Ponekad, riječi su poput malene djece. Nekada poslušne. Nekada ljute, bijesne... Volim svoje riječi. Ponekad su mi utjeha, ponekad najbolji prijatelji... Nikada me nisu iznevjerile. Uvijek tihe, mirne, poslušne. Reagiraju na svaku moju reakciju, reagiraju na svaku moju priču, probleme... Volim kada mi se riječi smiješe. Volim kada me podržavaju u mojim naumima i nastojanjima.
Kako se stara školska godina bližila kraju, riječi su postale neposlušne. Nisu ono što su nekada bile. Mislim da se to može nazvati spisateljskom blokadom. Promijenio se njihov odnos prema meni, zapravo, promijenio se moj odnos prema njima.
Istina, i ja sam se promijenila. Nikada nisam voljela promjene. Imam osjećaj da moja duša isparila, da ju je nadomjestila neka druga duša, nova osoba. Kao da u srcu imam nekoga crva, a u jednjaku nekoga duha koji me podsjeća na ono što više nisam. Bole me te činjenice. Mogli bismo to pripisati ludovanju hormona. Jednostavno nisam zadovoljna. Imam osjećaj da moj pravi duh, moje pravo ja lebdi blizu mene, kao paučina. Svilena, prozirna... Teško mi je nositi se s tim činjenicama. Hvatam te svoje niti, no one namjerno odlaze od mene. Ponekad se pitam u čemu sam pogriješila?
Na kraju, mislim da ću napraviti pauzu. Blog ne će funkcionirati za vrijeme školske godine. Iako idem u Klasičnu gimnaziju, još sam upisala i srednju glazbenu, tako da nema teorije da išta pišem, no to vas ne spriječava da i dalje ostavljate svoje komenatre.
Do sljedećeg posta, šaljem vam jedan veliki pozdrav.:)
28.08.2009. u 21:34 | 10 Komentara | Print | # | ^
...Samo žurnim korakom čeka svoj red.
Čeka vlak koji će stići na peron broj 14
i na tračnicama ostaviti biljeg davno
izgubljenog života.
Stajala je na studeni pušeći cigaretu za cigaretom. Prvi pokušaj da se liči svoje ličnosti koju je tako prezirala i mrzila, nije uspio. Danas je ponovno stajala na istom mjestu ponoviti neuspjeli čin. Prisjećala se života kojega će tako sebično odbaciti. Više joj nije stalo. Znala je da je suicidalna. Više joj je bilo dosta smiješiti se cijeli dan i oponašati dobro dijete, kada je znala da to nije. Nije bila mamina maza. Nije bila tatina mala djevojčica. Noći su bile njezine. Noći su bile doba kada bi gledala u prostrani svod nad sobom i shvaćala koliko je sitna i mala. Noći su bile njezino doba kada je pokušala zatvoriti ranu koju je on otvorio. Noći su bile doba plakanja, ubijanja same sebe... Govorili su da je mrzovoljno i bezobrazno derište, no nije marila. Ionako, više je ne će biti. U hladnoj je ruci držala pištolj. Crni, sjajni Colt, kalibra 45. Zna da je dovoljno snažna. Dovoljno hrabra. Dovoljno jaka i oštroumna. S drhtavicom je polako prislanjala pištolj prema sljepoočnici. Sva se tresla. Ipak, bilo ju je strah. Željela je da je netko pokraj nje, da joj skrati te užasne muke. Jednostavno, više nije imala snage povući obarač. Samo je stajala tamo skamenjena od straha i užasa. Skupivši snagu, sasvim je polako napinjala i potezala obarač. On je stajao s druge starne i gledao što ona radi. Nikada ju nije prebolio. Znao je da je on kriv za svu onu bol koju joj je nanio. Znao je da je on kriv što je postala sucidalna. Polako, sasvim polako, suze su mu sljevale jedna za drugom. Kao duh joj se približavao i znao je da ga ona jako dobro osjeća. Nije se okrenula. Nije vjerovala u svijetlo koje joj se približava. Ipak, to je bila samo iluzija. Prisjećala se beskonačnih noći kada je zamišljala kako on leži pokraj nje i promatra i osluhuje njezino ravnomjerno disanje.
Došao je trenutak kada će zadnji put napinjati prste i došao je trenutak kada će joj maknuti pištolj i ponovno je zagrliti.
05.08.2009. u 16:54 | 8 Komentara | Print | # | ^
Prohladna noć posuta zvijezdama. Sve je bilo na svome mjestu. Mala i Velika kola, zvijezda Sjevernjača. Pod tim crnim i moćnim plaštem, gledala je zvijezde. Sjetila se znanstvenog štiva kojega je čitala još kao petnaestogodišnjakinja. "Zvijezda je tek obična eksplozija do koje je došlo prije bilijun godina, a svjetlo tek sad dolazi do nas."
"Ima neke romantike u tome." - pomislila je s nekim sarkazmom.
Sjetila se one spodobe u crnoj i lepršavoj haljini koji je kroz mrklu noć nosio svjetiljku i zatražio da pođe s njim. Tek sada shvaća da u njoj prevladava bijes i gorčina. Gorčina zbog nepromišljenosti i ne dosljednosti same sebe, a bijes zbog sebe same. Nikada nije bila prihvaćena u društvu. Mijenjala je društva, ali uvijek s neko krinkom. Mijenjajući društva, shvatila je da mijenja samu sebe. Nije bila zadovoljna. Bila je prefekcionista. Nitko nije bio kao ona. Imala je svoj svijet knjiga i ostalih malih stvari koje su činile njezin život i činile ga ljepšim. Imala je svoj svijet izmišljenih ljudi, likova s kojima je komunicirala u neko gluho doba noći.
Bila je perfekcionista. I dok je profesorica na sav glas komentirala njezinu prekrasnu školsku zadaću, znala je da ne valja. Jedna rečenica je bila suvisla, jedna riječ nije bila prihvatljiva... Znala je da samu sebe kori i ubija zbog toga, ali bila je takva sve dok nije došla ona crna spodoba. Preokrenuo je njezin život. Sve se raspršilo. Zaboravila je na svoje male likove koji su joj bili jedini prijatelji. No s vremenom je bila sve više i više ogorčenija... Znala je da je otišla u neki njoj nedostupan svijet. Nije se osjećala lijepo u svojoj vlastitoj koži. S vremenom je shvaćala da je njezina duša otišla u neko drugo tijelo. Njezino srce nije bilo njezino. U jednjaku je imala jednoga "duha" koji je imao okus po limunskoj kiselini i cijelo vrijeme ju je podsjećao na ono što ona nije. Iz dana u dan svu ju je izjela gorčina. Sram. Mržnja prema samoj sebi... Njezin duh se poigravao njezinim strpljenjem. Njezin je duh bilo jedno prozirno malo biće koje je teško bilo uhvatiti. Stapajući se s crninom te noći, shvatila je da je uhvatila duha i pronašla samu sebe u moru drugih stvari koje su joj samo zagorčavale život.