utorak, 04.02.2020.
moje je ime duška
rođena sam 1955.g., uboga sam umirovljenica, živim u Pločama i zamrzla sam se u 60-oj godini – tu mi je odlično... to su moje zlatne godine i odlučila sam umrijeti u šezdesetoj...
napisala sam tri knjige („Valunzi“, „mamac za Lignju“ i „moje ime je duška“) ni jedna nije za djecu, ni za intelektualce...
majka sam i najsretnija baba na svijetu... volim fotografiju, volim jesti i volim se smijati... suze žive na drugoj strani ulice i ne pozdravljam ih kada se sretnemo...
o knjizi: „moje ime je duška“
potrebno je doći u šezdesete da bi shvatio što je sreća... tek tada možeš zaboraviti sve što pripada zaboravu, tek tada prestane boljeti sve što je zaraslo i tek tada počneš opraštati...
treba govoriti i pisati, treba sebe zavoljeti najviše na svijetu, zavoljeti se tristoposto...ostati ću ovakva do starosti, ludirati se na otvorenom, ljubiti u zatvorenom, nazdravljati... ako me netko danas upita kako izgleda najsretnija žena na svijetu, pokažem prstom na sebe... damu u zlatnim šezdesetim, ubogu umirovljenicu, probušenu, krpanu i zakrpanu, neodmjerenu, neustrašivu, tvrdoglavu i zajebanu, grohotom nasmijanu, ostvarenu majku i babu na najjače... obrisane su one suze s moga lica, sada lijem samo radosnice i ne žalim ni za čim...
i sretna sam kada, nakon promocije, primim ovakav kompliment: „Hvala ti na predivnoj večeri, sve vrste suza koje imam večeras su potekle.“
ili kako kaže urednica ove knjige Jasminka Bedeković:
„U ovom djelu Duška Mušić je intimno intimna bez granica i ograda. Na svoj prepoznatljiv, satiričan način ogoljava se do kosti, do zadnjeg bisera. Vjerujem da će svatko tko pročita osjetiti ono... da li se nasmijati ili zaplakati?
Duška Mušić je hrabra žena, a ovo je knjiga o rasutim biserima.“
Dobro došla, Duška!
