subota, 02.05.2020.
Pjesmom protiv korone MARTINA
SIZIFOVA ŽENA
Kamenje s obale rijeke nosila bi kući.
Spustila bi ih na mirisne poplune.
Milovala. Cjelivala. Draškala.
Čvrsto bi ih privinula uz topla njedra.
Nježno gladeći kamen, čekala je
tratinčice što niču.
Danima joj ništa novo nije rodio kamen,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.
Četkala bi ga. Srugala. Polirala. Češljala.
Privila bi ga još jednom uz jalovu utrobu.
Pa milovala. Cjelivala. Oplakivala. Grlila.
Mladost joj je prolazila uz voljeno kamenje,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.
Jedne sparne ljetne večeri posjetila sam je u kući punoj kamena.
Čvrsto me zagrlila svojim staračkim rukama i prošaptala:
"Jednoga dana izrast će mu tratinčice."
Njezine sjajne oči još uvijek pune života i dalje su sanjale cvijeće.
Tada sam joj prišla bliže i potiho rekla:
"Uzaludan je posao mijenjati ljude."
Ni tada mi nije vjerovala.
Te noći zaspala je uz kamen.
Sizifova žena.
Martina Pavičić
