nego glazba koju imaš u sluhu dok putuješ.
Glas kojeg možeš raspoznati samo u svojoj duši i grlu.
Nekad je noć. Mala kavana na trgu Pigalle i Ona u crvenoj haljini s crvenim ružem na usnama, dok ne čeka tebe.
Ona leprša oko uličnih svjetiljki kao roj tamnih noćnih leptira.
Plisse na njenoj suknji nije onaj u kojem ćeš zgužvati svoje prste jer ona ne čeka tebe.
Ponekad je gitara. Akustičan zvuk u kojem sudjeluje cijelo tijelo,
biće, jezik, zubi, oči, plavetno rasijecanje neba svjetlosnom zrakom zrnasto smeđih očiju.
Daleko seže pogled što ne traži već u njega ulazi svijet.
Ne čeka te, jer ton za tonom, dok prolaziš ulicom negdje, svirač od sunca preplanulih obraza ne ispraća tvoj korak nego puls svojih prstiju dok prebiru po žičanom instrumentu.
Improvizacija. To je glazba - put.
Njena od sokova teška put izvija se poput zmijske iz pletene košare uz čarobnu frulu.
Tiho! To se tijelo njiše u ritmu mambe jedinstvenom za svako pojedinačno tijelo ali je rijetko koje i tvoj par.
Pust si poput pepela u pepelnici dok čekaš da ona ispuši svoju cigaretu a onda odlazi i ne pogledavši te.
Ne stižeš ni uobličiti misao u pitanje koje ostaje lebdjeti za njom poput traga njenog parfema.
Do zadnjeg, čovjek za šankom čekat će da ustaneš pa da raspremi stol.
Poželjet ćeš leći u krevet i spavati i prije nego što ukorak sa svojim odrazom u izlozima stigneš kući.
Nećeš znati gdje si je izgubio i da li je ikada i bilo.
Ta ljubav... Prokletstvo Salieria.
Mozart.
Requiem.
Oznake: zbirka
