Evo novoga posta!=)
Upravo sjedim za računalom, slušam Avril, čekam sestru da dođe iz škole (da me ispita grčki), uživam u samoći i razmišljam...
Ne mogu dokučiti kako je, zapravo, lijepo biti sam. Sami mir, tišina, jednostavno se prepustim maštanju i iluzijama, ali ipak u podsvijesti sam na zemlji, jer me neke činjenice i opaske vuku prema dolje. Nisam optimist, ja sam realist, koji je u posljednje vrijeme preveliki pesimist.
Čujem lupanje tatine tipkovnice i svoje disanje. Avril je negdje u pozadini.
Nalazim se u svijetu mašte i iluzije, nalazim se u svijetu u koji nikada ne ću kročiti.
Taj je svijet tako daleko od mojega srca i razuma, ali od mojih očiju, tako blizak.... Nevjerojatno blizak!
(Avril je još u pozadini i pjevuši svoje, ali ja ju jednosatvno ne čujem).
Ne mogu vam opisati kako je to sve blisko, tako tajanstveno i puno iluzija, ali taj svijet ima vrata, kao čelik čvrsta, i ja u taj svijet ne mogu ući. Iz sve snage i svoje moći pokušavam doprijeti do njega, on mi pokazuje svoj smiješak. Kako "predivno"!
Iluzije i tajne nade su ovdje, čuče negdje. Srce je moje, život je moj. Moj jedinstveni život, kojI je trenutačno kao mala barka u velikome oceanu pod prisilom vjetra i oluja kojima ne vidim kraja. Barka se jako ljujlja... Tako se jako ljulja da ću ispasti iz nje i prepustiti se vrtlozima života, boli, iluzija, želja i nada...
Da, taj oduran svijet u kojega sam nekada tako lako ušla, a sada sam iz njega izbačena, bez trunka dostojanstva i žaljenja.
Nada je lažna nada, iluzija je iluzija, koja nikada ne će biti ostvarena.
(Avril je još uvijek u pozadini).
Otkucaj sata prenio me je razmišljanja, ali ja se i dalje vraćam tom svijetu.
Teško je i naporno, iluzije su tu, nade su tu, sve je tu, ovdje, u mome srcu.
Osjećaji i sjećanja naviruju iz neke neznatne rupice. Naviruju takvom silinom. Opčinjavaju me, guše me, izluđuju me. Treba mi mir.
Mira nemam. Samo vrtlog života, osjećaja i nade, koja je već odavna izgubljena. Skrenula je na krivi put, skrenula je u neku slijepu ulicu.
Nisam ljuta, nisam jadna, nisam povrijeđena. Znala sam da će i to nekada doći i bila sam spremna na sve. Danas je stigla i službena potvrda moga rada i cjelokupunog živciranja.
Nemam ili imam razloga za žaljenje?! Ni sama ne znam.
U jednom se trenutku smijem takvim histeričnim, ali luckastim smijehom da ni sama ne mogu razarznati koji je povod tomu, ali odmah se sjetih.
Bila sam spremna na sve , pa i na tu činjenicu koja mi je izmamila smijeh na lice.
Čudan osjećaj, sve ispočetka. Svi kažu: takav je život.
Da, takav je život, ali kada malo bolje razmislim, bi li tako netko mislio na mome mjestu?
Vjerojatno ne bi.
Nema veze, ionako sam ja samo mala mrvica kod Svevišnjega koja, kao i sve druge mrvce, mole za bolje dane.
Nadam se da će moj trud nekada biti nagrađen.
Srce je moje, život je moj....
Post je objavljen 10.09.2008. u 18:16 sati.