Il n'y a pas d'amour heureux

petak, 08.07.2016.

Prepoznajem te u kompoziciji. Najavljuje te klavirska pratnja kao što cvrkuti ptica najavljuju svitanje novog dana. Padaš među suzvučje žubornog višeglasja, dubok, taman, baršunast, tonom svojih odmjerenih koraka kojima me ukorak pratiš. Od njihovog nježnog, diskretnog takta, zemlja postaje podatnija i mekša, povjerljivija, bliža, blaža...


........................I kad me ispratiš, čega će ostati za sjećanje


Kako sam kose zabačene ustranu, puštene da mi pada skoro do grudi, zbunjeno se osmjehujući konobaru, s vatrom u obrazima kao da sam netom iskapila čašu konjaka, pitala, imaju li neke novine za pročitati ne vidjevši ni slovca kad ih je donio i kad sam ih raskrilila pred sobom, čekajući da se pojaviš na vratima hotelskog restorana.

Kako sam ti prstima drhtavim i znojnim na tipkovnici, brzo pisala poruku da idem i ne znam što će biti i hoću li se vratiti i kako si me podizao iz bolesničke postelje bespogovorno kao duh proljeća kada nagrne kroza cvat pa se činilo da i moje lice cvjeta iako su pod prozorom grane još bile okovane ledom.

Kako sam mislila na te kad pod rebrom u tamnini srca opazih plamen kao od požara što bjesni daleko bacajući po noćnom nebu grimizni odsjaj, a samo smo zajedno popili kavu i razgovarali a onda pošli svatko svojim putem što je mene vodio duž starih gradskih zidina uz more do mola obgrljena bokovima usidrenih lađa.

Kako si se sagnuo na ulici vezujući mi razvezane pertle na lijevoj cipeli provjeravajući koliko su dobro svezane one na desnoj, jer ti se činilo da će se i one ubrzo odvezati, i kako smo se rastajući na kolodvoru još tražili pogledima, i kako te – pričao si mi poslije – pratila jedna ciganka htijući ti gatati u dlan, dobacila da ćeš imati sina, i kako te - dok si joj umicao ne osvrčući se - poslala dođavola!



Il n'y a pas d'amour heureux