@pple

Prošao je još jedan vikend brzinom munje. Zašto? Bio je bogat događanjima za mene. Idem od početka, tj. od petka. Saznam da jedna meni draga osoba leži u bolnici. Nije ništa strašno, ali sada treba par lijepih riječi i jako puno razumijevanja pa idem u posjetu. Ne znam kome je taj susret više pomogao. Iznenađenje, radost i osmijeh na licu te osobe i meni su podarili uzvišen osjećaj, zagrijali dušu.

Na povratku kući, sebi sam za nove poticaje poklonila dvije knjige i usrećila samu sebe. Jer tko nije sretan ne može usrećivati druge.



Slijedi zatim odlazak u Všnjan City, kako ja od milja zovem moje drago malo mjesto. Kad ugledah i zagrlih moje drage, akumulatori su se odmah napunili,srce je naraslo i bilo veliko kao Učka.
Dan je krasan i ja sam se zaželjela šetnje po djedovini. Odlazimo u selo i velika prazna kuća priziva uspomene, sjećanja i miris svježe pečenog kruha. Ulazim u prostor gdje je nono nekad imao blago. Prostor je sada prazan, u jaslama više nema sijena. Tu je nekad kraljevao Boškarin, dobroćudni div koji je imao više od 1000 kg i kojeg sam ja, kao mala djevojčica voljela posjećivati. I kada sam već tu, želim vidjeti da li stari izvor još uvijek teče, da li ona bistra hladna voda između kamenja sebi još pronalazi put. I zaista teče, polako, ali teče. Proljeće pokazuje svoju raskoš, jasen je u cvatu, mladi hrast sramežljivo lista, a u zelenoj travi bezbroj je cvjetova različitih boja koje kao da se natječe u ljepoti i poziva naše poglede k sebi.

Ah, uspomene, od njih se, kažu ne živi, ali lijepo ih je imati.



Večernji sati u rezervirani su za posjet prijateljima, priču, šale i večeru uz lagano pucketanje vatre u kaminu.

Subota dan kao stvoren za ponovni odlazak u šetnju. Odlazimo na Lanternu vidjeti da li su turisti počeli stizati. Silno smo iznenađeni koliko ljudi ima. U apartmanima, u hotelu i u oba kampa je iznenađujuće puno turista. Lijepo je vidjeti ovu vrevu, čuti razgovor na više jezika dok su na parkiralištima automobili stranih registracija. Nama je još hladno, ali nekima očito nije jer već uživaju u moru kao da je već ljeto.
Upitam se tad, da li znamo koje bogatstvo imamo u tim našim tihim uvalama, u čistom plavom moru, u zelenilu koje nas okružuje u ovoj prekrasnoj zemlji ?

I opet večernji sati za druženje s prijateljima, a vrijeme nemilosrdno prolazi.

Nedjelja, dojmovi, ručak... i pripreme za povratak. Tijekom vožnje razmišljam kako na relativno malom prostoru ima tako puno raznolikosti...i kako je lijepo moći u njima uživati.

PUTNIKOVA PJESMA

Sunce, do dna srca me obasjaj,
Vjetre, odnesi brige i teškoće!
Ja ne znam tko na zemlji više hoće,
Doli u dalek otputovat kraj.

Put ravnice krenuo sam čilo,
Sunce će peći, hladiti me more,
Sva moja čula neka se otvore,
Da osjetim naše zemlje bilo.

I tako će mi svaki novi dan
Otkrit novu braću, prijatelje drage,
Dok ću ja biti, ne žaleći snage,
Zvijezdama gost i prijatelj odan.

Hermann Hesse