Sad glazba oblaže reljef moje duše.
Nizinu u kojoj se sleglo toplo krzno trava.
Proplanak obrubljen oblacima zelenog bujanja.
Oštre obrise stijenja o koje se razbija vjetar.
Putokaz sunca ucrtan negdje u plavom baršunu nebeskog svoda.
Brujanje vode.
Ponornicu što izbija negdje daleko a utječe u tamnu šupljinu skrovitih dubina.
Visoravan koju u galopu prelaze vitke siluete jahača u indigo plavom,
sjaj žive očiju njihovih žena u čije će trbuhe s večeri uranjati lica.
Njihove noge, kobaltna kopita.
Ruke s kojih vjetar ispire sipki pijesak.
Pjeskovita tijela u koja uranjaju ruke.
Platinast bljesak požude u očima neznanca.
Hoće li to biti dovoljno za jednu dionicu violine?
... Moje tijelo
Razgrni mi rukama šuštavu svilu i zađi u labirint podsuknji.
Obnaži mi vrat poljupcima.
Uzdahni mi na uho onako kako izdiše dan na plamenom obzoru pustinje.
Zapali ugljena zrnca u mojim očima.
Ulij svoju kap tinte u moju vodu.
I ponesi me uz kamenite stube s kojih se slijeva srebrnina prozračne vode i postaje more.
Pokrij me... Ne zaboravi me pokriti.
Pridržavaš me nitima sjajnijim i nježnijim
nego što je to najtanja paučinasta nit.
Kada pokreneš ruke, one se spletu oko mene
i zapletenu kao u svilenu košuljicu
privuku me k tebi.
Svo sjajno tkanje tad postaje oblik prepuštanja
i spada s mene meko i bešumno
kao baršunaste vrpce.
Ostajem pred tobom gola kao goli žar tvojih očiju
što kida okove mojih narukvica
i otima me naočigled,
još prije nego što za nama ostane samo prazno kameno stubište,
još prije nego što nečiji povici narede da zatvore sve izlaze
i prije nego što se nad pustinjom razlije
prvo rumenilo izlazećeg sunca.
Vrijeme oduzima od mene ostatak svijeta. Kao žar cigarete njen ostatak što nestaje u bjeličastom duhanskom dimu. Vjerojatnost promišljanja. Protežnost bez pristizanja k vrhu misli što se još nije ni pokrenula nego je tek uvertira sebe što me uvlači u prostor koji traži svoj navlastitiji izraz.
Melankolija raspolućenog svijeta. Svejednost.
Ponirem u duboku prošlost kao u mutnu marihuansku ekstazu u kojoj se budim s tetoviranom zmijom na leđima i vijugom tijela što me čini ženom bez svog vidljivog ostatka i cijelom. Promatram svoj ustalasani oblik osjenčen mjesečinom kao na tamnoj plahti otisak tijela što ostaje za mnom, dok ustajem izlazeći na terasu zapaliti cigaretu poslije sna o ljubavi što je ostao utisnut u njeno sklisko podatno tkanje, njenu snoliku samotnost.
Tamni prsti beduina prebiru sporo duž napetih struna mojih bokova, čežnjivim dodirima sraslim uz svoje žudnje za vječnim ra-stvaranjem.
I stvaraju me uvijek iznova, od kristalnih zvukova što dolaze kao jeka iz dalekih sfera il' njihov odjek na magiju zvuka, neodoljivo zazivanje što ih plijeni kao i nagost pustinje noć što naliježe na nju.
