@pple

Bilo jedno neko stablo koje je zavoljelo jednog dječaka. Dječak je svakog dana posjećivao stablo, rezao bi mu mladice i pleo sebi krunu zamišlajući da je kralj šume. Penjao se na stablo i njihao na granama. Jeo je njegove plodove, a onda se s njim igrao skrivača.
Umoran, dječak bi zaspao u sjeni stabla dok bi mu njegove lisnate grane šuštale uspavanku. Dječak je jako zavolio stablo i stablo je bilo sretno. Vrijeme je prolazilo, a dječak je odrastao.Što je više rastao, stablo je bilo sve usamljenije. Jednog dana posjeti dječak stablo, a ono mu reče: "Približi se, dječače, popni se uz deblo, zanjiši se na mojim granama; pojedi koji plod, poigraj se u sjeni, proveseli se!"
"Već sam prevelik, ne mogu se više penjati pio stablima i igrati kao nekad", odvrati dječak. "Htio bih kupiti nešto drugo da se razonodim. Trebam novaca. Možeš li mi ih ti dati?"
"Žao mi je", odgovori stablo, "ali nemam novaca. Imam samo lišće i plodove. Skupi moje plodove,prijatelju, odnesi ih u grad i prodaj, pa ćeš imati novaca i bit ćeš sretan."
Dječak se popne na stablo, pobere i odnese plodove; stablo je bilo sretno.
Dječaka dugo nije bilo, stablo je bilo tužno.
No jednoga dana se ipak pojavi, a stablo zatreperi od veselja. Reče mu: "Približi se dječače, popni se uz deblo, zanjiši se na mojim granama i proveseli se!"
"Imam previše posla, ne mogu dangubiti penjući se po stablima" odgovori dječak. "Moram sagraditi kuću u kojo ću živjeti s obitelji koju želim osnovati. Možeš li mi dati kuću?"
"Ja nemam kuće", reče stablo. "Moja kuća je šuma. Možeš odsjeći moje grane i načiniti sebi kuću u kojoj ćeš biti sretan."
Dječak odreže sve grane sa stabla i odnese ih da si načini kuću. Stablo je bilo sretno.
Dječak se zadugo nije pojavljivao. Ali kad se pojavio, stablo je jedva uspjelo progovoriti od sreće.
"Približi se, dječače dragi", prošapta, "dođi, poigraj se sa mnom!"
"Sad sam već sasvim odrastao i previše sam ozbiljan čovjek da bih se igrao. Potrebna mi je lađa da bih otplovio daleko odavde. Možeš li mi ti dati lađu?"
"Posijeci moje deblo i načini sebi lađu", reče stablo. "Moći ćeš ploviti i biti sretan"
Čovjek posiječe deblo i načini sebi lađu te otplovi daleko. Stablo je bilo sretno, ali ne sasvim.

Proteklo je puno vremena i čovjek svrati posljednji put.
"Žao mi je, dječače moj", reče stablo, "nije mi ostalo više ništa što bih ti moglo dati...Nemam više ni plodova,"
"Moji su zubi preslabi da bih ih mogao jesti", odgovori čovjek.
"Nemam više ni grana", nastavi stablo, " i ne mogu te njihati."
"Odviše sam star da bih se njihao na granama", odvrati čovjek.
"Nemam više ni debla", reče stablo. "Ne možeš se više popeti."
"Odviše sam umoran da bih se penjao", odgovori čovjek.
"Žao mi je", uzdahne stablo. "Rado bih ti nešto dalo, ali nemam više ničega... Samo sam stari panj... Tako mi je žao."
"Meni i tako sad ne treba puno", čovjek će na to. "samo neko mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Jako sam umoran."
"Pa dobro", kaže stablo, proširivši se što je više moglo. "Stari panj je baš zato tu da sjedneš i da se odmoriš. Priđi, dječače moj, sjedni i odmori se."
Čovjek je sjeo, a stablo je bilo sretno.

Shel Silverstein

Ispričavam se, post je malo duži, ali toliko mi se dopala priča da nisam mogla odoljeti, a da je ne podijelim s vama

Kamo god pođeš, nađi sreću.
Neka i zemlja i nebo budu skloni tvojim koracima i snovima.
Osloni se na sreću u svakom trenutku, ali ne zaboravi da je i sreći potreban oslonac.
Izmakneš li svoje rame, izmakneš li svoje srce, na koga će se ona osloniti?

Sreća se spremnije udomljuje u životu srčanih.
Spremnije raste pod njihovim dodirom.
Sreća nije samilost života. Ona je njegov blagoslov.
Zato se nikada nemoj zadovoljiti srećom koja ništa ne traži od tebe, koja te ni na što ne potiče. Sreća koje ne pohađa dubine tvoga bića, hlapi prije nego što utaži žeđ tvoga srca.

Stjepan Lice

U svakome je ljudskom srcu malo pijeska i malo pjene. Neki na vidjelo iznesu ono što je skriveno u njihovu srcu, drugi se stide. Što se mene tiče, ja se zbog toga neću crvenjeti."

Gibran

Daj, Gospodine, da iz našeg srca provre nada
kao izvor žive vode, vode, koja će u svom
nemirnom toku ponijeti naše želje i našu snagu.
Daj da provre nada iz naše tame kao val svjetla
da obasja naš duh da se zadivi
nad čudesnim Božjim djelima.
Daj da provre nada iz našeg siromaštva
kao neizmjerno bogadstvo darovano
siromasima koji pružaju svoje prazne ruke
prema tvojem preobilju.
Daj da iz naše razdjeljenosti provre nada,
nada mira i jedinstva, koja će po našoj ljubavi
nadići podjele i osjetljivost.
Daj da iz naše nesigurnosti provre nada,
nada oslonjena na vjeru, kojom ćemo djelovati
sigurni jer u tebi imamo moćni oslonac.
Daj da provre nada iz naše nadvijenosti nad sebe
kao otvaranje drugima,
da nas izvede iz tamnice našeg sebičnog "ja" šireći prostor našeg bića.

Sjedni na rubove zore, sunce će za tebe svanuti.
Sjedni na rubove noći, zvijezde će ta tebe sjati.
Sjedni na rubove izvora i slavuj će ti zapjevati.
Sjedni na rubove tišine i Bog će s tobom razgovarati.

Sve oko nas je tako puno poziva i poruka i zove nas na učenje.
Pokušajmo, dakle otići u školu svega stvorenoga.

Idem u školu k vodi koja se nikada ne zaustavlja i veselo preskače prepreke.
Idem u školu k cvijetu: razveseljava, miriše, ali ostavlja tišinu nedirnutom.
Idem u školu k korijenju koje i u mraku pod zemljom vjeruje u sunce.
Učim od ptica u letu...uživam u njihovoj slobodi.
Učim od obala koje se mirno gledaju dok ih more svojom snagom svakodnevno zapljuskuje i umiva.
Učim od stabla koje podnosi oluje i vrućine, a drugima daje zaštitu i svježinu.
I od vlati trave učim - pogažena, podiže se i opet gleda prema nebu.
I od kapljice vode učim - tako mala, a toliko snage ima i sja u svim duginim bojama.
I od masline mogu učiti - gnječe je, a ona daje bogato ulje zlatnog sjaja.
Učim od zore koja se svakodnevno rađa iako nitko ne gleda tu predivnu predstavu.
Učim od biljaka koje umiru stojećki.
Učim...učim od svega, u početku, od Stvoritelja stvorenog.

Anđeli su ljudi koji propuštaju svjetlo.
Gdje su oni , tu postaje svijetlo i jasno.
Oni u neutješan svijet donose šarenilo sunčanih zraka.
Anđeli su ljudi kojima je dana neka vrsta izvorne radosti raja.
Anđeli su bića od krvi i mesa od kojih nam dolazi nešto od one tajanstvene, izvorne dobrote.

Imaš neki problem. Ne možeš dalje.
Više ne ide. Ne možeš više. Tada preko neke
nevidljive antene netko primi nadahnuće,
neku vrstu zapovijedi da ti priđe, da ti pomogne,
utješi te, da ti dadne znak,
pokaže rješenje, odlučujući korak.
"Ti si anđeo", kažeš zatim.
Tama se rasvijetlila, briga nestala,
život je opet svijetao.

Susreo sam već mnogo anđela.
Katkad nasred ulice, u ljudskoj vrevi.
odjednom su se pojavili, pružili mi ruku,
riješili problem i opet iščeznuli ne čekajući zahvalnost.
Anđeli djeluju u sjeni i čine čuda, a da to ni sami ne znaju.
Ima još anđela u svijetu, ali oni neće doći
po narudžbi ni za plaću.

Phil Bosmans

Na ovaj post ponukale su me riječi koje mi je jučer uputila jedna draga osoba, kada je jedan naš susret opisala na jedan poseban način. Te su me lijepe riječi istovremeno pogodile i počastile.
Hvala!

Jedan je svjetski poznati kirurg pozvao svog prijatelja pisca da prisustvuje jednom teškom kirurškom zahvatu kako bi mu to pomoglo u pisanju njegove nove knjige.
Dok se kirurg pripremao za operaciju bio je siguran u sebe, ali ipak pomalo napet. Neposredno prije ulaska u operacijsku dvoranu kirurg se, na veliko piščevo iznenađenje, skrušeno pomolio.
Po završetku operacije pisac se odmah približi prijatelju i izrazi svoje čuđenje zbog što je on, kirurg poznat u cijelom svijetu, osjećao potrebu za molitvom, pa mu kaže: "Čemu molitva? Mislio sam da imaš povjerenje u svoje znanje i sposobnosti."
"I kirurg je samo ljudsko biće." - odgovori doktor, pa nastavi - "Siguran sam da znanost ne bi tako uspješno napredovala da joj nije pomagao netko jači i superiorniji od čovjeka. Kada operiram , osjećam se tako blizu Bogu, da ne znam gdje završava moja stručnost, a gdje počinje Njegova."

Pravi dokaz čovjekove veličine je u njegovoj poniznosti i skromnosti.

Jedne je večeri pjesnik Eugene Field ušao u restoran.
Bio je umoran, sjetan, deprimiran i prehlađen.
Nije pošteno ni sjeo, a konobar se odjednom stvorio kraj njega. Prilično nestrpljivo i na brzinu izrecitira mu što su taj dan nudili.
Field ga tužno pogleda i kaže: "Ali. prijatelju, pa je ne želim ništa od toga što ste mi nabrojali. Ono što mi trenutno treba je samo šalica vrućeg čaja i par toplih prijateljskih riječi."

Svaka osoba može prenijeti jednostavnu radost koja proizlazi iz malih svakodnevnih stvari i događaja. Prodavačica, vozač, konobar... ili bilo tko (iako nepoznat) može usaditi svjetlo i radost u osobe s kojima dođe u kontakt zahvaljujući jednom toplom osmijehu, jednoj ljubaznoj riječi ili pak jednostavnim ljudskim pristupom.

Jedna starodrevna legenda govori o trojici muškarca, od kojih je svaki nosio po dvije vreće povezane oko vrata; jedna je visjela sprijeda, druga straga. Kad su prvog upitali što ima u vrećama, odgovorio je: "Sva dobra djela mojih prijatelja u vreći su straga, gdje su skrivena od pogleda i gdje se brzo zaboravljaju. U vreći sprijeda imam sve ružne stvari koje su mi se dogodile; dok tako hodam, često zastajem, vadim te stvari i potom ih promatram iz različitih kutova. Koncentriram se na njih i proučavam ih. Sve misli i osjećaje usmjeravam prema njima."
Upravo zbog toga, kako se često zaustavljao i zamišljao se nad nesrećama koje su mu se dogodile u prošlosti, taj je čovjek napredovao vrlo malo i sporo.
Kad su drugog čovjeka upitali što nosi u dvjema vrećama, odgovorio je: "U vreći sprijeda nosim sva moja dobra djela. Nosim ih pred sobom i neprestano ih vadim, pokazujući ih svima uokolo kako bi ih dobro vidjeli. U vreći na leđima moje su pogreške. Sa sobom ih nosim kamo god idem. Teške su i usporavaju me, ali nekako ih jednostavno ne mogu odložiti."
Treći čovjek na isto pitanje odgovorio je ovako: "Vreća sprijeda prepuna je divnih misli o ljudima, dobrih djela koja su učnili, te svih dobrih stvari koje sam imao u životu. Vreća je velika i puna do vrha, ali nije teška. Taj je teret poput brodskih jedara - daleko od toga da bi me opterećivao: naprotiv, pomaže mi u kretanju naprijed.
Vreća koju nosim na leđima prazna je, jer sam na njezinu dnu izrezao veliku rupu. U tu vreću stavljam sve zlo koje čujem od drugih i sve ružne misli koje katkad imam o sebi. Sve to propada kroz rupu u vreći i zauvijek se gubi, tako da nema tereta koji bi mi otežavao putovanje."

Maleni, nitko od nas nije nevažan u velikoj igri života.
Ako smo ponizni pred čudom Prirode, otvaraju se vrata znanja!
Jednakost, bratstvo naći ćemo u carstvu Flore, zagrlaju zelenoga!
Kuća je dom, a zavičaj, naš pravi svijet - čuvajmo ih u srcima!
Aktivni i budni, otvorimo se stvarnosti, ne strepeći od njezinih izazova!

Promatrati, proživljavati, poštivati i paziti - to su načela sklada bića i Prirode!
Rasti, razvijati se s osjećajem za drugo i drugačije - pustite drugi da rastu!
Imati ukusa, smisla za sklad, za skladotvorno djelovanje u okolišu!
Radovati se savkoj spoznaji, svakoj pouci dobivenoj od vrhunske Učiteljice.
Ono što biramo i u svoju blizinu puštamo čini naš Raj i Pakao na Zemlji!
Darovi kojima nas zemlja obasipa besplatni su i sveti - učinimo da potraju!
Aktvini i budni otvorimo se duhovnosti jer ona uzdiže i zaokružuje našu ljudskost.
Božica Jelušić

Vani je upravo počela padati kiša..... a ja gledam novi model automobila koji mi se jaaako sviđa...srebrni zmaj....ali morat će malo pričekati.
Snovi su besplatni

Ljudi, ja sam na godišnjem. Hvala svima koji ste se javili. Malo ću rjeđe biti na blogu, ali nadoknadit ću
to kad se vratim.
Lijepi pozdrav svima...Budite veseli...!!!