Konačno da napišem neki post, iako mi je do ničega stalo.
Prehlađena sam, nos mi je začepljen....
Valjda će mi biti bolje, jer ja moram ići u školu!
Nemam baš neke inspiracije, ni nikakvog osjećaja kojime bih započela ovaj post.
U glavi mi bruji kao u košnici od glavobolje, ali i od tema i neke vrste inspiracije, pomoću koje bih napisala ovaj post, ali ta inspiracija i ta tema nikako da isplivaju na površinu.
Ne znam koliko minuta sjedim pokrivena dekom i smišljam, i smišljam...
Nažalost, neuspješno.
Osjećam neku vrstu skrivene sreće, koja nikako da odradi svoj posao.
Osjećam ju, ali ona se na meni ne primjećuje. Možda je krivo vrijeme i pritisak same sebe na školu i obveze kojima sam svakodnevno izložena.
Željela bih pisati o svemu i svačemu na ovome blogu, ali se bojim. Blog je moj vlastiti dnevnik kojega svi čitaju.
Bojim se da će netko nešto pročitati i to krivo shvaiti. Previše se opterećujem. Opterećujem se takvim sitnim i banalnim stvarima, poput; danas smo pisali test riječi iz engleskog i znam da mi je sve točno, ali ipak se bojim.
Mislim da se bojim svoje vlasite sjene.
Imam osjećaj da svi vrše neki pritisak na mene, ali nakon nekoliko trenutaka razmišljanja shvaćam da taj pritisak vršim sama na sebe.
Bojim se da ne ću postići ono što sam si zarctala, bojim se da ću do kraja života ostati sama.
U jednom trenutku žarko želim odrasti, želim sebe vidjeti u zrcalu kao odraslu ženu, a u nekom drugom trenutku želim biti dijete.
Znam da je ovo razdoblje života u kojemu svi tražimo neko svoje -ja-. Svjesna sam činjenice da se određene stvari ne će dogoditi preko noći. Nisam pala s Marsa da ne shvaćam neke stvari.
Neke određene stvari želim shvatiti, ali ne ide mi. Svakim danom se nadam...
Najljepši dio dana je kada mi Veronika prepičava određene stvari koje su se dogodile u školi, ali ja to uopće ne primjećujem.
Cijelo vrijeme sam u svojim mislima. Svaki sam dan u svojim iluzijama, koje me nekada dovedu do ludila.
Svaki atom moga tijela vuče me...
Vuče me negdje, vuče me u nepoznato, zapravo, vuče me k' nekome. (I to sam napisala!)
Odvažila sam se napisao tu rečenicu, tj. dio te rečenice za koju sam skupljala hrabrost.
Znam da sam pokatkada jako teška osoba. Prijateljica mi moram barem milijun puta pričati kako je to bilo, što je bilo...
Najbolja stvar u cijeloj toj priči je da toga nisam svjesna i da ja mislim suprotno.
Ne razumijem što to sve znači, zašto to radi, (ako to uopće radi).
Cijelo vrijeme mi se to vrzma glavom.
Nisam toga svjesna i ja to ne mogu prihvatiti kao istinu, ili kao puku činjenicu.
Mislim, ne da ne mogu to prihvatiti, ja to želim i moram prihvatiti, ali nikako da to dopre do moga mozga.
Svjesna sam tih "pogleda", ali u sebi se veselim, a zapravo, se bojim.
Bojim se da nisu upućeni meni, imam predrasude prema tim "pogledima". Ne znam što oni značei to me najviše zabrinjava. Ne znam što time želi reći, ili me samo zafrkava, a toga me je najviše strah!
Bez prijateljica ne bih znala svaki ... pokret, a to me i najviše nasmijava!
Do slijedećeg posta, primite jednu veliku pussu!"
25.09.2008. u 15:39 | 23 Komentara | Print | # | ^
Evo novoga posta!=)
Upravo sjedim za računalom, slušam Avril, čekam sestru da dođe iz škole (da me ispita grčki), uživam u samoći i razmišljam...
Ne mogu dokučiti kako je, zapravo, lijepo biti sam. Sami mir, tišina, jednostavno se prepustim maštanju i iluzijama, ali ipak u podsvijesti sam na zemlji, jer me neke činjenice i opaske vuku prema dolje. Nisam optimist, ja sam realist, koji je u posljednje vrijeme preveliki pesimist.
Čujem lupanje tatine tipkovnice i svoje disanje. Avril je negdje u pozadini.
Nalazim se u svijetu mašte i iluzije, nalazim se u svijetu u koji nikada ne ću kročiti.
Taj je svijet tako daleko od mojega srca i razuma, ali od mojih očiju, tako blizak.... Nevjerojatno blizak!
(Avril je još u pozadini i pjevuši svoje, ali ja ju jednosatvno ne čujem).
Ne mogu vam opisati kako je to sve blisko, tako tajanstveno i puno iluzija, ali taj svijet ima vrata, kao čelik čvrsta, i ja u taj svijet ne mogu ući. Iz sve snage i svoje moći pokušavam doprijeti do njega, on mi pokazuje svoj smiješak. Kako "predivno"!
Iluzije i tajne nade su ovdje, čuče negdje. Srce je moje, život je moj. Moj jedinstveni život, kojI je trenutačno kao mala barka u velikome oceanu pod prisilom vjetra i oluja kojima ne vidim kraja. Barka se jako ljujlja... Tako se jako ljulja da ću ispasti iz nje i prepustiti se vrtlozima života, boli, iluzija, želja i nada...
Da, taj oduran svijet u kojega sam nekada tako lako ušla, a sada sam iz njega izbačena, bez trunka dostojanstva i žaljenja.
Nada je lažna nada, iluzija je iluzija, koja nikada ne će biti ostvarena.
(Avril je još uvijek u pozadini).
Otkucaj sata prenio me je razmišljanja, ali ja se i dalje vraćam tom svijetu.
Teško je i naporno, iluzije su tu, nade su tu, sve je tu, ovdje, u mome srcu.
Osjećaji i sjećanja naviruju iz neke neznatne rupice. Naviruju takvom silinom. Opčinjavaju me, guše me, izluđuju me. Treba mi mir.
Mira nemam. Samo vrtlog života, osjećaja i nade, koja je već odavna izgubljena. Skrenula je na krivi put, skrenula je u neku slijepu ulicu.
Nisam ljuta, nisam jadna, nisam povrijeđena. Znala sam da će i to nekada doći i bila sam spremna na sve. Danas je stigla i službena potvrda moga rada i cjelokupunog živciranja.
Nemam ili imam razloga za žaljenje?! Ni sama ne znam.
U jednom se trenutku smijem takvim histeričnim, ali luckastim smijehom da ni sama ne mogu razarznati koji je povod tomu, ali odmah se sjetih.
Bila sam spremna na sve , pa i na tu činjenicu koja mi je izmamila smijeh na lice.
Čudan osjećaj, sve ispočetka. Svi kažu: takav je život.
Da, takav je život, ali kada malo bolje razmislim, bi li tako netko mislio na mome mjestu?
Vjerojatno ne bi.
Nema veze, ionako sam ja samo mala mrvica kod Svevišnjega koja, kao i sve druge mrvce, mole za bolje dane.
Nadam se da će moj trud nekada biti nagrađen.
Srce je moje, život je moj....