Nema je nigdje gdje tražiš jer nije put da se stigne
nego glazba koju imaš u sluhu dok putuješ.
Glas kojeg možeš raspoznati samo u svojoj duši i grlu.
Nekad je noć. Mala kavana na trgu Pigalle i Ona u crvenoj haljini s crvenim ružem na usnama, dok ne čeka tebe.
Ona leprša oko uličnih svjetiljki kao roj tamnih noćnih leptira.
Plisse na njenoj suknji nije onaj u kojem ćeš zgužvati svoje prste jer ona ne čeka tebe.
Ponekad je gitara. Akustičan zvuk u kojem sudjeluje cijelo tijelo,
biće, jezik, zubi, oči, plavetno rasijecanje neba svjetlosnom zrakom zrnasto smeđih očiju.
Daleko seže pogled što ne traži već u njega ulazi svijet.
Ne čeka te, jer ton za tonom, dok prolaziš ulicom negdje, svirač od sunca preplanulih obraza ne ispraća tvoj korak nego puls svojih prstiju dok prebiru po žičanom instrumentu.
Improvizacija. To je glazba - put.
Njena od sokova teška put izvija se poput zmijske iz pletene košare uz čarobnu frulu.
Tiho! To se tijelo njiše u ritmu mambe jedinstvenom za svako pojedinačno tijelo ali je rijetko koje i tvoj par.
Pust si poput pepela u pepelnici dok čekaš da ona ispuši svoju cigaretu a onda odlazi i ne pogledavši te.
Ne stižeš ni uobličiti misao u pitanje koje ostaje lebdjeti za njom poput traga njenog parfema.
Do zadnjeg, čovjek za šankom čekat će da ustaneš pa da raspremi stol.
Poželjet ćeš leći u krevet i spavati i prije nego što ukorak sa svojim odrazom u izlozima stigneš kući.
Nećeš znati gdje si je izgubio i da li je ikada i bilo.
Ta ljubav... Prokletstvo Salieria.
Mozart.
Requiem.
Oznake: zbirka
Prizivaj mi tijelo u san sve dok ne zarudi horizont i ne budem toliko daleko da više nikud ne mogu otići. Prizivaj me... prizivaj moju preplanulu kožu da je mogu osjetiti, osjetiti svoju golu put i sebe, svoje tijelo i biserje kako se kotrlja i rasiplje niz padinu mojih leđa, nizinu mojih mediteranskih sočnih vrtova nara što se začinju iz koraljnog cvijeta kao mali rastvoreni pehari i mekih podatnih uzdaha što sklapaju oči uronivši lice u svežanj mirisnog bosiljka i korijandra. Ugledaj plavo praskozorje kroz bonsai drvca mojih grudi tako da progledam kao iz sna kad se probudim i ugledam tvoje lice. Polegni me uz put kraj osamljenog stabla pod kojim leže polegle resice najzagasitijeg mirisnog cvata utopljenog u zaglušujuću toplotu sunca zastalog u krilima krošnje još od podneva. U jutro... u jutro me ponesi tako da se mogu ugledati i iz ove daljine, kraj najdaljeg stabla pod kojim pronalazim malo sjenovita hlada i dašak svježine što mi hladi obraze. Pod jastuk podvuci ruku tako da napipaš moj preostali pramen sna i jednu modru vrpcu iz kose. Pod jezik... pod jezik sakrij tajnu riječ što sam ti je ispisala prstima u zraku, na staklu, tragom sjajnog planktona u noćnom moru jednim zamahom ruke... jer moje ruke sad su gole i u bijegu. Neće me nitko naći. Naše dvije noći nestat će u istome danu.
*inspirirano knjigom Bestjelesna A. Majetića, kao odgovor na poklonjenu istoimenu knjigu što je autor s posvetom davoru i viviani, svojevremno poslao na moju adresu.
Oznake: zbirka
