Ponekad, riječi su poput malene djece. Nekada poslušne. Nekada ljute, bijesne... Volim svoje riječi. Ponekad su mi utjeha, ponekad najbolji prijatelji... Nikada me nisu iznevjerile. Uvijek tihe, mirne, poslušne. Reagiraju na svaku moju reakciju, reagiraju na svaku moju priču, probleme... Volim kada mi se riječi smiješe. Volim kada me podržavaju u mojim naumima i nastojanjima.
Kako se stara školska godina bližila kraju, riječi su postale neposlušne. Nisu ono što su nekada bile. Mislim da se to može nazvati spisateljskom blokadom. Promijenio se njihov odnos prema meni, zapravo, promijenio se moj odnos prema njima.
Istina, i ja sam se promijenila. Nikada nisam voljela promjene. Imam osjećaj da moja duša isparila, da ju je nadomjestila neka druga duša, nova osoba. Kao da u srcu imam nekoga crva, a u jednjaku nekoga duha koji me podsjeća na ono što više nisam. Bole me te činjenice. Mogli bismo to pripisati ludovanju hormona. Jednostavno nisam zadovoljna. Imam osjećaj da moj pravi duh, moje pravo ja lebdi blizu mene, kao paučina. Svilena, prozirna... Teško mi je nositi se s tim činjenicama. Hvatam te svoje niti, no one namjerno odlaze od mene. Ponekad se pitam u čemu sam pogriješila?
Na kraju, mislim da ću napraviti pauzu. Blog ne će funkcionirati za vrijeme školske godine. Iako idem u Klasičnu gimnaziju, još sam upisala i srednju glazbenu, tako da nema teorije da išta pišem, no to vas ne spriječava da i dalje ostavljate svoje komenatre.
Do sljedećeg posta, šaljem vam jedan veliki pozdrav.:)
Post je objavljen 28.08.2009. u 21:34 sati.