@pple

Sutra ću učiniti nešto:

Nekoga saslušati
ne sudeći prebrzo i ne osuđujući.
Biti zahvalan za male znakove pažnje
koji mi se sviđaju i dobro mi čine.
Pozitivno razmišljati i govoriti
bez kritike i prigovaranja.
biti otvoren kao cvijet -
i razveseljavati svojom prisutnošću.

Zar se ne isplati biti takav?

Zapravo, mogu početi već i danas!

Želim ti
bogat život,
u kome u svim stvarima
postoji nešto.
I u onima
koje si ne bi poželio.

"Sve ima svoje vrijeme",
govori jedan pjesnik u Bibliji,
"sve što činimo, pod nebom
ima svoje vrijeme.

Sjetva ima svoje vrijeme,
i čupanje korova ima svoje vrijeme,
i ranjavanje i vidanje,
i rušenje i gradnja.

Plač ima svoje vrijeme,
i smijeh,
i žalovanje i ples.
Bacanje kamenja ima svoje vrijeme
i njihovo sakupljanje.

Zagrljaj ima svoje vrijeme, i srce,
i vrijeme kada smo daleko od njega.
Traženje ima svoje vrijeme,
i gubljenje,
paranje ima svoje vrijeme
i šivanje.
Šutnja ima svoje vrijeme
i razgovor,
ljubav ima svoje vrijeme, i mržnja,
i svađa i mir.

Vidio sam kako se ljudi trude,
i shvatio da Bog od njih traži napor.
On sve čini u svoje vrijeme
i pušta da se njihovo srce pribojava
kako će sve na svijetu dalje.
Jer, čovjek ipak ne može shvatiti djelo Božje.
Ni početak ni kraj."

MOĆ MRŽNJE I LJUBAVI



Živjela jednom jedna svijeća. Bila ja to zaista posebna svijeća. Plamtjela je takvim sjajem kakvim nikada prije ni jedna druga svijeća nije plamtjela. Mnogi su primjećivali njezin poseban sjaj. Zbog toga su često dolazili do nje, ostajali u njezinom sjaju, grijali se njezinim plamenom, a nakon toga odlazili vedriji svojim poslovima.
* * *
Jednoga dana mrak je vidio da toj svijeći dolazi puno ljudi. Zbog toga je u njegovom srcu počela rasti ljubomora na svijeću. Mrak je bio u njezinom sjaju rastjeran, a njena svaka iskrica tjerala ga je još dalje. Svijeća je posebno voljela bacati oko sebe te iskrice, a one su veselo pucketale

Nakon nekog vremena snažno zaželje ugasiti svijeću. Sam sebi reče: “Mogu ja to. Ona se samo pravi važna, ali brzo ću je srediti”. Tako je napade jednoga dana, ali joj ništa nije mogao učiniti. Odlučio je ponovo navaliti na nju s još većom snagom ali opet nije uspio. Što je više pokušavao, sve je više uviđao svoju nemoć, pa je zbog tog bio sve više bijesan na svijeću.

Budući da svijeću nije mogao ugasiti sam, odluči o svi­jeći drugima ispričati mnoge laži. Tako je govorio da se svijeća pravi važna, da nikoga ne voli, da je ružna i puno drugih lažnih priča. Neki od onih koji su ga slušali povje­rovaše mu. A kada mu povjerovaše odluči ih zamoliti za pomoć da zajedno ugase svijeću.

Vjetar se rado odazva jer je već povjerovao u mrakove laži. Na njegov nagovor vjetar poče puhati. Najprije je mislio: “Lako ću ja to”. Počeo je puhati lagano, a zatim sve jače i jače. Unatoč svim nastojanjima ipak nije uspio ugasiti svijeću.

Mrak zatim pozva kišu. No ni njoj, unatoč brojnim nastojanjima i upornim pokušavanjima ne pođe za rukom ugasiti svijeću.

Na kraju pozva oluju. Upozori je da se svijeća ne da lako ugasiti, te da mora svom silinom navaliti na njezin nepodnošljivi sjaj. Oluja ga posluša i uspije ugasiti svijeću.
* * *
Ljudi su prolazili pored ugašene svijeće i pitali se što se dogodilo sa svijećom da više ne gori. Neki su bili tužni zbog toga, dom su drugi ostali ravnodušni. Ipak joj nitko nije prišao da je pita što joj se dogodilo.

Jednoga dana onuda je prolazio neki dobar čovjek. Kad je vidio da svijeća više ne gori priđe joj i upita je: “Što ti se dogodilo, svijećo? Tako je sve tužno bez tvog sjaja.” Ona mu s tugom sve ispriča, a čovjek je opet upita: “Želiš li ponovo gorjeti?” Svijeća mu odgovori: “Oh, da, samo kad gorim živim i jedino sam tada sretna!”

Dobri čovjek uze svoju vatru i zapali svijeću. Ona zasja novim, još ljepšim, sjajem. Zatim je postavi na vidljivo mjesto i stavi joj zaštitu protiv vjetra, kiše i oluje.

Mrak, kada vidje da svijeća ponovo gori, još jače se razljuti. Sam nije mogao ugasiti svijeću, a nitko više nije vjerovao u njegove priče. Čak su vjetar, kiša i oluja bili žalosni što su se dali zavesti od mraka. Zato su se došli ispričati svijeći, moleći je da im oprosti jer su pogrešno postupili.

Od tada je još više ljudi dolazilo svijeći da se osvijetle, ogriju i razvesele srca.

Tko se zauzima za druge,
riskira,
da bude odbačen.
Tko se oslanja na druge,
riskira,
da bude izigran.
Tko se povjerava drugima,
riskira,
da bude izdan.
Tko pomaže drugima,
riskira,
da doživi nezahvalnost.
Tko ljubi,
riskira,
da bude ostavljen.
A tko ništa
ne riskira...?!

Autor nepoznat

Prijatelj bi trebao biti radikalan -

Trebao bi te voljeti kad si odbojan,
Zagrliti te kad nisi za grljenje,
I podnositi te kad si nepodnošljiv.
I plakati kad i ti plačeš.

Povrh svega prijatelj bi trebao biti matematičar -

Trebao bi umnažati radost, dijeliti žalost,
Oduzimati prošlost, i dodavati sutrašnjici,
Izračunati duboku potrebu tvoga srca,
I uvijek biti veći nego zbroj svih njegovih dijelova.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Bio on dalek ili bliz,
u sreći ili u nesreći
prijatelj prepoznaje u drugome onoga
kojemu vjerno pomaže
da bude slobodan i da bude čovjek.
Dietrich Bonhoeffer

Jučerašnji dan. Odlazim na antipatični Zavod za zapošljavanje. Fuj!!!
Podignem naknadu, ovaj je mjesec bila na vrijeme...čudno...i odmah idem utopiti tugu u dvije knjižare gdje redovno zaboravljam na svijet ispred, iza i oko sebe. Utješim se knjigom, ne, greška...knjižicom meni jako vrijednom. Idem gradom i gledam u knjižicu. Srećom da u našem gradu postoje tzv.»pametni semafori» pa osim svjetlosnog imaju i zvučne signale. Tako mogu gledati knjižicu, čekati na semaforu i krenuti na zvučni signal bez dizanja glave. (Dobro da su i vozači disciplinirani.)
Zatim čekam autobus, i čekam, i čekam, i čekam...
Dolazi autobus javnog gradskog prijevoza - autobus zvan čežnja.
Kako ga dugo nije bilo u njemu je već previše ljudi, ali nekako se uspijevam popeti i pronaći mjesto i odahnuti.
U zadnji čas u bus ulazi starija gospođa sa bezbroj najlonskih vrećica. I tu počinje show. Gospođa očito nezadovoljna dugim čekanjem, prepunim autobusom, nemogućnošću da sjedne krene rafalnom paljbom po svima. Svi su joj krivi: predsjednik, premijer, Sabor i svi oni «majmuni» neradnici, a mi se vozimo kao krumpiri. Još joj samo treba kontrolor da je pita kartu...i tako se ona svima prijeti, a mi ostali u busu šutimo i čekamo nastavak.
Vozač se ohrabrio i nešto odgovorio nezdovoljnoj gospođi. Bolje bi bilo da je šutio jer se cijelim autobusom začuje: «Šuti budalo! Pa tko tebe što pita? Radi svoj posao i vozi!»
Mi se gledamo ispod oka, a neki samo što nisu prsnuli u smijeh.
Gospođa i dalje tjera svoje, vozač vozi, a mi ostali kao pažljiva publika slušamo.
Ne znam što reći na to, samo znam da mi nikad vožnja autobusom nije tako brzo prošla bez obzira na veliku gužvu u autobusu i na cesti..
Možda bi u javni gradski prijevoz trebalo uvesti animatore koji bi zabavljali ljude kada su velike gužve, raskopane ceste, postavljeni izvanredni semafori itd., pa bi tako zaboravili na vrijeme koje provode čekajući i vozeći se do svog odredišta.

Beskrajan je put
Nepoznat cilj
Kud pjesnik prolazi
Trnje se skriva.

Samotni putnik
Šutljiv i zamišljen
Nježnosti željan, korača,
Pun ljubavnih sanja.

Ne staje ni časka
Na beskrajnom putu
I život veze
slogovima srca.

Slatki ljubavni poj
Pun sjete i poljubaca
Iskrenošću njegovom
Svako srce dira.

Tako zvijezdama noćnim
I sunčanom danu
U miru svom tihom
Melodijom srca riječi slaže.

Za morem uzdiše
Dok nebo i zemlja
U sumrak mu daju
Mirise koji opijaju ga i mame.

Gdje caruje srce
I u svom progonstvu sanja
Svaka mirisna ruža
Rosom se napaja.

Skitnica ljubavi
Od ljubavnih živi sanja
Na papir on slaže
Što srce izgovara.

Francesco Saverio Moscelli

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?
Ili bi sakrio neke časopise i postavio Bibliju na njihovo mjesto?
Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?
Bi li mu mogao dopustit da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam … kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva,
bi li ti nastavio raditi stvari koje redovito radiš?
Bi li nastavio govorio ono što uvijek govoriš?
Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?
Ili bi možda promijenio svoje planove tih dana?
Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?
Ili bi se ponadao da oni neće navraćati dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?
Ili bi odahnuo kada konačno ode?
Možda bi bilo zanimljivo znati što bi ti stvarno radio,
da Isus dođe kao osoba biti neko vrijeme s tobom.

(nepoznati autor)

Trsatska legenda

Prema narodnoj tradiciji i pisanim kronikama, na trsatsko brdo je 10. svibnja 1291. godine na čudesan način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na tome mjestu ona je boravila tri godine i na jednako čudesan način prešla u talijanski gradić Loretto (10.prosinca 1294.) gdje se i dan danas nalazi. Taj događaj se toliko dojmio ovdašnjeg naroda da su ljudi odmah počeli hodočastiti na trsatsko brdo.
Čuvši što se dogodilo, tadašnji vlasnik ovdašnje zemlje krčki knez Nikola Frankopan, osobno je došao na Trsat da se uvjeri u vjerodostojnost onoga što je čuo. Odmah potom izaslao je u Izrael poslanstvo koje ga je nakon povratka izvijestilo što su tamo doznali i vidjeli. Naime, istodobno, Marijina rodna kuća u Nazaretu je nestala i nitko nije znao kako.
Nakon što je Marijina kuća prešla u Loretto, knez Ivan Frankopan dao je na Trsatu podići kapelicu, a njegov sin Martin dao je sagraditi franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije. Od te crkve sačuvani su do danas samo fragmenti.
U kasnije sagrađenoj većoj crkvi najveću vrijednost ima Marijina slika.
Crkva Gospe Trsatske
Crkva Blažene Djevice Marije je danas poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi, tu su grobovi nekih članova grofovske porodice Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schona i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Marijina slika

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. šalje 1367. godine čudotvornu sliku Majke Božje.
Za tu sliku predaja kaže da ju je osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Slika se danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima. Stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske, Veliku Gospu...

Franjevački samostan i kapela zavjetnih darova

U franjevačkom samostanu nalazi se stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana.
U kapeli zavjetnih darova se nalaze zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost. Isto tako su tamo i ostali darovi od 19.st do danas.


KRALJICA SVIBNJA

Već cijelom prirodom prosulo se cvijeće,
ljepota žarkog sunca što na nebu blista,
taj najljepši mjesec u godini dana
poklonjen je Majci Spasitelja Krista.

U predvečerje svakog svibanjskoga dana
sa zrncima krunice skupljaju se ljudi.
Pred Mariju stavljaju tegobe i brige
dok nova im se nada u srcima budi.

Marijina svetišta otvorila su vrata,
na blagoslov se diže već Majčina ruka.
Dlanovi se sklapaju, vapaji se čuju,
a mnogo ljudsko srce već napušta muka.

I svaki mjesec svibanj slavi našu majku,
u Njezinu čast se svako zvono njiše,
svako ljudsko srce koje Majku ljubi
od Majčine dobrote uvijek lakše diše.

Nevenka Bakoš

...Majko naša Trsatska ča nan daješ mir...

I mojoj ljubavi sretan rođendan danas...

Prošao je još jedan vikend brzinom munje. Zašto? Bio je bogat događanjima za mene. Idem od početka, tj. od petka. Saznam da jedna meni draga osoba leži u bolnici. Nije ništa strašno, ali sada treba par lijepih riječi i jako puno razumijevanja pa idem u posjetu. Ne znam kome je taj susret više pomogao. Iznenađenje, radost i osmijeh na licu te osobe i meni su podarili uzvišen osjećaj, zagrijali dušu.

Na povratku kući, sebi sam za nove poticaje poklonila dvije knjige i usrećila samu sebe. Jer tko nije sretan ne može usrećivati druge.



Slijedi zatim odlazak u Všnjan City, kako ja od milja zovem moje drago malo mjesto. Kad ugledah i zagrlih moje drage, akumulatori su se odmah napunili,srce je naraslo i bilo veliko kao Učka.
Dan je krasan i ja sam se zaželjela šetnje po djedovini. Odlazimo u selo i velika prazna kuća priziva uspomene, sjećanja i miris svježe pečenog kruha. Ulazim u prostor gdje je nono nekad imao blago. Prostor je sada prazan, u jaslama više nema sijena. Tu je nekad kraljevao Boškarin, dobroćudni div koji je imao više od 1000 kg i kojeg sam ja, kao mala djevojčica voljela posjećivati. I kada sam već tu, želim vidjeti da li stari izvor još uvijek teče, da li ona bistra hladna voda između kamenja sebi još pronalazi put. I zaista teče, polako, ali teče. Proljeće pokazuje svoju raskoš, jasen je u cvatu, mladi hrast sramežljivo lista, a u zelenoj travi bezbroj je cvjetova različitih boja koje kao da se natječe u ljepoti i poziva naše poglede k sebi.

Ah, uspomene, od njih se, kažu ne živi, ali lijepo ih je imati.



Večernji sati u rezervirani su za posjet prijateljima, priču, šale i večeru uz lagano pucketanje vatre u kaminu.

Subota dan kao stvoren za ponovni odlazak u šetnju. Odlazimo na Lanternu vidjeti da li su turisti počeli stizati. Silno smo iznenađeni koliko ljudi ima. U apartmanima, u hotelu i u oba kampa je iznenađujuće puno turista. Lijepo je vidjeti ovu vrevu, čuti razgovor na više jezika dok su na parkiralištima automobili stranih registracija. Nama je još hladno, ali nekima očito nije jer već uživaju u moru kao da je već ljeto.
Upitam se tad, da li znamo koje bogatstvo imamo u tim našim tihim uvalama, u čistom plavom moru, u zelenilu koje nas okružuje u ovoj prekrasnoj zemlji ?

I opet večernji sati za druženje s prijateljima, a vrijeme nemilosrdno prolazi.

Nedjelja, dojmovi, ručak... i pripreme za povratak. Tijekom vožnje razmišljam kako na relativno malom prostoru ima tako puno raznolikosti...i kako je lijepo moći u njima uživati.

PUTNIKOVA PJESMA

Sunce, do dna srca me obasjaj,
Vjetre, odnesi brige i teškoće!
Ja ne znam tko na zemlji više hoće,
Doli u dalek otputovat kraj.

Put ravnice krenuo sam čilo,
Sunce će peći, hladiti me more,
Sva moja čula neka se otvore,
Da osjetim naše zemlje bilo.

I tako će mi svaki novi dan
Otkrit novu braću, prijatelje drage,
Dok ću ja biti, ne žaleći snage,
Zvijezdama gost i prijatelj odan.

Hermann Hesse

Ovaj današnji post posvećujem svojoj dragoj prijateljici koje je u subotu stupila u brak. Ne mogu vam opisati radost koja je u njenim očima sjala dok je iz crkve izlazila sa svojom ljubavi. Ja sam, naravno kao i na svakom vjenčanju, pustila suzicu. Svi me zbog toga zezaju, ali ja jednostavno ne mogu zadržati emocije u tim trenucima, pogotovo kada vidim da je netko meni drag sretan, oko zablista i krene izdajica, mala suza radosnica. Bilo je svečano, a nakon toga veselo, jako veselo...pjesma i ples do zore (došli smo doma u 06.00 h). Jednostavno vam ne mogu opisatii kako je bilo lijepo, veselila sam se i bilo mi je toplo oko srca dok sam gledala sreću u njihovim očima.

Dobro da je nedjelja bila kišovita pa smo moj dragi i ja pola dana prespavali da se malo oporavimo jer čim glazba zasvira mi krećemo u akciju i plešemo i pjevamo do zadnjih taktova.

* * * * * * * * *
Zar niste treperili,od uzbuđenja, nije li vam srce jače tuklo,
zar vam glas nije podrhtavao kad ste jedno drugome
stavljali prsten na ruku, kao znak ljubavi i vjernosti?
Ljubav između dvoje ljudi doista je veliko čudo.
Možemo se samo diviti.

Nema više granica, ni zemlje ni neba.
Sati više ne otkucavaju.
Čitav svijet zastane.
Mjesec postaje svijetao kao sunce.
Ptice cvrkuću zimi.
Cvijeće cvate u očima.
U svemu je čar i počinje zajedničko sanjarenje
o zajedničkome blagdanu života.

Phil Bosmans

Neka im svaki dan bude blagoslovljen i sreća neka kod njih nađe dom.