hoffman (koju do sada nisam uspio niti primiti u ruke), mračnog Andrewa Vachssa, kojeg mi je preporučila DsK, pa sve do očitog novog i posljednjeg nastavka Harryja Pottera J. K. Rowling.

Unatoč tomu, u Algoritmu su bili dobri popusti. Preuzeli su neke knjige koje su na sebi imale naljepnicu drugih knjižara, pa su ih prodavali po samo 29 kuna. Zadivljen sam također novim hitom iz nakladničke kuće Vuković&Runjić, "Srednji spol" Jeffreya Eugenidesa, sretan ponajviše što sam shvatio kako ta knjiga ima pristojan popust, kao i "Nevina samoubojstva" istog autora koja imaju više nego pristojan popust. "Dvostruki jezik" Williama Goldinga kupio sam zato što sam bio pročitao "Gospodara muha" i veoma je dobar u svom bizarnom izlaganju priče pred čitatelja. Fraktura je učinila to da svi romani koji su prije koštali više od 100, a manje 150 kuna, koštaju na sajmu 100 kuna.

Također, u šestom paviljonu, postojala je jedna knjižara koja je izložila svoje iznimno jeftine knjige, pa sam tako kupio onu "Božićnu priču" Charlesa Dickensa, koja se jednom pojavila uz novine za 24 kune, a sada je koštala ravno 10 kuna.

A kako ću uživati u čitanju kupljenog, naravno, moći ćete provjeriti na Velikim očekivanjima.

Veselo!
;-) Boris

________
Fotografija: "Autograph Book", Predestiny

U posljednje vrijeme sam u tako nekim mističnim i čudnim raspoloženjima, vjerojatno zbog glazbe koju slušam. I po cijele dane nešto radim, pa tako uspijevam sve zgotoviti na vrijeme, nadam se. Ali postoje stvari koje čovjek ne može zgotoviti i da ima cijeli tjedan vremena, pa je tako i kod mene. Napokon sam našao neku ravnotežu između onoga što volim raditi i vremena koje ću odvojiti za školske obaveze. Sada balansiram na nekoj crti između romantizma i realizma, još uvijek zapeo u pretprošlom stoljeću i nikada dosegao viši stupanj modernizacije.

U koje književno razdoblje biste se vi mogli svrstati? Hvala bogu, ima ih mnogo pa se svatko stigne naći u jednom od njih...

;-) Boris

________
Fotografija: "Mansard", Toadsmoothy2

Zapanjujuće je koliko riječi mogu vratiti slike u sjećanje. Čitajući "Sjenu vjetra" Carlosa Ruiza Zafóna kroz ovih nekoliko slobodnih dana, uživao sam u motivima i slikama Barcelone koji isprepliću priču. Spominje se i Toledo, i Montserrat, a sve je omeđeno savršenom gotičnošću. Prije negoli sam počeo čitati ovu knjigu, Barcelona mi se nije svidjela, bila je samo jedan hladan i beživotan grad neobičnih građevina i oblika, toliko nestvaran da bi se ono malo vremena što sam u njemu proveo prije nekoliko mjeseci moglo činiti i kao san, samo tako. Uskoro bih trebao napisati neku recenziju ove knjige na Velikim očekivanjima, ali mislim kako ću još neko vrijeme uživati u ugođaju koji mi je ona donijela, a za koji sam siguran kako će potrajati još barem tjedan dana.

Cementerio de los libros olvidades; nikada nisam mislio kako španjolski jezik može biti opskuran u tolikoj mjeri.

Veselo!
;-) Boris

________
Fotografija: "Barcelona 2", matmoon

Ne volim kada netko koristi anglikanske termine za ovu noć; onda mi se čini kao da smo pokupili taj običaj. No, istina je da je on ovdje još od srednjeg vijeka. Lugh je jučer kupio bundevu i izrezbario zlokoban izraz lica iz nje, no na kraju je zatiljak nekim čudom otpao, ali to nisu (na svu sreću) vidjeli slučajni prolaznici koji su bacili pogled na prozor dnevne sobe s ulice. Sjećam se prošlogodišnje Noći vještica; čini se kao da je bilo prije samo mjesec dana - očito, vrijeme prebrzo prolazi, možda je to razlog tomu što ništa ne stižemo.

Danas je, pak, dan koji bismo posvetili mrtvima; odlazimo na groblje, palimo svijeće i nosimo cvjetne bukete kako bi barem jednom godišnje pokazali svoju brižnost i za one koji sada žive samo u našim sjećanjima (a ponekad ih nismo niti upoznali). Taj idilični ugođaj ubija jedino suvremeni svijet, koji u svoj svojoj lijenosti ostavlja svijeće ispunjene plastikom koje imaju gumb kako bi se uključili električni titraji koji, po mom mišljenju, nikako ne mogu nadomjestiti plamen svijeće. Isto tako, plastično i krpeno cvijeće, već odavno prljavo od mnogih kiša koje su se tijekom godine obrušile na grobove odaju sliku zanemarenosti od strane onih za koje su tijekom života smatrali najdražima.

Žalosno. Ali isto tako i svakodnevno.

Boris
________
Slika: "Scarecrow", Rado Javor