Pregled posta

Što sam znala? Pa to, da neću moći bez bloga i da ću svako jutro čim ustanem iz kreveta paliti ovo čudo ispred sebe da bih samo malo provirila, a uvijek za to nađem neku ispriku. Jutros je glavna isprika bila kiša i sivo vrijeme pa je sasvim normalno da sjedim pred strojem i kopam po njemu.
Jutros čitam Serafinin post i kao da je prenijela moje misli i upravo sam tako kod nje i komentirala pa sam odlučila i ja o tome nešto napisati jer mi se to već nekoliko dana vrzma po glavi, ali nikako da to pretočim u post.
Kao što već negdje napisah, blog sam dobila na poklon od prijatelja koji je znajući za moj dugogodišnji hobi sakupljanja aforizama, priča, bajki, pjesama... smatrao da je šteta da ja to s nekim ne podijelim jer je sve ionako samo u mojim mnogobrojnim bilježnicama i papirima sakriveno. I tako je krenulo, meni, informatički polupismenoj. U početku nije bilo komentara i nisam se zbog toga brinula jer sam ušla u jedan novi svijet koji me ispunjavao na poseban način. A kada su počeli stizati prvi komentari bila sam tako vesela i to me jednostavno vuklo dalje i dalje pa je bilo dana kada sam znala i dva posta napistai. Sve je bilo OK dok sam blog održavala na poslu ( naglašavam da posao zbog toga nije uopće patio ).
S nekih sam blogova – priznajem, mea culpa – skinula tekstove koji su mi se svidjeli i spremila u svoju zbirku.
Onda je došao istek ugovora o radu na određeno i Jabučica ostade doma, kuha, sprema, čisti, prošeta do grada i sl., ali nedostaje blog...jer doma nema računala. Zapravo ga nisam ni htjela zbog posla jer sam tamo cijelo radno vrijeme buljila u ekran i smatrala sam da je to sasvim dovoljno uz malo gledenja televizije.
Onda sam se malo švercala tražeći mogućnosti kako do neta...pogledati blog, napisati nešto, komentirati malo (čisto da me ljudi ne zaborave) i tako ja postadoh mali ovisnik.
Srećom da imam supruga koji me u svemu podržava, pa i u mojim sitnim radostima (glupostima) i na njegovo nagovaranje popustih i kupih kompić čisto da bih ispunila slobodno vrijeme. I to je to...znala sam...popustit ću...i upravo sam juče u kuhinji o tome razmišljala i u trenutku ljutnje na samu sebe ugasila stroj.
Veći dio tekstova nisu moja djela jer smatram da je bilo i da ima puno pametnijih mozgova od mojeg, čije je misli uvijek dobro pročitati. No dođe mi tako poneki trenutak iskrenosti kada svoja razmišljanja ili uspomene želim podijeliti s vama.
Ali moram priznati, da mi zbog bloga mozak stalno radi, kombinira, traži, kuha...Recimo, na veče kad se umirim svakakve mi se misli vrte po glavi, slažem riječi, nizam rečenice i mislim ...sutra ću o tome napisati post. Ha, ha...ja to ne zapišem u tom trenutku i do jutra sve ishlapi po i onoj staroj «Ča prispi, vuk poji» ja se ujutro mogu sjetiti samo početka i kraja mojih razmišljanja, ali sredine...srži nema! Trebala bih negdje u dva u noći paliti svjetlo i početi pisati...eto do čega sam došla. I dalje se družim s prijateljima (samo sam malo sam zapustila moje druge drage prijatelje...knjige), ali i dalje nastojim što je moguće više boraviti u prirodi i na čistom zraku.
Znala sam...popustit ću, ali nije mi žao. Uvijek mi je drago sresti vas ovim putem i podijeliti s vama dio mog dana i mojih misli i saznati od vas nešto novo ili pročitati nešto lijepo.
Hvala svima na druženju...pa neka sam popustila!