@pple

Što sam znala? Pa to, da neću moći bez bloga i da ću svako jutro čim ustanem iz kreveta paliti ovo čudo ispred sebe da bih samo malo provirila, a uvijek za to nađem neku ispriku. Jutros je glavna isprika bila kiša i sivo vrijeme pa je sasvim normalno da sjedim pred strojem i kopam po njemu.
Jutros čitam Serafinin post i kao da je prenijela moje misli i upravo sam tako kod nje i komentirala pa sam odlučila i ja o tome nešto napisati jer mi se to već nekoliko dana vrzma po glavi, ali nikako da to pretočim u post.
Kao što već negdje napisah, blog sam dobila na poklon od prijatelja koji je znajući za moj dugogodišnji hobi sakupljanja aforizama, priča, bajki, pjesama... smatrao da je šteta da ja to s nekim ne podijelim jer je sve ionako samo u mojim mnogobrojnim bilježnicama i papirima sakriveno. I tako je krenulo, meni, informatički polupismenoj. U početku nije bilo komentara i nisam se zbog toga brinula jer sam ušla u jedan novi svijet koji me ispunjavao na poseban način. A kada su počeli stizati prvi komentari bila sam tako vesela i to me jednostavno vuklo dalje i dalje pa je bilo dana kada sam znala i dva posta napistai. Sve je bilo OK dok sam blog održavala na poslu ( naglašavam da posao zbog toga nije uopće patio ).
S nekih sam blogova – priznajem, mea culpa – skinula tekstove koji su mi se svidjeli i spremila u svoju zbirku.
Onda je došao istek ugovora o radu na određeno i Jabučica ostade doma, kuha, sprema, čisti, prošeta do grada i sl., ali nedostaje blog...jer doma nema računala. Zapravo ga nisam ni htjela zbog posla jer sam tamo cijelo radno vrijeme buljila u ekran i smatrala sam da je to sasvim dovoljno uz malo gledenja televizije.
Onda sam se malo švercala tražeći mogućnosti kako do neta...pogledati blog, napisati nešto, komentirati malo (čisto da me ljudi ne zaborave) i tako ja postadoh mali ovisnik.
Srećom da imam supruga koji me u svemu podržava, pa i u mojim sitnim radostima (glupostima) i na njegovo nagovaranje popustih i kupih kompić čisto da bih ispunila slobodno vrijeme. I to je to...znala sam...popustit ću...i upravo sam juče u kuhinji o tome razmišljala i u trenutku ljutnje na samu sebe ugasila stroj.
Veći dio tekstova nisu moja djela jer smatram da je bilo i da ima puno pametnijih mozgova od mojeg, čije je misli uvijek dobro pročitati. No dođe mi tako poneki trenutak iskrenosti kada svoja razmišljanja ili uspomene želim podijeliti s vama.
Ali moram priznati, da mi zbog bloga mozak stalno radi, kombinira, traži, kuha...Recimo, na veče kad se umirim svakakve mi se misli vrte po glavi, slažem riječi, nizam rečenice i mislim ...sutra ću o tome napisati post. Ha, ha...ja to ne zapišem u tom trenutku i do jutra sve ishlapi po i onoj staroj «Ča prispi, vuk poji» ja se ujutro mogu sjetiti samo početka i kraja mojih razmišljanja, ali sredine...srži nema! Trebala bih negdje u dva u noći paliti svjetlo i početi pisati...eto do čega sam došla. I dalje se družim s prijateljima (samo sam malo sam zapustila moje druge drage prijatelje...knjige), ali i dalje nastojim što je moguće više boraviti u prirodi i na čistom zraku.
Znala sam...popustit ću, ali nije mi žao. Uvijek mi je drago sresti vas ovim putem i podijeliti s vama dio mog dana i mojih misli i saznati od vas nešto novo ili pročitati nešto lijepo.
Hvala svima na druženju...pa neka sam popustila!

Taj je cvijet ismijavalo i omalovažavalo ostalo ljetno poljsko cvijeće.
Smatrali su ga ružnim. Stoga ga nijedan cvijet nije želio u svojoj blizini zbog nelagode od njegove «ružnoće» i od bojazni da ne umanji njihovu ljepotu .
Čak su mu se i životinje s obližnje farme znale narugati.
Jadan je cvijet strašno patio ali se nikada nije požalio niti je ikada pokušao odgovoriti istim tonom kakvim su mu se drugi obraćali.
Živio je tako usamljen i jedina utjeha bilo mu je svaki dan gledati u sjajno, zlatno sunce kojemu se silno divio. Gledajući u izvor svoga života zaboravljao je na sva poniženja, svijet oko sebe i najgore mu je bilo u smiraj dana kada bi sunce odlazilo na počinak. Odlazila je s njim i njegova volja za životom sve do slijedećeg jutra kada bi se u zoru opet počele nazirati prve zrake njegovog jedinog prijatelja.
Veliko je sunce primijetilo što se dešava njegovom obožavatelju i odlučilo je pomoći jadnom i odbačenom biću.
Obavilo je cvijet svojim najtoplijim i najsjanijim zrakama okružujući ga zlatnim sjajem i tako je cvijet dobio posebnu krunu čarobne zlatne boje koja ga je od toga dana krasila.
Više mu se nitko nije rugao već su ga svi gledali s poštovanjem i pitali se kakvo se to čudo dogodilo tom «ružnom» cvijetu koji je odjednom postao tako lijep.
Cvijet je od toga dana još više volio i gledao u sunce.
Od sreće i neprestanog gledanja u sunce protezao se svojom visinom i elegancijom i tako nadvisio ostalo cvijeće koje mu se dotada rugalo.
Vidjelo je sunce koliko mu se cvijet i dalje divi i voli ga, pa mu je, da bi mu pokazalo svoju naklonost i prijateljstvo, dalo ime koje još i danas s ponosom nosi – suncokret.

Stari putnik mogao bi reći i ovako:
Ne želim ti
život bez truda
i bez izazova.

Ali, želim ti
da tvoj rad
ne ide u prazno.
Želim ti snagu
tvojih ruku
i tvoga srca.

I još nešto ti želim,
jednom starom riječi ću to poželjeti,
riječi "blagoslov":

da iza tvoga pluga
rastu plodovi,
kruh za tijelo i dušu,
a da između vlati ne
ne nedostaju cvjetovi.

Jorg Zink

Plesne kretnje u sebi sjedinjuju emotivno izražavanje glazbenog ritma. Zbog toga ples blagotvorno djeluje i na tijelo i na dušu. Evo deset dobrih razloga za ples:

1. POBOLJŠAVA DISANJE – Ritam i dubina udisaja usklađuju se s plesnim pokretima. Što se snažnije krećete to dublje udišete i time bolje opskrbljujete kisikom cijeli organizam.
2. POTIČE KRVOTOK – Plesno kretanje ubrzava krvotok i omogućuje da krv dopre i do najtanjih žilica
3. UČVRŠĆUJE MIŠIĆE – Kretanjem se mišići liječe od opuštenosti i dobivaju čvrstinu.
4. VRAĆA U FORMU – Ples, kao i tjelovježba koriste organizmu.
Stručnjaci su izračunali da svakih pola sata kretanja kakvo je ples, životni vijek produžuje za pet minuta.
5. UBLAŽAVA BOLOVE U ZGLOBOVIMA – Bolja prokrvljenost podiže temperaturu, što zajedno pridonosi uklanjanju tjelesnog zamora i bolova u mišićima i zglobovima.
6. POTIČE RAZMJENU TVARI – Plesne kretnje pojačavaju znojenje, a ako se gubitak soli i vode nadomjesti čašom vode, a ne alkoholnim pićem, to automatski potiče razmjenu tvari u organizmu.
7. SAGORIJEVA KALORIJE – Ako dva do tri puta tjedno sat vremena plešete plesove koji zahtijevaju prosječan tjelesni napor, možete izgubiti 1500 - 2000 kalorija, što odgovara gubitku od 1 – 1,5 kg u mjesec dana. Dakako, ako se poslije plesa ne prejedete.
8. POTISKUJE DEPRESIJU – Ples je odlična terapija protiv stresa i za vraćanje duhovne ravnoteže. Važno je da odaberete ples koji odgovara vašem unutarnjem raspoloženju. Nekima više odgovara valcer jer ih nostalgično vraća u neka prošla vremena, drugima više odgovara moderniji i življi ples koji bolje oponaša današnje prilike.
Izražavajući se plesnim pokretima umanujete napetost i udaljujete se od uzroka stresa i depresije.
9. OMOGUĆUJE PRIJATELJA – Budući da vam je za ples potreban partner za klasične plesove ili više njih za modernije plesove, on je najbolji lijke za osamljenost.
10. POMAŽE LJUBAVI – Možda je suvišno i reći da se mnoge srodne duše nalaze baš dok zajedno plešu.
Pa vrijedi pokušati, zar ne?

Slušala sam neki dan na radiu da u okolici grada postoji trgovina sa originalnim dijelovima za Pony bicikle i prisjetila se tada jednog lijepog razdoblja i svojih tinejđerskih dana.



Naime, moja prijateljica ima brata koji je u to doba imao žuti Pony bicikl. Ali kako je on stariji, taj ga bicikli više nije toliko zanimao, već je svoju pažnju počeo posvećivati motorima.
I tako smo mi pune mašte, jednog dan zaključile da nam se ta žuta boja baš jako ne sviđa, obzirom da smo si jednoglasno i svojevoljno prisvojile bicikl. Uzele smo kanticu neke stare piture i popiturale bicikl u crveno ( mislim da su mu samo gume ostale u originalnoj boji, ostalo je sve pocrvenilo ).
Sve je to OK, ali nas smo dvije, bicikl jedan. Dok jedna vozi, druga sjedi na portapaku ( tj. na «prtljažniku» zadnjeg kotača) i to me asocira na pjesmu «Na zadnjem sjedištu moga auta».
I tako smo se mi vozile, ali to, naravno, nije bilo to.
Zato jednog lijepog dana stanem ja pred svog tatu i kako sam školsku godinu prošla s odličnim uspjehom, smatrala sam da bi bilo lijepo da mi kupi bicikl. Tata se naravno odmah složio ( kad mi i inače ništa nije mogao odbiti ) i tako sam ja dobila bicikl.
Ali nije to bio običan bicikl – bio je to metalik plavi Pony bicikl, koji smo mi tada zvali ponica. Bio je to bicikl s full opremom...zvono, dinamo, prednje svjetlo, zadnje mačje oko, pumpa, kontrapedal, prednja kočnica, portapak...ma samo mu je klima nedostajala...pravi Ferrari.
Svi smo se tada vozili i padali sa bicikala, bili puni modrica, ali nismo marili. Susretali smo se kasno poslije podne na školskom igralištu i slušali:



Another Brick In The Wall

Daddy's home cross the Ocean.
Leaving just a memory.
The snapshot in the Family album.
Daddy what else did you leave for me?
Damn It! What did you leave behind for me?
All in all it was just a brick in the wall.
All in all it was all just bricks in the wall.

We don't need no education.
We don't need no thought control.
No dark sarcasm in the classroom.
Teacher leave the kids alone.
Hey, teacher leave the kids alone!
All in all it's just another brick in the wall.
All in all you're just another brick in the wall.

We don't need no education.
We don't need no thought control.
No dark sarcasm in the classroom.Teachers leave those kids alone.
Hey, Teacher leave those kids alone!
All in all you're just another brick in the wall.All in all you're just another brick in the wall.
(crowd noise)
I don't need no arms around me.
And I don't need no drugs to calm me.
I have seen the writing on the wall.
Don't think I'll need anything at all.
No, don't think I'll need anything at all.
All in all it was just bricks in the wall.
All in all it was just bricks in the wall.

Prošlo je vrijeme ponica, ona sada visi u podrumu kod mojih roditelja, onako žalosno, uza zid, gume joj više ne valjaju, ali kad god je pogledam budi lijepa sjećanja.
Tako sam slušajući radio pomislila da bi bilo lijepo mojoj metalik plavoj ponici kupiti nove gume, pokloniti joj nešto novo i vratiti joj stari sjaj...zaslužila je.
Jedino, bojim se da bih ja bila jako smiješna kada bih se provozala ponicom između ovih sadašnjih modela bicikala...ili bi možda moja ponica bila atrakcija...pravi old timer i to metalik.

Otkrij ponovno jednostavne stvari
otvorena vrata, gostoljubiv stol,
srdačan stisak ruke,
ljubazan osmijeh,
procvjetao cvijet,
cvrkut ptice,
oblake, potok i brdo
i sjaj sunca.

Može li se uopće zamisliti, prispodobiti
moj i tvoj jezik,
moj i tvoj put kroz stoljeća i tisućljeća,
moja i tvoja sudbina, stopa neba,
od iskona do Križa;
možemo li se čak i dijelom
prepoznati i odrediti:
- bez posljednje večere,
kruha i vina, Tijela i Krvi Kristove
i najponiznijega Učiteljeva
pranja nogu učenicima;
- bez Getesmanskog vrta, Maslinske gore
i bdjenja i krvavog znoja;
- bez Jude izabranoga,
bez Jude izdajnika i Judina poljupca
mača izvan korica, odsječena uha doušnikova;
- bez raspjevanog pijetla
i Petrove zataje i lažnih svjedoka;
- bez Pilatova pranja ruku, Barabe, Križnog puta
vijenca od trnja, pljuvanja i ponižavanja,
Šimuna Cirenca i Veronikina rupca;
- bez Golgote i Kalvarije
i bačene kocke za haljine Njegove;
- bez pretužne Majke,
Marije Magdalene i svetih žena;
- bez pribijanja na Križ, Raspeća
i smrti Sina božjega na križu čovječanstva.

I današnja Cvjetnica, kao i svaka, podsjetit će nas na posljednjih nekoliko dana Isusovog života. Čovjeka koji je prije dva tisućljeća slavno ušao u Jeruzalem.
Zbog čuda koje je činio, ali i zbog ljubavi kojom je zračio na sve oko sebe, klanjali su mu se i klicali mnogi. Netko im je napokon pokazao pravu ljubav.

Jedan mladi umjetnik nastojao je ostvariti san o tome da živi od crtanja stripova. No, dok je tražio posao, odbili su ga svi novinski urednici kojima se obratio. Samo bi pogledali njegove radove, slegnuli ramenima i rekli: "Ništa od toga. Nemaš dara. Prebaci se na nešto drugo".
Odbijanje za odbijanjem.
Jednog se dana mladić našao u nekoj staroj i ruševnoj radionici, bez novca i osobite nade u uspjeh. Kako je imao vremena napretek, počeo je skicirati prostor i miševe koji su živjeli u njemu.
Dok je promatrao miševe i crtao njihove igre i nepodopštine, ta su ga mala stvorenja sve više i više fascinirala. počeo se sve više blagonaklono zanimati za miševe, a osobito za jednog malog mišića.
Tada ni slučajno nije uviđao kako će taj odnos postati važan.
Čovjek se zvao Walt Disney. A mali miš koji je Waltu poslužio kao predložak za mnoge kasnije crteža dobio je ime Mickey. Walt i Mickey poslije su postali nauspješnijim zabavljačima na svijetu.
Waltova kreativnost i mišje smicalice i dogodovštine donijele su radost i smijeh nebrojenoj djeci - svih uzrasta!

Nakon jednog kišnog i tmurnog dana u gradu... pogledaš li kroz prozor uhvati te fjaka od sivila, sjetila sam se jedne poezije koja mi je odmah malo podigla raspoloženje.

PRAMALIĆE

Oj pramaliće,
kako je lipo, kad počne nicati cviće,
kad počne pupati grabar, jasen i drinak,
a šparoge niču iz stine.
Koruna se zgusne, arija lipo zadaje,
nebo je modro i svitlo, vitar mek i tepa.
Kako je lipo kad počnu se štrkati ovce,
kad mrtve strane ožive od pisme pastirske,
kad vrganj zaore brazdu i prospe se zemlja crljena,
prhka, mokra i tepla pokrije plodno sime.

Zvona veselije zvone, kanti veselije poju,
sve ča je teško je lagnje, nade su jače od tuge.
Delo će spuniti dane, noći vreda prolaze.
Trdi žuljavi dlani govore, da život je dobar.
Ribari s pipon u zubi već pletu mriže.
Barke su jopet u moru, ćapi ribe će dojti u dragu,
kroki stegnuti rebra, more osoliti lice,
kašete menul i škombar nažuljiti rame.

Oj, kako je lipo, tamo u istarskoj dragi, pramaliće.

Mate Balota

Anđeo životne radosti ne želi me uvoditi u radost življenja samo u nedjelje i blagdane. On mi već izjutra počinje otvarati očI za tajnu ovog dana, za male radosti koje me čekaju, za svježi zrak koji struji kroz otvoren prozor, za svjež kruh pri doručku, za svaki susret s ljudima koji me danas čeka. Anđeo životne radosti uzima me za ruku i pokazuje mi da je život po sebi lijep. Lijepo je biti zdrav, pokretati svoje tijelo. Užitak je slobodno disati. I radost je svjesno opažati svakodnevna iznenađenja života. Ali tko nevoljko ide kroz dan, neće se ni divnim zalaskom sunca osloboditi svoga mrzovoljna raspoloženja. Tada mu čak ni slavlje neće darovati istinsku životnu radost. Želim ti da te anđeo životne radosti uvede u umijeće potpuna uživanja života, da budeš sasvim i u sadašnjem trenutku, da živiš intezivno i da se raduješ svemu što ti se dariva iz dana u dan.

Anselm Grum

Kako sam i obećala...ispričat ću vam nešto o sebi...

Da, istina je, najteže je pisati o sebi. Naime, ja vam baš ne volim tehniku i tehnologiju i sve te inovacije koje nas okružuju i bez kojih u današnje vrijeme više ne možemo ( možda i možemo, ali jednostavno smo se na njih navikli). Tako sam se ja, normalno, do prošlog tjedna uspješno odupirala računalu u svom stanu za kojeg pri uređivanju nije bilo uopće predviđeno mjesto.

Ali...zapravo ovo je VELIKO ALI...kupili mi STROJ po nagovoru mog dragog...i evo me, sjedim i pišem i još mi je malo čudno kako sam popustila da mi to čudo tehnike uđe u kuću.
Više volim knjigu sa puuuuno listova, olovku i papir iako mi se i ovaj strojček počeo pomalo uvlačiti pod kožu obzirom da od svog prvog radnog dana sjedim za nekim monitorom i lupam po tipkovnici, ali ono, kako su mi rekli tako sam radila, a da se nikad nisam baš posebno zanimala kako to radi, zašto radi, što još može raditi i sl.

I onda se desilo jedno radno mjesto koje sam ja jako zavoljela i tamo naučila nešto malo, ali zaista malo više od onoga što sam znala i bila sam si jako važna (!?)
Kako ja stalno nešto pišem, prepisujem, vučem za sobom penkale i papire svih boja i dimenzija jedan kolega i prijatelj s posla mi jedan dan kaže: "A zamisli kada ti tu svoju zbirku aforizama, pjesama, tekstova i svega što godinama sakupljaš budeš stavila na blog kad ga pokreneš, nećeš dizati glavu od kompića." Malo sam ga čudno pogledala i rekla: "Nema šanse da ti ja sjedim nakon posla još i doma za računalom".
Tako jedno poslije podne na poslu, pozove on mene i kaže mi da izaberem boju i ja izabrah zelenu.
Stisne on ENTER na svom kompu i kaže mi "Ovo je tvoj blog."
Ostala sam bez teksta, ali moram priznati bilo mi je i drago. Kroz glavu mi tad proleti da sam ja dobila blog na poklon, zamislite, dobila sam blog. Pa je onda bilo, klikni tu, upiši to...bla, bla ,bla i tako ja krenuh.
Doma nisam imala stroj pa sam vam ja, onako, na poslu uz put održavala blog i to mi se počelo jako sviđati i još mi se jako sviđa, pa ljudi ostave komentar i znate kako to već ide...skupi se ekipa.

Ali, prije nekog vremena ( 2 mjeseca ) istekao je lijepo meni Ugovor o radu na određeno vrijeme i naravno, nije mi produžen (ništa čudno, zar ne?). A blog?
Malo sam ga zapustila, pa bih tu i tamo nešto negdje ubacila, ali nisam imala onoliko vremena koliko je mi je bilo potrebno za pisati, pročitati, komentirati... Tako je moj dragi zaključio da mi treba stroj i on me nagovorio da ga kupimo iako sam se ja nekoliko dana dvoumila između "za" i "protiv" i... prevladalo je "ZA".
I tako, evo ga, tu je i ja sada stišćem tipke na svojoj tipkovnici svog novog stroja koji je danas dobio i "veliku mrežu". YES!!!
Sada se osjećam kao malo (veliko) dijete koje ima novu igračku.

Do sada sam sebe znala opisati ovako:

Nikada mi nije dosta slova,
nikada mi nije dosta riječi,
nikada mi nije dosta rečenica.
Nikada mi nije dosta priča
i ispisanih listova papira.
Nikada mi nije dosta knjiga
u šarenim koricama
koje uzmem u ruku pa u prirodu.

A kako ću se sada opisati?!

U proljeću ljubavi svaki je dan blagdan.

Ali ne smije se zaboraviti:

svako proljeće mora proći

kroz jesen i zimu,

da bi postalo novo proljeće.

Phil Bosmans