ima putovanja

nedjelja, 31.07.2016.

Ima putovanja koja više i ne znaju gdje putuju i samo izgledaju kao da znaju. Ona moraju pratiti svoje izgubljene puteve koji su nestali usput zarađujući novac i odrićući se svojih godišnjih odmora, ili još više – svojih usputnih malih zadovoljstava koja ne koštaju ništa ali su dovoljna za osjećati draži putovanja.

Ima putovanja koja točno znaju gdje putuju kad jednom krenu u željenim pravcima i nastavljaju se dalje u željenim pravcima. Takva putovanja obvezno slijede obilježene male izlaze kojima ih upućuju oznake pored puta ili nalaze skrivene zaobilaznice za nastavak puta u željenom pravcu.

Ima putovanja koja se tek na kratko zaustavljaju usput da bi se odmorila i na odmorištima osluškuju šum vodenih slapova što su rijeka koja se ruši u obliku slapa negdje u blizini ali nisu usput. Slapovi vode što udaljeni šume a blizu grme rušeći tišinu vode što protječe, nikada nisu pored puta.

Ima putovanja koja se ne zaustavljaju. I ona nikad ne saznaju da su prošla blizu slapova (čak i kad ih mogu dotaknuti pogledom, ona to ne znaju). Ovakva putovanja su sretna i užurbana i ona ne vide da su se nečeg u ime puta morala odreći.

Ima godišnjih odmora od kojih se više umoriš nego odmoriš.
Ima godišnjih odmora u kojima od nepomičnog ležanja u ležaljkama pod blagim suncem ili pod zvijezdama ili u hladu borovine a miljama udaljeni svatko na svojoj strani obale koju sanja, sanjamo povratak negdje gdje ćemo se konačno odmoriti od tog godišnjeg odmora koji nas je iscrpio i predao snagom bezvoljnosti navici kojom se i sam život neosjetno zatvorio i zarastao kao rana kojoj se tek ožiljak malo osjeća pod prstima. Ima života što se nikad ne zatvore i samo zarastu. To su malene rane koje se uvijek iznova otvaraju i nikad ne postanu ožiljci.

Ima putovanja koja sliče na vjetrom otpuhnut šešir s glave!

Ima i onih što nikad i ne bi htjeli putovati, a ipak se za vedrih zvjezdanih noći najednom pojave u zrcalu vode kao veliki sjajni lopoči.

Happy alone

Oznake: iz zbirke Viviana

cigarettes after sex

Naučio si me
ma
ne nisi me naučio
ali sam kraj tebe
prvi put zapalila
cigaretu u krevetu
Rekao si
zašto ne u krevetu
pa
naučila sam se katkad
leći i zapaliti
o kakav gušt
i sama
na kraju dana
pri kraju večeri
s noći stavljajući
pepeljaru nadohvat
podići noge na naslon
ležaja
povući dim
sjećajući se
ma
ne sjećajući se
već
iz čistog gušta
tu ima
u svemu tome
ima malo i tebe
ima te
Nisam zaboravila
ne
nisam
Samo ne dam da me opkoli
ma
ne ne dam
da me opkoli
ne dam
osjećaj
Misliš da je išta poništeno?
nije
ma
nije
samo ne želim
ne želim ništa
do gledati u dim...
Dim
i osjećati se dobro
dobro
so good.

ne teče rijeka...

petak, 29.07.2016.

Evo ga. Napisano na drugom krilu istog onog kafea gdje prolaznicima, usput, žele ispunjenje njihovih želja

Like :)

ogledalo

četvrtak, 28.07.2016.

Ogledalo
Dođi malena, uzimam je iz očevih ruku.
Odlazim s njom u naručju dok on ostaje u društvu znanca s kojim razgovara.
Vodim te na sok, malena balavice, osmijehnem joj se gurajući svoj nos uz njen, mršteći ga.
Ajde sad sjedi tu. Molim kavu i sok od naranče, domahnem konobaru govoreći kad se približi stolu.
A sad mi reci, podignem kažišprst, zašto si pljunula na barba Ivu?
Gleda me okruglim zeleno smeđim očima.
Konobar donosi za stol sok sa slamčicom spuštajući ga pred nju, dok mu zahvaljujem, uzimajući kavu, i šuteći gledam u nju, čekajući da otpije gutljaj.
Hm, pripaljujem cigaretu; i?
Gleda me s čuđenjem.
Zašto si pljunula? Znaš da se to ne smije? Pa to nikako ne smiješ raditi!
Mršti se. Nije joj jasno. Otpija gutljaje crpeći sok slamčicom.
A taj Ivo, znaš, reći ću ti iako ti to ne možeš razumjeti, kad mi je bilo najteže, nakon što sam završila jednu ljetnu sezonu rada u poduzeću kojem je bio direktor, nije mi želio platiti poručujući da ja imam novaca, da mi ne treba, jer sam radila kao srednjoškolka na raspustu, htijući zaraditi za džeparac, ali je skot (prekrivam usta rukom, jer to nije lijepo reći pred malenom djevojčicom) odbio isplatiti mi zarađeni novac, jer meni ne treba, imam tatu koji dobro zarađuje. A onda kad su se smilovali, jer je moj otac malo zatim umro, i donijeli mi novac na vrata vratila sam ga poručujući neka kupe olovaka za poduzeće jer im ih ionako fali. Odbila sam ga uzeti. Dođavola, radije ću im pokloniti svaki novčić što sam ga zaradila radeći preko ferija nego ga uzeti "iz samilosti".
Stisnu mi se usnice, srce zadrhti, suspregnem suze.
Ona me gleda okruglim očima.
Ušmrknem sluz što je otpustila sluznica u nosu od nadošlih suza.

I sad ga se sjećam, malenog, bljedolikog kao da nema kap krvi u licu i s kao gavran crnom kosom dok mu jedan pramen vrškom oštrim kao vršak biča pada preko obrve i udara u oko.

Zar samo zato što si ga ti pljunula dok te otac držao u naručju dok je stajao s njim na puteljku što vodi uz park i nešto pričao, a ti iz čista mira iz svojih majušnih ustica tako da mu dobaciš? Što misliš, kako se osjećao tvoj otac? Kakvo derište!

Okrećem se od ogledala.

Ili zato što dvogodišnje dijete a da i ne zna zašto, prepoznaje lošeg čovjeka?

Gledamo se. Smijem joj se kroz suze.
Znaš, ti si pravo derište koje se nimalo nije promijenilo.
Samo su nam sad sredstva otpora drugačija!
Sredstva borbe - glas, riječ, argumenti!

Znaš, da ti nije bilo tate, taj bi ti zviznuo šamarčinu samo takvu! Što bi njemu značilo zviznuti dvogodišnje dijete!

Heeeej! Gdje si? okrećem se....... i okrećem.............

Stojim, u sjeni ali ne mogu biti ravnodušna, pred redom ljudi s uperenim kažiprstima, s mehanizmima prinude, s ovlastima!

Red je red, jel'?
Ali po vašim mjerilima, ne i onim univerzalne pravde. Ne i onim pod univerzalnim načelima pravde. Ne i onim po općim ljudskim načelima pravde i prava i ravnopravnosti jednakih? Ne i po onim zajedničkog nam jednog svoda nebeskog pod kojim smo rođeni jednako slobodni i jednako svi vratit ćemo živote posuđene nam na neko vrijeme. Ne, ne, nikako pod onim jednim kozmičkim načelom što nam se zalomio u udio kao komad kruha i lončić vode, udijelom životima u svijetu, vremenu.

Ma, ne plašim se. Imate lance, imate ključeve, imate lokote. Sjajno! Ali, imate li i ogledala? Ogledala - imate li ih?

čulo postojanja

Postoje trenuci osjećaja čistog postojanja
kad ne misliš
Misli su sjedinjene s čuvstvom postojanja
A ono preobražava lice kroz koje se zrcali
kao i ljubav što preobrazi lice
oživljujuć svoj izvorni notni zapis u nama

tko tebe... ti njega kruhom

utorak, 26.07.2016.

Željela sam ti stisnuti i lajk.
Imaš pravo gledajući iz svog kuta
Ali to nije moja šalica kave
A ni najsvježije mi nije na tvom tanjuriću
iako u papirnoj vrećici s natpisom Dubravica
još čuvam komad bajatog kruha
posutog susamom i bučinim sjemenkama.

I ne brini, sve moje slike na svom su mjestu.
Pogriješio si galeriju
- Arhipelag snova u drugoj je ulici.

mali esej o ljubavi, istini, slobodi... i ostalim čistim silama

ponedjeljak, 25.07.2016.

Srce je ključ svijeta i života

- Novalis


Jednom, moja mama izusti: "Sve je lako kad se ne voli". Istinito, što mi ostade u uhu.

Kad se ne voli, čovjek lako podnosi i miri se s onim, što kada se voli, nije lako podnositi i miriti se.

Ali, sve što vrijedi teško je, koliko se sjećam, riječi su Seneke.

A ljubav vrijedi - oslobađanja težine ili njenog preobražavanja do lakoće, i kada je to teško - jer je najveća vrijednost, najvrednije u čovjekovom biću s njegovim ključem.

Teško, i zato što ključ ima svoju specifičnu težinu - koju nekad osjećamo kao težinu a nekad kao lakoću. Ali nikad, ljubav, nije bez njenog osjećaja u nama, kada postoji djelatna kao i sve u Prirodi djelatno i u stalnom događanju. Elementarna, sačinjava elemente što sačinjavaju kozmos. Mi smo kozmos u malom, kao i sve u prirodi sačinjenoj od bića što su svako jedan mikrokozmos. Samo čovjek; čovjek (i ne samo on? dopustimo ne znati), ali samo ljudsko biće ima taj odnos prema svijetu i svemu na način uviđanja značenja (značaj je potpuno uobličena volja; Novalis) pa se kao kroz prizmu uma, njegova duha, duše, srca, prelama u mnogostruko više sve ono što druga bića u sebi samima ne mogu tako dosegnuti. Dotaknuti; biti svjesni.

I ljubav osvještavamo kao stanje (parafraziranje jedne od misli plejadablue iz vremena kad je puno pisala i s nama dijelila svoje misli) a što ne bi mogli da nije drugih i u odnosu na nekog ili što. Iz takvog stanja svijesti možemo Njome ono što od nas i zahtijeva (ili samo osjećamo takav poziv) : rasti, jačati, pružati ruku, rukama blažiti, tješiti, njegovati, tražiti načine da se nešto, netko spasi, podizati, predavati, biti najviše što ruke mogu - grliti, puštati... ispraćati, čuvati jedino u srcu jer samo tako možemo čuvati naš ključ. Ruke su tek izdanci, vitice srca. Nismo bršljan, ali kao bršljan nekad treba ih oviti oko kakvog bića što mu je takav svjetlosni, meki, topli bršljan blagotvoran.

Na jastuku na koji spuštamo glavu, uz nas su bića sa svojim srcima kao anđeli, pahuljasta, i katkada kao iz rasparanog jastuka od perja padaju po nama i mi uranjamo okruženi njihovim mekim, lakim ticajima kao laticama. Ništa nas ne povređuje. Jer ljubav ne povređuje. Važno je samo imati je osjećajući. Jer ona i raste od takvog imanja sebe. A rastući i otkriva nam što sve ona može. A može - više nego što bilo što može drugo, i čime se može. Ona je moć. I nema veće moći što u čovjeku može razviti mogućnosti, bez nje neiskusive. Ona priziva način postojanja kojim se učimo postojati i što sve postojati znači i može biti.

Ljubav je u zametku života. U zametku života i njegova je smrt. Voljeti to gnijezdo, znači moći i prihvaćati i voljeti i to ružno pače što će se jednom razviti u crnog labuda - smrt zametnutu u svemu živom što jednako treba naš ključ jer bez njeg i kada nas u lice zapljusne noć kao vrelo, bolno more što bi da udavi, taj plamen što i kada kisne ne gasi se - ljubav, kao plamen voštanice samotan u noći, ne bi sjao oplemenjujući noć svojom svjetlošću. A samo takvi plamsaji mogu oplemeniti i smrću uvijek nadomak svjetlosti tonućeg dana prisutnu i mrklu noć. Dan i noć - jedno izmijenjeno drugim. I ništa se u njihovoj smjeni ne može zaustaviti. Može samo oplemeniti. Imati ljubavi. Jer ona ima ruke. A njene ruke uvijek znaju. One znaju. Mi ne znamo, i kada vjerujemo da znamo, ne znamo jer ne možemo znati - sve. Tek fragmente uz koje prijanjamo. A ruke s ključem znaju. I treba ih samo pustiti, dopustiti im život kroz nas.

I da, kada boli, kad nepodnošljivo boli, ne boli ljubav već bol zadire našom ranjivošću ondje gdje je ima. A imajuć, njome cijelimo - podnoseći, proživljujući, preživljujući... - ucjelovljujući naš svijet i čineći vlastite živote plemenitijim.
Jer, ništa nije samo jedno i jednostrano.
Život je kaleidoskop. Živo izmjenjivanje stakalaca u raznolike šare mozaika.

U noći, budni, prije sna ili bilo kad - budni, kad zavrtimo kaleidoskop, ono što gledamo zrcali samo - svaka od njih, samo jednu formu, šaru u mnoštvu drugih. Jedan vid nas u sveukupnosti istine. Nikad i jedinu istinu.
Jer istina nas samih kao i ljubavi ne fokusira se samo na jedno. Jednu šaru, pa i kad se fiksira kao čiodom fiksiran uz podlogu jedan šareni leptir. Jedno osjećanje. Tok misli. Bilo što.
Istina, slobodna pojaviti se ondje gdje smo i sami istiniti i slobodni - istim i oblikuje. A niti jedan oblik nije i cijela istina.

Poznajući samo šarolike fragmente, može se prečuti - "bolje ne prijanjati uz njih".

Zato ne zaboravljajmo da - budni, samo budni možemo biti i slobodni. I istiniti. I slobodni biti istiniti. Jer mi znamo - ne drugi - kojim sve spletovima puteva istinito prilazi, puštajući mu da priđe, da bi se otisnulo u nekoj svojoj šari. Kao otisak, nikad isti. Ali uvijek s potpisom, otiskom, onim prepoznatljivim, vlastoručnim, istim.
U malim kanalicama načinjenih otisaka, sadržaji su iz kojih će nastajati novi i novi...
Smisao svega - nezapriječen put nas samih - znači putovati ka sebi, "preko sedam gora i sedam mora", slobodnom i istinitom.
Tko to ne može podnijeti ostaje u malim čahurama istina - ugrušcima - što poput krvnih zakrečuju žile krvotoka.

Zato, kada vidim da se drugi služe mojim otiscima, šarama, a slobodni su služiti se njima, vidim samo koliko vide a i potpuno su u pravu sa svoje točke gledišta. Ali prijanjaju samo uz fragmente i utoliko promašuju. Vidim i da zaobiđeni ljubavlju u trenucima otisnutim kako su ti trenuci htjeli biti, ne vide - jer to ni ne mogu, osim samo mene - kanalice uz linije puteva iz kojih su izlijevajući se nastali ti otisci. Ali ljubav na to nema ništa reći jer ništa im ne duguje.

Dug put proizilaženja iz svojih školjki ostavlja trag za sobom.

Putevi prošli križaju se sa sadašnjim, sadašnji retrospektivom dosežu u prošle, sadašnji su platforme, mjesta urušavanja i proizilaženja, nastajanja novog, nestajanja, trajanja, bez drugome dostupnog istinitog prepoznavanja središnjih točki a da ne sklizne u zamku tumačenja bez pokrića u stvarnom znanju, a buduće se lagano, nepostojano - što je u prirodi naše protežnosti u buduće, konturno ocrtava.

Mi ljudi svašta nešto propuštamo. Ali ne propuštajmo pružati ljubav, budni, za one kojima ona treba.
Ne propuštajmo kada nas trebaju.
Ako propuštamo, jer mi njih stvarno ne trebamo, ljubav nema ništa s tim. Ništa nam ne duguje.

Ali ljubav, nikada niti ne propušta...

sve ostalo su priče...

nedjelja, 24.07.2016.

Za jutro

I meni
za putovanje

La vita e bella :)

srpanj

subota, 23.07.2016.

Već je Platon ljubav učinio djetetom nedostatka, potrebe - i preobilja

- Novalis

Sanjah sinoć, prije nego sam pošla spavati budeći se u drugačijem svijetu, kako sebe pitam u snu, želim li ovaj osjećaj Tebe, izgubiti. Želim li da on skopni, da prestane, jer ako bih zavoljela drugog, možda bi on zaokupio moj svijet, pa na Te ne bih više gledala ovako kao sada, kao što pun Mjesec ogledajući se gleda u mora plime, odražavajući svoje svjetlo na modroj površini što ga mreška i ljulja. U taj element sastavljen od mora i svjetla mogu bilo kad uroniti ruke, mogu ga grabiti čašom i s Tobom u sebi, nevidljivim mi, dijeliti osjećaje - koliko čaša toliko mjeseca u čaši. Mogu se kupati u tom snu budnom od života. Pa ako bih te jednom prepustila značenju lišenom ovog sada, ako bih prestala misliti na Te kao sada, osjećati plamnu plimu, ljubeći i misleći, dijeleći osjećaje s nekim drugim, želim li to, pitala sam se spremajući poći na počinak. Htjela bih? Moja snolika glava protresla je, odrečno. Ova plima nas povezuje. Samo ona čuva Tvoje valove. One što zapljuskuju pijesak rušeći svaki put iznova naše kule u pijesku što ih ja - od pijeska sačinjena, podižem iznova. Rekla sam Ti, ništa se ne gubi. I prepuštajući se tom snu, još prije nego što si otišao, on u meni raste i plavi pješčane obale od preobilja. Oseka nastupi tek kao jedna mijena. A val Tvoje prisutnosti uvijek iznova me naplavljuje i uvećava moj osjećaj rasta unutar sebe. Rasta unutar srca lakog kao pero. Ako bih zavoljela drugog, možda bih Te izgubila, jer bi me napustio, jer - voljeti Te, znači ne moći živjeti bez Tebe, ako si u meni sadržan, tad ne mogu živjeti bez Tebe. A želim li takvo napuštanje, gubeći ovu sponu kojom smo oboje povezani u nečemu višem od nas? Ne znam. Pričamo onkraj naših fizičkih oblika. Postojimo samo. I naša postojanja privlače se negdje. Kao što Mjesec djeluje na privlačnost prema Zemlji.
Ako bih se naljutila, ako bih se možda jako naljutila, pomislim u budnom snu prije nego što ću poći na spavanje budeći se u drugačijem svijetu, možda bih zatvorila - zasluženo i s pravom - vrata između nas raskriljena. I mogla bih i trebala bih - zasluženo i s pravom - svoje osjećaje dati nekom drugom tko će ih uzvraćati držeći me u zagrljaju. Tko će kraj mene željeti zaspati, probuditi se. S kim ću otputovati na more, sjediti uvečer uz čašu dobrog vina. Netko, tko će me pitati - kako sam, i što mislim, kakvu glazbu volim i da je slušamo zajedno, kakve filmove, knjige. Netko s kim ću dijeliti svoja razmišljanja, razmjenjivati ih. Ali, što sa ovom Moći koja spaja nas? Želim li je izgubiti? I mogu li birati - a mogu, ali moja snolika glava zatresla je odrečno. Jer. Ne još. Ne znam. Ne znam... Budi tu jer sve dok jesi, dok jako, jako jesi, ništa se neće izgubiti. A napustimo li jednom jedno drugo onda će to biti samo voljom jednog od nas. Jer bez dvoje, nas i nema. Bez Tvoga tijela ne bih svojim uz njeg mogla pristajati. Kao čamac u koji možeš ući.

Vrijeme je čamac. Nemoj propustiti vrijeme. I neka bude noć. I neka rano, prije nego zaspim budeći se u drugačijem svijetu, Mjesec svojim tankim blistavim srpom, prereže vez.





...................The love that is felt between Twin Flames is spiritual

jedna drugačija stvarnost

petak, 22.07.2016.

Vani je tmurno, kiša, grmi, boje prigušene, ne samo zbog predvečerja. Glazba koju slušam raskriljuje prozor, vani je drugačije svjetlo, nježnije boje, između pogleda i neba nema razlike, sve je vedro plavo, sljubljeno kao sjaj u kapljici vode. Prilika koja gleda kroz prozor oslikana je glazbom, zlatasto sjaji njena kosa, svijetlo ružičasta haljina, poput ružičastog poljskog cvijeća, njiše se i leprša zaplićući o visoke trave polja što postaje more svjetla. Uspijevam je uhvatiti krajičkom oka. Promatram je u suncu.

Sjedim u maloj crnoj haljini, vani je tmurno, prigušeno svjetlo i uredski printer što radi preglasno pa sam stavila slušalice na uši i slušam glazbu. Ona otvara prozor lako, kao da do njega stiže u plesnim baletankama i pokretom ruke razvija film. Sekvence svjetla, plavetnila, zelenog, vedrog, zrakastog, sunčanog... pjenušaju na valu glazbe. Promatram projekciju na platnu kao kada gledamo film nas samih iz nekih davnih sretnijih vremena. Na platnu, netko se smije, okreće oko svoje osi, mimikom lica izgovara tko zna što, prstima prebire po nevidljivim naborima dana, gleda u mene...
Na platnu, samo još njene oči zapremaju prostor.
Ja nju vidim.
Ona mene ne.




(iz starijih bilješki)

a tek sam počela...

Naučila gubiti.
Ali ostaju pitanja, pitanja...

Da, trebala sam ti reći, "Kad ne znaš što reći...
- reci istinu."

Ej!

utorak, 19.07.2016.

U drugom životu, rekao si
U drugom životu, ponovila sam

vrč

Zato jer je ovaj moj život samo jedan
Ne pristajem na ništa manje nego biti svoja
i više od sebe svaki tren za sebe više svoja
Ne pristajem biti oprezna kao zvijer u šumi
jer ako ovaj svijet i jest zvjerinjak, nudim mu
svoje golo meso i stopalo za svaku klopku
Ne pristajem biti prašina u tuđem oku da me
ne bi vidjelo tko sam jer radije ću gledati gdje
u njem gasne odsjaj mojih vatri zatrtih u prah
Ne pristajem svome srcu gorčiti slasti od kojih
raslo je jer kušnja gorkog i nadrasta se samo njime
Ne pristajem biti plijen lakom prokljucati ljusku
u kojoj žeže sunce jer bila bih plijen krila zamjeranja
što nadvijena nad njim zamračila bi i mene gutajući
Ne pristajem štediti sebe za buduće jer buduće je vrč
iz kojeg svaki čas pijem i svaki čas može bit razbijen

beside You

subota, 16.07.2016.

Tek sad me boliš na onaj lijepi način
sažet u citatu Rilkea
Ljepota je početak strašnog koje se još može podnijeti
I sve baš sve strašno lijepe knjige
dobila sam od tebe
kao i prvu ukoričenu verziju Vivianinih priča
printanih u dva primjerka
za tebe i za mene
S tobom započinje moje širenje horizonata
moje iskoračivanje izvan granica
do tada ne - poznatog
S tobom, otvorio se novi svijet na sve strane svijeta
i u vremenu
mogla sam putovati i kroz vrijeme
s tobom
u sebi
i nas dvoje mogli smo biti nebrojeni drugi
u raznim vremenima
Tek sad me boli to što je put utrt do moje jezgre
staza do zvijezde kojoj stigao si
ili ja s tobom
I nikad, nikad zato ne može prestati
ni nestati jedna takva avantura
Izvan mene i nema svijeta
sjećaš se, "nigdje, ljubljena, neće bit svijeta do u nama"
I opet Rilke
Kao da bih znala za Hamvasa, da nije bilo tebe
ili za Van Morrisona i Beside You
Za Platonovu crtu i zlatni rez
možda niti za Kantov kategorički imperativ
Tek sad me boli, znaš
Ja, koje bez tebe ne bi bilo da me boli
Ni voli
iako lažem, jer da me nije boljelo prije
da nisam voljela prije
ne bi ni tebe bilo
Ali sada tek kad minu sve prolazno
osjećam i poznam Neprolazno
što se zgrudvalo u meni neotopivo
I znam da si bio nešto najljepše moje
i najbolnije moje
kao što znam da nikad sama sebi ne bih poklonila Zlatni rudnik
niti bih i znala da postoji
kao što znam da možda ne bih pisala da te nije bilo
ili bar ne ovako
Da ti bar mogu reći što sve znam danas
ali dovoljno je i samo meni
jer to se negdje odražava
negdje se sastavljene neke niti sklapaju
u strukturu što diše
Samo ti si me upoznao tako mladu kako nikad
nisam bila ni prije ni poslije
i starim, pitajući se kako me nitko ne može voljeti
kao ti, ili ja ne mogu
I ni za trenutak - baš ni za trenutak
ništa nije manje, sve se samo činilo manje
gledajuć kroz koprenu drugih ljubavi
nestalih kao prividi
Ostao si kao ono što je samo voljelo ostati
iako mrcvareno
kidano
lomljeno,
gurano
od sebe
I sad, da ne bi bilo da ni ove p(r)oezije ne bi bilo
ima nešto i do Bukowskog, kojeg istina, kao i Carvera
ne bi bilo među mojim knjigama,
da tebe nije bilo

(iako sam sebe s tobom odavno prerasla)

Nebojša

četvrtak, 14.07.2016.

Samo u dan razlike smo rođeni
iste godine
tek maturirali
otkačeni, ludi od uzavrele mladosti
lijepi, smiješni, bučni
bučni su bili naši pozdravi, poljupci u obraz
oči su nam bile čista buka
kad bi se sudarale uglas kao krigle
dobacivanja i priče, grleni smijeh
kad bi nas se skupilo društvo
kave, cigarete, šale, brza razmjena
dogodovština, novosti, dogovaranja za izaći
izlete, vatromet očiju, ruku, osmijeha
Jednom smo samo on i ja krenuli u disko
putem sam mu pjevala Oh Lord, won't you buy me...
I on mi je rekao da malo tko tako dobro zna
pjevati kao Janis
a ja sam nastavila i s Cray Baby
Imali smo - naša generacija - što će tek
zasukati rukave i dati sve od sebe
za pripremu Olimpijade
bezobrazno dobar osjećaj za solidarnost
za Ispravno, humano, pravdu, papke se moglo
skontat odmah, pričali smo tko će što upisat
građevina, medicina, arhitektura, ekonomija
imali smo i jednu Koreju u društvu
zvali smo je Koreja jer je bila kosooka
Mladen je bio nekako najuglađeniji, iako je
uvijek izgledao kao da je tek ustao iz kreveta,
najodmjereniji, mlad a po svemu starog kova
Bili smo skovani od ideala Make love not war
iako o ratu pojma nismo imali
Idealisti, zaljubljenici planinskih staza, skijanja
na Bjelašnici, Jahorini, žičarom na Trebević
Bili smo novaci u vojsci Života, služeći svoj rok
u jeans uniformama
brucoši, nečije cure, momci, nečije simpatije
uvijek smo imali bar za počastit se kavom
mjesečni džeparac
netko je "ganjao" stipendije, netko rad preko studentskog
servisa, slušalo se Dobre vibracije
navijalo za Želju ili Sarajevo, inače za Hajduk
Nebojša mi je jednom s prozora svog stana
dobacio na balkon susjednog, gdje sam stajala uz ogradu
štapom za pecanje ceduljicu na udici
"sviđaš mi se"
pa smo jednu večer samo on i ja krenuli u disko
kad sam mu pjevala usput i Cray Baby...

Samo u dan razlike smo rođeni
iste godine
pa nam je bilo lako pamtiti rođendane
i danas bio bi i on starosti kao ja
jer što je dan razlike
Jedan
samo Jedan
kao onaj jedan što će ga uskratiti za sve buduće
jer Nebojša ne bi bio kova kakvog jeste
da se nije priključio armiji Života, braniti svoj grad.

parabola

utorak, 12.07.2016.

Samo suho pojačavanje
Lagano
Brzo zagrijavanje
Pojačavanje sjaja
Univerzalni napon
Mogućnost podešavanja
Lagano
Brzo hlađenje
Peglanje
Automatsko isključivanje


Tko bi rekao da su ovo karakteristike svakog boljeg figara za kosu.

...........Just have fun. Smile. And keep putting on lipstick

...................................Diane Keaton

nadomak

subota, 09.07.2016.

Svemu sam samo nadomak. Nadomak događajima izvan kojih sam. U vremenu, nadomak prošlom, budućem. Onom što bih rekla nadomak sam šutnjom nadomak njoj samoj jer je i ona bezglasnost riječi glasu im nadomak. Ništa se ne razrješuje, sve je u svom neodređenom potencijalu neodređeno mu nadomak.
Nadomak sam svojim zamislima udahnuti odvažnost plesačice na trapezu da doskoči do ljestvice udaljene od sebe kao do drugih ispruženih ruku bez zaštitne mreže.
Nadomak ne-ljubavi, ljubavi.
Nadomak pravim pitanjima, pravim odgovorima.
Nadomak pogrešnom koraku, onom ispravnom.
Mogućnosti se niti potiru niti aktualiziraju.

Ali, lažem.
Nikada zadugo ničemu nisam nadomak. Samo što sam katkada zbog toga sretna, a katkada žalim što ne ostadoh nadomak...

Il n'y a pas d'amour heureux

petak, 08.07.2016.

Prepoznajem te u kompoziciji. Najavljuje te klavirska pratnja kao što cvrkuti ptica najavljuju svitanje novog dana. Padaš među suzvučje žubornog višeglasja, dubok, taman, baršunast, tonom svojih odmjerenih koraka kojima me ukorak pratiš. Od njihovog nježnog, diskretnog takta, zemlja postaje podatnija i mekša, povjerljivija, bliža, blaža...


........................I kad me ispratiš, čega će ostati za sjećanje


Kako sam kose zabačene ustranu, puštene da mi pada skoro do grudi, zbunjeno se osmjehujući konobaru, s vatrom u obrazima kao da sam netom iskapila čašu konjaka, pitala, imaju li neke novine za pročitati ne vidjevši ni slovca kad ih je donio i kad sam ih raskrilila pred sobom, čekajući da se pojaviš na vratima hotelskog restorana.

Kako sam ti prstima drhtavim i znojnim na tipkovnici, brzo pisala poruku da idem i ne znam što će biti i hoću li se vratiti i kako si me podizao iz bolesničke postelje bespogovorno kao duh proljeća kada nagrne kroza cvat pa se činilo da i moje lice cvjeta iako su pod prozorom grane još bile okovane ledom.

Kako sam mislila na te kad pod rebrom u tamnini srca opazih plamen kao od požara što bjesni daleko bacajući po noćnom nebu grimizni odsjaj, a samo smo zajedno popili kavu i razgovarali a onda pošli svatko svojim putem što je mene vodio duž starih gradskih zidina uz more do mola obgrljena bokovima usidrenih lađa.

Kako si se sagnuo na ulici vezujući mi razvezane pertle na lijevoj cipeli provjeravajući koliko su dobro svezane one na desnoj, jer ti se činilo da će se i one ubrzo odvezati, i kako smo se rastajući na kolodvoru još tražili pogledima, i kako te – pričao si mi poslije – pratila jedna ciganka htijući ti gatati u dlan, dobacila da ćeš imati sina, i kako te - dok si joj umicao ne osvrčući se - poslala dođavola!



Il n'y a pas d'amour heureux

što samo ti znaš

subota, 02.07.2016.

Putem, jednom od sarajevskih ulica, dok s osjećajem "potonulosti mi lađa" s vrećicama u rukama, nailazim kraj jednog kafića s tablom pored ulaza, ispred koje zastanem čitajući...

Čuvam te u šutnji.

melanž

Razgledam tu knjigu već čitanu
razlistavanu, listam je
Kako su se u njoj mogle zateći stranice
što kao da joj ne pripadaju
kao da su greškom pripojene
iz nekih drugih knjiga
Tko je autor?
Te stranice mi odudaraju od cjeline
koju krasi jednostavna i čista forma
kao prizor troje ljudi što izlaze iz stana
i ulaze u lift
odlazeći na ručak u obližnji restoran
gdje ih već dobro poznaju
Ta slika pokazuje ljude čiji su životi
već na prvi pogled
jasni i čitljivi
ali Nje
Nje nema na toj slici
a ipak se njen lik provlači kroz cijelu knjigu
Kako to?
Kako joj je uspjelo ostati u sadržaju
tvrdo uvezanih stranica
životom povezana sa životima drugih
kojih bez nje i ne bi bilo
a toliko su nesparivi
Kako se uopće mogu naći u istoj knjizi
tako supstancijalno
pripovijedno
različiti dijelovi
Stranice pred kojima zastajem
držeći ih među prstima
s mišlju da bi se mogle istrgnuti
i ničim fabula u knjizi ne bi bila narušena
navode me na ideju da bi se od njih mogao
uvezati novi svezak
posve drugačiji
bitno drugačiji
samosvojan
neovisan o okviru
u kojem se sada nalaze
Bio bi to roman duše
pisama srca
tragedija
erupcija sreće
boli
do duboko u korijenje života
do u korijenje egzistencije
do krvi što izbija iz punktiranih mjesta
stanica srži
put vatri od kojih rudi obzor
pepela vatri
krša o koji se razbija goli vjetar
gologa krša o koji se razdiru vjetrovi
do sušte nemogućnosti
mogućnosti što prizivaju
- najnemogućnije, da je ova knjiga
izvedena linearno
da nije spirala koju režu
stranice što kao da joj ne pripadaju
Što bi bila Ona
ma tko je Ona?
Čitatelj ostaje podvojen
intrigira ideja istrgnuti svaku
od tih stranica
i složiti ih zasebno
Što bi se dobilo?
Pitoreskni roman karaktera
samoće osluškivane još
u sigurnosti gnijezda
roman satkan od buntovništva
i ranjivosti
od nepristajanja, pristajanja
protivno svojoj volji
Voljom
Od čistih energija
čulnih
besvjesnosti im izvora
od finih energija
senzualnih
nježnosti
nevinosti
živosti srca
srčanosti
od groze
nijemosti
očaja
upletenosti u tuđe besvjesnosti
nedopustivosti
zadiranja
prodiranja
razdiranja
Od iskanja ljubavi iskonskim jezikom
od tihosti
skrovitosti
smijeha, plača
ispreplelih jezika
mokrih kao pramenje kose mokro od kiše
slijepljeno uza vrela lica
od vinograda čežnji
pehara povjerljivosti
mučnine iznevjeravanja
od malaksalosti
odvažnosti
netrpljenja
trpljenja
Bio bi to roman gdje svaka stranica
vuče za sobom mnoštvo likova
neke stranice bile bi prazne
od neizrecivosti
miline
mira
pogođenosti
neke progorene
s mrljama
od suza, voska, mastila i kave
U svakoj bi se našlo sjeme
što u sebi spreže početak i kraj
princip entropije
mogućnost potiranja jednog
i uspostavljanja novog reda
Bilo bi to jedno veliko šarenilo
a opet skladno
koherentne strukture
I tek negdje na poodmaklim stranicama
mogla bi se opaziti povezanost
u međudjelovanju
i jedinstvo u jednom obliku
što spreže mnoge
I tek tada
mogla bi se s osjećajem neke dirljive propuštenosti
opaziti veza
između troje ljudi što ulaze u lift
i Nje
dok ih s praga gleda začuđeno
toliko je ta slika čista,
s komadom papira na stolu
na kojem je napisan recept
za kolač s malinama
i ženskim ručnim satom
što raskopčan leži na njemu...