Za kasnih ljetnih večeri znao sam se izvesti na pučinu morsku. Povalio bih se u čamac, pustiv valu da me po volji ljulja.
Fran Mažuranić, ulomak iz pjesme u prozi, Svemir
Kako vrijeme brzo prolazi...
Vrijeme prolazi, mi odlazimo, mijenjamo se, padamo, dižemo se...
Koji je cilj vremena? Koji je cilj života? Zašto uopće postojim?
Zašto volim sladoled od vanilije, a ne sladoled od limuna?
Ponovno cijeli sterotip.
Mogla bih život usporediti s malom barkom u velikom oceanu. Ta barka samo plovi, plovi i plovi u nepoznato. Ploveći, susrećemo i druge barke, ploveći, nailazimo i na oluje koje su sastavni dio našega života.
Svatko ima svoju lađu. Svatko plovi u toj lađi. Nečija lađa plovi mirno, ali nečija uporno nailazi na prepreke i oluje.
Pustite svoje lađe. Pustite da vas valovi odnesu. Pustite i borite se!
27.11.2008. u 16:47 | 16 Komentara | Print | # | ^
50. POST
Prvo, željal bih vam se ispričati što me nije bilo duže vrijeme jer me je škola okoupirala.
Drugo, mislim da ne ću nastaviti s pisanjem one priče koju ste mogli pročitati u prethodnom postu jer više nemam ni mašte, a ni prevelike inspiracije.
Ponoć je prošla. Ja sam sjedila u krevetu ispisujući ove retke u jednu bilježnicu s svojim žvrljotinama.
Baš sam imala potrebu napisati ovaj post. Nekada čovjek nađe inspiraciju u samo jednoj rečenici, u romonu kiše, u pogledu na jednu dragu knjigu, fotografiju...
(Upravo sam se spetljala i izgubila u vlastitim riječima. Ne znam što da više napišem. Inspiracija i mašta su me ponovno iznevjerile.)
Želim ostati u sjeni da se jednostavno ne zna za mene, a ipak se želim ispuhati, zaboraviti na sve. Možda će mi ovo pisanje, moja najbolja terapija, pomoći.
Kada mi dođe zlo pri pomisli na sve što sa, proživjela i i prošla, samo u ruke uzmem flautu i svirajući pokušavam zaboraviti na sve. Toliko živciranja i žrtve za sve, a ono bez ikakva rezultata.
Samo uzaludno izgovorene riječi, samo slovo bez duše ispisano na papiru...
Mogla bih nabrajati u nedogled, ali nemam volje za to.
Znam da mi je post zaista glup jer više ne znam što da napišem.
Za kraj ću samo reći jednu stvar:
"Nema nikakve svrhe u razmišljanju o tome što bi bilo da je bilo. Nije bilo i ne će biti. Nada je glupost. Sreća nikada ne kuca na vrata. Ona samo nečujno uđe, a tako i iziđe."