Uvela sam te u sobu gdje stoji veliki starinski ormar.
U njegovu krilu skrivala sam se kao dijete iza zastora od grubljeg platna poput onog na kolima malog putujućeg kazališta.
U njemu su ostale u jednom prošlom vremenu upiljene u mrak neke prve tišine, sprega maštanja i sluha.
U mirisu drveta još se gnijezdi doba zaštićene dovoljnosti.
Vremenom, preuredila sam ga u ormar s mojom garderobom.
Toliko haljina, samo da bi se ćutjela vlastita koža i pod njom bilo, katkada divlje, katkad umireno od neopisiva blaženstva. Toliko razuzdanih zvonastih suknji u vrtnji oko tijela što se vrti i odiže od tla samo da bi se dosegnule zvijezde!
Sad, pokazujem ti poneku od mojih nošenih stvari s etiketama nekih davno izblijedjelih imena.
Oprosti što ih čuvam kao što žene iz bordela čuvaju svoje dostojanstvo dok kupuju u radnji gdje i ugledne gospođe. Čuvaju dostojanstvo tih žena.
Ja znam da me nikad poslije nećeš tako gledati i slušati, omatati mislima, kao sad dok me još nemaš, do sam ti još samo fantazma ili bludna želja, tvoj čedni san.
Nikad poslije neću biti tako povlaštena svojim mjestom u tvom životu kao sad dok i nemam mjesto, dok sam posvuda...
Djevojčica najednom iskoči iza zastora odjevena u moju preveliku joj haljinu i štikle, usnica razmazanih jarko crvenim ružem, smijući se bez dva prednja mliječna zuba.
„Oči su ti kao oblaci puni kiše“, reče mi i dohvati iz svog skrovišta crveni kišobrančić, raširi ga i otrča skakučući kao da igra školice doskakujući s jedne na drugu zvijezdu.
Od pijeska je načinjena samo varka moje kože da bi štitila stvarnost što prodire duboko ispod nje.
Spolja, nekad je pusta poput vrelog pijeska za vrelih ljetnih dana ali iznutra sadrži sve sastojke što ih razmjenjuje s morem.
Ponekad je varka pijeska iluzija vode.
Proplovljava njome nazubljen i svrdlast Neptun kao jezičak morskih prastruja što guta prozirni plankton u jednom morskom uzdahu.
Ponekad je i golim okom vidljiv narančasti krug mojih podvodnih eksplozija što se događaju tiho kao i zalasci sunca.
Sunce na površini moje vode razastire koncentrične krugove što zapljuskuju purpurnim odsjajima i najudaljenije krajeve i usijeke što uzmiču pred pogledima nestajući između oštrog stijenja.
Procijep mojih šumnih skrovišta vidljiv je samo oku što se vodi svojim sluhom.
Neprispojiv, vječni Odisej, ostat će zauvijek okovan u mom modrom snu.
Nema je nigdje gdje tražiš jer nije put da se stigne
nego glazba koju imaš u sluhu dok putuješ.
Glas kojeg možeš raspoznati samo u svojoj duši i grlu.
Nekad je noć. Mala kavana na trgu Pigalle i Ona u crvenoj haljini s crvenim ružem na usnama, dok ne čeka tebe.
Ona leprša oko uličnih svjetiljki kao roj tamnih noćnih leptira.
Plisse na njenoj suknji nije onaj u kojem ćeš zgužvati svoje prste jer ona ne čeka tebe.
Ponekad je gitara. Akustičan zvuk u kojem sudjeluje cijelo tijelo,
biće, jezik, zubi, oči, plavetno rasijecanje neba svjetlosnom zrakom zrnasto smeđih očiju.
Daleko seže pogled što ne traži već u njega ulazi svijet.
Ne čeka te, jer ton za tonom, dok prolaziš ulicom negdje, svirač od sunca preplanulih obraza ne ispraća tvoj korak nego puls svojih prstiju dok prebiru po žičanom instrumentu.
Improvizacija. To je glazba - put.
Njena od sokova teška put izvija se poput zmijske iz pletene košare uz čarobnu frulu.
Tiho! To se tijelo njiše u ritmu mambe jedinstvenom za svako pojedinačno tijelo ali je rijetko koje i tvoj par.
Pust si poput pepela u pepelnici dok čekaš da ona ispuši svoju cigaretu a onda odlazi i ne pogledavši te.
Ne stižeš ni uobličiti misao u pitanje koje ostaje lebdjeti za njom poput traga njenog parfema.
Do zadnjeg, čovjek za šankom čekat će da ustaneš pa da raspremi stol.
Poželjet ćeš leći u krevet i spavati i prije nego što ukorak sa svojim odrazom u izlozima stigneš kući.
Nećeš znati gdje si je izgubio i da li je ikada i bilo.
Ta ljubav... Prokletstvo Salieria.
Mozart.
Prizivaj mi tijelo u san sve dok ne zarudi horizont i ne budem toliko daleko da više nikud ne mogu otići. Prizivaj me... prizivaj moju preplanulu kožu da je mogu osjetiti, osjetiti svoju golu put i sebe, svoje tijelo i biserje kako se kotrlja i rasiplje niz padinu mojih leđa, nizinu mojih mediteranskih sočnih vrtova nara što se začinju iz koraljnog cvijeta kao mali rastvoreni pehari i mekih podatnih uzdaha što sklapaju oči uronivši lice u svežanj mirisnog bosiljka i korijandra. Ugledaj plavo praskozorje kroz bonsai drvca mojih grudi tako da progledam kao iz sna kad se probudim i ugledam tvoje lice. Polegni me uz put kraj osamljenog stabla pod kojim leže polegle resice najzagasitijeg mirisnog cvata utopljenog u zaglušujuću toplotu sunca zastalog u krilima krošnje još od podneva. U jutro... u jutro me ponesi tako da se mogu ugledati i iz ove daljine, kraj najdaljeg stabla pod kojim pronalazim malo sjenovita hlada i dašak svježine što mi hladi obraze. Pod jastuk podvuci ruku tako da napipaš moj preostali pramen sna i jednu modru vrpcu iz kose. Pod jezik... pod jezik sakrij tajnu riječ što sam ti je ispisala prstima u zraku, na staklu, tragom sjajnog planktona u noćnom moru jednim zamahom ruke... jer moje ruke sad su gole i u bijegu. Neće me nitko naći. Naše dvije noći nestat će u istome danu.
*inspirirano knjigom Bestjelesna A. Majetića, kao odgovor na poklonjenu istoimenu knjigu što je autor s posvetom davoru i viviani, svojevremno poslao na moju adresu.
Sad glazba oblaže reljef moje duše.
Nizinu u kojoj se sleglo toplo krzno trava.
Proplanak obrubljen oblacima zelenog bujanja.
Oštre obrise stijenja o koje se razbija vjetar.
Putokaz sunca ucrtan negdje u plavom baršunu nebeskog svoda.
Brujanje vode.
Ponornicu što izbija negdje daleko a utječe u tamnu šupljinu skrovitih dubina.
Visoravan koju u galopu prelaze vitke siluete jahača u indigo plavom,
sjaj žive očiju njihovih žena u čije će trbuhe s večeri uranjati lica.
Njihove noge, kobaltna kopita.
Ruke s kojih vjetar ispire sipki pijesak.
Pjeskovita tijela u koja uranjaju ruke.
Platinast bljesak požude u očima neznanca.
Hoće li to biti dovoljno za jednu dionicu violine?
... Moje tijelo
Razgrni mi rukama šuštavu svilu i zađi u labirint podsuknji.
Obnaži mi vrat poljupcima.
Uzdahni mi na uho onako kako izdiše dan na plamenom obzoru pustinje.
Zapali ugljena zrnca u mojim očima.
Ulij svoju kap tinte u moju vodu.
I ponesi me uz kamenite stube s kojih se slijeva srebrnina prozračne vode i postaje more.
Pokrij me... Ne zaboravi me pokriti.
Vrijeme oduzima od mene ostatak svijeta. Kao žar cigarete njen ostatak što nestaje u bjeličastom duhanskom dimu. Vjerojatnost promišljanja. Protežnost bez pristizanja k vrhu misli što se još nije ni pokrenula nego je tek uvertira sebe što me uvlači u prostor koji traži svoj navlastitiji izraz.
Melankolija raspolućenog svijeta. Svejednost.
Ponirem u duboku prošlost kao u mutnu marihuansku ekstazu u kojoj se budim s tetoviranom zmijom na leđima i vijugom tijela što me čini ženom bez svog vidljivog ostatka i cijelom. Promatram svoj ustalasani oblik osjenčen mjesečinom kao na tamnoj plahti otisak tijela što ostaje za mnom, dok ustajem izlazeći na terasu zapaliti cigaretu poslije sna o ljubavi što je ostao utisnut u njeno sklisko podatno tkanje, njenu snoliku samotnost.
Tamni prsti beduina prebiru sporo duž napetih struna mojih bokova, čežnjivim dodirima sraslim uz svoje žudnje za vječnim ra-stvaranjem.
I stvaraju me uvijek iznova, od kristalnih zvukova što dolaze kao jeka iz dalekih sfera il' njihov odjek na magiju zvuka, neodoljivo zazivanje što ih plijeni kao i nagost pustinje noć što naliježe na nju.
Gledam kako su se zaigrale nečije usne ponad rubova čaša
ali samo tebi šapnem: „Privlačiš me“
pa onda ovlaš liznem svoje i očima potražim zidni sat.
Još jednom ti šapnem, slatko, slatko,
dok pogledavaš u veliki tumač šapata snova
i pokušavaš odgonetnuti
o kojoj vrsti šapata je ovdje riječ.
A ja te mučim glasom milujući i prostirem se preko tvojih očiju
kao po satenskim plahtama nakon iscrpljujuće ljubavi.
Promuklim glasom želiš mi strgnuti smaragdnu kopču s vrata
ali ja te pristojno odgurnem i zadržavam pogledom.
Gledam meku raspuklinu tvojih usana
i slušam lament riječi pa ti odmičem pramen kose s čela
i jagodicama prstiju dotičem žilu što burno pulsira
pod pripijenim bijelim okovratnikom.
Vruće me grliš oko struka kao i vitku stopicu čaše
dok kroz mene struji sve ono što sričeš svojim usnama
razabirući s mojih
i razgovarajući i dalje mojim glasom.
Osjećaš da sam prisutna u svakom pogledu što je usmjeren na te
dok me pokušavaš raspoznati u mraku, dolje na vrtnoj terasi.
Očima ti milujem potiljak a ti ga dodiruješ dlanom i maziš mene.
„Noć je pitoma“, oglasim bezvučno
a ti se okrećeš i jezikom gladiš ugriz polumjeseca
na mom golom ramenu dok se migoljim od tebe.
„Zmijo“, prošapćeš i privučeš me k sebi
a moj osmijeh se razlije po krevetu pa ti dopuštam
da se savijaš rukama oko mene i pod odjećom ti tražim osjetljiva mjesta.
A onda zatvaraš oči kao da ćutiš vrtloge ispod kože
i njihovo duboko poniranje iz kojega se teško vraćaš
dok ti tjeram bunilo sa lica i budim iz sna,
okupanog u znoju.
