Sjedim u dva ujutro i u dnevnoj sobi i povremeno promatram tihu noć koja se nazire s prozora. Povremeno koji automobil prođe, poremeti tišinu, ali kasnije opet samo ona zavlada. Volim noć; tada se u nama budi nešto neobuzdano, sila koju ne želimo više, a i ne trebamo zatomiti. Slušam li pomno, čujem zvukove semafora, pomiješane samo ponekad smijehom slučajnih prolaznika. Bacam pogled natrag na udžbenik iz povijesti i odlučujem kako ću starim šarama neke tuđe i nepoznate ruke dodati i nešto svojih bilježaka. Noć je dobra za učenje - tada nikoga nema. I da hoću, nema. A u subotnje zimsko jutro ne postoji ta sila koja bi me iz kreveta izvukla pa mi ovakav život trenutačno najbolje paše. U sili svih otkrića o kojima čitam i učim, pitam se hoće li jednom i koje moje ući u povijest. Tko zna, možda ste upravo vi ti koji će obilježiti ovu ili neku od sljedećih godina. Što je ono što ljude nadahnjuje za velike korake? Biti predodređen za nešto veliko - jesu li kada Haffine, Röntgen ili pak Kafka to osjetili? Ja to ne osjećam, ali želim jednom ostaviti trag na ovom svijetu, ma koliko se on mučaljiv činio.

Svijet, ne trag.

;-) Boris

Dodatak (8:02 sata ujutro): Pada snijeg ovdje u Zagrebu, a ja sa šalicom vrućeg čaja u ruci sve to zajedno promatram na prozoru. :-)
________
Slika: "Moth", Martin Stranka

Napisano u 02:20 sati.

komentari (24) ... ispis ... link