Pregled posta

Bilo jedno neko stablo koje je zavoljelo jednog dječaka. Dječak je svakog dana posjećivao stablo, rezao bi mu mladice i pleo sebi krunu zamišlajući da je kralj šume. Penjao se na stablo i njihao na granama. Jeo je njegove plodove, a onda se s njim igrao skrivača.
Umoran, dječak bi zaspao u sjeni stabla dok bi mu njegove lisnate grane šuštale uspavanku. Dječak je jako zavolio stablo i stablo je bilo sretno. Vrijeme je prolazilo, a dječak je odrastao.Što je više rastao, stablo je bilo sve usamljenije. Jednog dana posjeti dječak stablo, a ono mu reče: "Približi se, dječače, popni se uz deblo, zanjiši se na mojim granama; pojedi koji plod, poigraj se u sjeni, proveseli se!"
"Već sam prevelik, ne mogu se više penjati pio stablima i igrati kao nekad", odvrati dječak. "Htio bih kupiti nešto drugo da se razonodim. Trebam novaca. Možeš li mi ih ti dati?"
"Žao mi je", odgovori stablo, "ali nemam novaca. Imam samo lišće i plodove. Skupi moje plodove,prijatelju, odnesi ih u grad i prodaj, pa ćeš imati novaca i bit ćeš sretan."
Dječak se popne na stablo, pobere i odnese plodove; stablo je bilo sretno.
Dječaka dugo nije bilo, stablo je bilo tužno.
No jednoga dana se ipak pojavi, a stablo zatreperi od veselja. Reče mu: "Približi se dječače, popni se uz deblo, zanjiši se na mojim granama i proveseli se!"
"Imam previše posla, ne mogu dangubiti penjući se po stablima" odgovori dječak. "Moram sagraditi kuću u kojo ću živjeti s obitelji koju želim osnovati. Možeš li mi dati kuću?"
"Ja nemam kuće", reče stablo. "Moja kuća je šuma. Možeš odsjeći moje grane i načiniti sebi kuću u kojoj ćeš biti sretan."
Dječak odreže sve grane sa stabla i odnese ih da si načini kuću. Stablo je bilo sretno.
Dječak se zadugo nije pojavljivao. Ali kad se pojavio, stablo je jedva uspjelo progovoriti od sreće.
"Približi se, dječače dragi", prošapta, "dođi, poigraj se sa mnom!"
"Sad sam već sasvim odrastao i previše sam ozbiljan čovjek da bih se igrao. Potrebna mi je lađa da bih otplovio daleko odavde. Možeš li mi ti dati lađu?"
"Posijeci moje deblo i načini sebi lađu", reče stablo. "Moći ćeš ploviti i biti sretan"
Čovjek posiječe deblo i načini sebi lađu te otplovi daleko. Stablo je bilo sretno, ali ne sasvim.

Proteklo je puno vremena i čovjek svrati posljednji put.
"Žao mi je, dječače moj", reče stablo, "nije mi ostalo više ništa što bih ti moglo dati...Nemam više ni plodova,"
"Moji su zubi preslabi da bih ih mogao jesti", odgovori čovjek.
"Nemam više ni grana", nastavi stablo, " i ne mogu te njihati."
"Odviše sam star da bih se njihao na granama", odvrati čovjek.
"Nemam više ni debla", reče stablo. "Ne možeš se više popeti."
"Odviše sam umoran da bih se penjao", odgovori čovjek.
"Žao mi je", uzdahne stablo. "Rado bih ti nešto dalo, ali nemam više ničega... Samo sam stari panj... Tako mi je žao."
"Meni i tako sad ne treba puno", čovjek će na to. "samo neko mirno mjesto da sjednem i odmorim se. Jako sam umoran."
"Pa dobro", kaže stablo, proširivši se što je više moglo. "Stari panj je baš zato tu da sjedneš i da se odmoriš. Priđi, dječače moj, sjedni i odmori se."
Čovjek je sjeo, a stablo je bilo sretno.

Shel Silverstein

Ispričavam se, post je malo duži, ali toliko mi se dopala priča da nisam mogla odoljeti, a da je ne podijelim s vama