Pregled posta

Jučerašnji dan. Odlazim na antipatični Zavod za zapošljavanje. Fuj!!!
Podignem naknadu, ovaj je mjesec bila na vrijeme...čudno...i odmah idem utopiti tugu u dvije knjižare gdje redovno zaboravljam na svijet ispred, iza i oko sebe. Utješim se knjigom, ne, greška...knjižicom meni jako vrijednom. Idem gradom i gledam u knjižicu. Srećom da u našem gradu postoje tzv.»pametni semafori» pa osim svjetlosnog imaju i zvučne signale. Tako mogu gledati knjižicu, čekati na semaforu i krenuti na zvučni signal bez dizanja glave. (Dobro da su i vozači disciplinirani.)
Zatim čekam autobus, i čekam, i čekam, i čekam...
Dolazi autobus javnog gradskog prijevoza - autobus zvan čežnja.
Kako ga dugo nije bilo u njemu je već previše ljudi, ali nekako se uspijevam popeti i pronaći mjesto i odahnuti.
U zadnji čas u bus ulazi starija gospođa sa bezbroj najlonskih vrećica. I tu počinje show. Gospođa očito nezadovoljna dugim čekanjem, prepunim autobusom, nemogućnošću da sjedne krene rafalnom paljbom po svima. Svi su joj krivi: predsjednik, premijer, Sabor i svi oni «majmuni» neradnici, a mi se vozimo kao krumpiri. Još joj samo treba kontrolor da je pita kartu...i tako se ona svima prijeti, a mi ostali u busu šutimo i čekamo nastavak.
Vozač se ohrabrio i nešto odgovorio nezdovoljnoj gospođi. Bolje bi bilo da je šutio jer se cijelim autobusom začuje: «Šuti budalo! Pa tko tebe što pita? Radi svoj posao i vozi!»
Mi se gledamo ispod oka, a neki samo što nisu prsnuli u smijeh.
Gospođa i dalje tjera svoje, vozač vozi, a mi ostali kao pažljiva publika slušamo.
Ne znam što reći na to, samo znam da mi nikad vožnja autobusom nije tako brzo prošla bez obzira na veliku gužvu u autobusu i na cesti..
Možda bi u javni gradski prijevoz trebalo uvesti animatore koji bi zabavljali ljude kada su velike gužve, raskopane ceste, postavljeni izvanredni semafori itd., pa bi tako zaboravili na vrijeme koje provode čekajući i vozeći se do svog odredišta.