50. POST
Prvo, željal bih vam se ispričati što me nije bilo duže vrijeme jer me je škola okoupirala.
Drugo, mislim da ne ću nastaviti s pisanjem one priče koju ste mogli pročitati u prethodnom postu jer više nemam ni mašte, a ni prevelike inspiracije.
Ponoć je prošla. Ja sam sjedila u krevetu ispisujući ove retke u jednu bilježnicu s svojim žvrljotinama.
Baš sam imala potrebu napisati ovaj post. Nekada čovjek nađe inspiraciju u samo jednoj rečenici, u romonu kiše, u pogledu na jednu dragu knjigu, fotografiju...
(Upravo sam se spetljala i izgubila u vlastitim riječima. Ne znam što da više napišem. Inspiracija i mašta su me ponovno iznevjerile.)
Želim ostati u sjeni da se jednostavno ne zna za mene, a ipak se želim ispuhati, zaboraviti na sve. Možda će mi ovo pisanje, moja najbolja terapija, pomoći.
Kada mi dođe zlo pri pomisli na sve što sa, proživjela i i prošla, samo u ruke uzmem flautu i svirajući pokušavam zaboraviti na sve. Toliko živciranja i žrtve za sve, a ono bez ikakva rezultata.
Samo uzaludno izgovorene riječi, samo slovo bez duše ispisano na papiru...
Mogla bih nabrajati u nedogled, ali nemam volje za to.
Znam da mi je post zaista glup jer više ne znam što da napišem.
Za kraj ću samo reći jednu stvar:
"Nema nikakve svrhe u razmišljanju o tome što bi bilo da je bilo. Nije bilo i ne će biti. Nada je glupost. Sreća nikada ne kuca na vrata. Ona samo nečujno uđe, a tako i iziđe."