Konačno da napišem neki post, iako mi je do ničega stalo.
Prehlađena sam, nos mi je začepljen....
Valjda će mi biti bolje, jer ja moram ići u školu!
Nemam baš neke inspiracije, ni nikakvog osjećaja kojime bih započela ovaj post.
U glavi mi bruji kao u košnici od glavobolje, ali i od tema i neke vrste inspiracije, pomoću koje bih napisala ovaj post, ali ta inspiracija i ta tema nikako da isplivaju na površinu.
Ne znam koliko minuta sjedim pokrivena dekom i smišljam, i smišljam...
Nažalost, neuspješno.
Osjećam neku vrstu skrivene sreće, koja nikako da odradi svoj posao.
Osjećam ju, ali ona se na meni ne primjećuje. Možda je krivo vrijeme i pritisak same sebe na školu i obveze kojima sam svakodnevno izložena.
Željela bih pisati o svemu i svačemu na ovome blogu, ali se bojim. Blog je moj vlastiti dnevnik kojega svi čitaju.
Bojim se da će netko nešto pročitati i to krivo shvaiti. Previše se opterećujem. Opterećujem se takvim sitnim i banalnim stvarima, poput; danas smo pisali test riječi iz engleskog i znam da mi je sve točno, ali ipak se bojim.
Mislim da se bojim svoje vlasite sjene.
Imam osjećaj da svi vrše neki pritisak na mene, ali nakon nekoliko trenutaka razmišljanja shvaćam da taj pritisak vršim sama na sebe.
Bojim se da ne ću postići ono što sam si zarctala, bojim se da ću do kraja života ostati sama.
U jednom trenutku žarko želim odrasti, želim sebe vidjeti u zrcalu kao odraslu ženu, a u nekom drugom trenutku želim biti dijete.
Znam da je ovo razdoblje života u kojemu svi tražimo neko svoje -ja-. Svjesna sam činjenice da se određene stvari ne će dogoditi preko noći. Nisam pala s Marsa da ne shvaćam neke stvari.
Neke određene stvari želim shvatiti, ali ne ide mi. Svakim danom se nadam...
Najljepši dio dana je kada mi Veronika prepičava određene stvari koje su se dogodile u školi, ali ja to uopće ne primjećujem.
Cijelo vrijeme sam u svojim mislima. Svaki sam dan u svojim iluzijama, koje me nekada dovedu do ludila.
Svaki atom moga tijela vuče me...
Vuče me negdje, vuče me u nepoznato, zapravo, vuče me k' nekome. (I to sam napisala!)
Odvažila sam se napisao tu rečenicu, tj. dio te rečenice za koju sam skupljala hrabrost.
Znam da sam pokatkada jako teška osoba. Prijateljica mi moram barem milijun puta pričati kako je to bilo, što je bilo...
Najbolja stvar u cijeloj toj priči je da toga nisam svjesna i da ja mislim suprotno.
Ne razumijem što to sve znači, zašto to radi, (ako to uopće radi).
Cijelo vrijeme mi se to vrzma glavom.
Nisam toga svjesna i ja to ne mogu prihvatiti kao istinu, ili kao puku činjenicu.
Mislim, ne da ne mogu to prihvatiti, ja to želim i moram prihvatiti, ali nikako da to dopre do moga mozga.
Svjesna sam tih "pogleda", ali u sebi se veselim, a zapravo, se bojim.
Bojim se da nisu upućeni meni, imam predrasude prema tim "pogledima". Ne znam što oni značei to me najviše zabrinjava. Ne znam što time želi reći, ili me samo zafrkava, a toga me je najviše strah!
Bez prijateljica ne bih znala svaki ... pokret, a to me i najviše nasmijava!
Do slijedećeg posta, primite jednu veliku pussu!"
Post je objavljen 25.09.2008. u 15:39 sati.