Ne volim kada netko koristi anglikanske termine za ovu noć; onda mi se čini kao da smo pokupili taj običaj. No, istina je da je on ovdje još od srednjeg vijeka. Lugh je jučer kupio bundevu i izrezbario zlokoban izraz lica iz nje, no na kraju je zatiljak nekim čudom otpao, ali to nisu (na svu sreću) vidjeli slučajni prolaznici koji su bacili pogled na prozor dnevne sobe s ulice. Sjećam se prošlogodišnje Noći vještica; čini se kao da je bilo prije samo mjesec dana - očito, vrijeme prebrzo prolazi, možda je to razlog tomu što ništa ne stižemo.


Danas je, pak, dan koji bismo posvetili mrtvima; odlazimo na groblje, palimo svijeće i nosimo cvjetne bukete kako bi barem jednom godišnje pokazali svoju brižnost i za one koji sada žive samo u našim sjećanjima (a ponekad ih nismo niti upoznali). Taj idilični ugođaj ubija jedino suvremeni svijet, koji u svoj svojoj lijenosti ostavlja svijeće ispunjene plastikom koje imaju gumb kako bi se uključili električni titraji koji, po mom mišljenju, nikako ne mogu nadomjestiti plamen svijeće. Isto tako, plastično i krpeno cvijeće, već odavno prljavo od mnogih kiša koje su se tijekom godine obrušile na grobove odaju sliku zanemarenosti od strane onih za koje su tijekom života smatrali najdražima.

Žalosno. Ali isto tako i svakodnevno.

Boris
________
Slika: "Scarecrow", Rado Javor

Napisano u 12:00 sati.

komentari (15) ... ispis ... link