@pple

I što reći...?
Približila se kraju i ova 2005. godina.
I kao i uvijek, dolazi nekako spontano pokušati sastaviti bilancu - zbrojiti sve pozitivne i negativne stavke.
Misli lete kroz godinu koja je na izmaku, naviru sjećanja, neka lijepa, neka manja lijepa... ali sva su ta sjećanja naša.
Pokušajmo sačuvati samo one lijepe trenutke koji nam na usne mame osmijeh i izazovu iskrenje sjaja u očima.

I zato...
... svima želim sretnu 2006. godinu i puno osmijeha koji će vam razgaliti dušu, puno snova koje ćete željeti ostvariti i bezbroj zagrljaja koji će vam grijati srce, energije koja će vas tjerati naprijed, vjere za utjehu i nadu i sve to okrunjeno zdravljem.

HVALA - riječ od malo slova, ali velike težine
HVALA - svima koji imaju strpeljenja čitati ove riječi
HVALA - svima za sve lijepe riječi i geste
HVALA - prijateljima na prijateljstvu
HVALA - ljudima koje volim i koji me vole
ZAHVALITI - glagol koji bi opet i iznova trebali naučiti koristiti, a ovo je pravo vrijeme za to

Stari se trgovac vrtio i okretao, ali nije nikako mogao zaspati.
Bio je uzbuđen jer su mu taj dan poslovi odlično išli: kupovao je po deset, prodavao po dvadeset, novčić na novčić i zaradio je popriličnu svotu novaca. I kako nije mogao zaspati, ustane i odluči još jednom prebrojiti dnevnu zaradu. Dok je tako brojao, odjednom pomisli, kako su te kovanice koje je on sada imao, prošle kroz tko zna koliko ruku i kako je netko u njih uložio mnogo truda i muke. Ali, nažalost, te ruke i taj trud o kojem je mislio njemu nisu govorili ni predstavljali ništa.
Trgovac i dalje nije mogao spavati.
Izađe tako iz kuće i ugleda kako ljudi sa svih strana idu zajedno u jednom pravcu. Izgledalo je kao da su se svi dogovorili i spremaju se sudjelovati na istom slavlju.
Odjednom jedan se ruka ispruži prema njemu i začuje glas kako mu se obraća: "Brate,brate, zar ti ne ideš?"
Brat, on brat??? Zar su svi bili ludi?! On nema braće! On je trgovac! Za njega ne postoji nitko osim onih koji kupuju i prodaju.
Ali kopkalo ga je - kamo su krenuli svi ti ljudi. Kako je bio znatiželjan, krenuo je i on. Pridružio se skupini djece i staraca.
Brat! Oh, da, svakako, bilo bi lijepo imati mnogo braće. Ali njegovo tvrdo srce mu je šaptalo da on ne može biti njihov brat.
Koliko ih je samo puta prevario!
Kupovao je po deset, prodavao po dvadeset, krao je na težini dok je vagao robu, a kako se tek često žalio na svoje siromaštvo ne bi li se nekom sažalio i nešto prodao puno skuplje nego što je vrijedilo.
Koliko je samo puta špekulirao i nije obraćao pažnju na potrebe siromašnih.
I nikada se njegova ruka nije otvorila za darivanje i davanje, već samo za uzimanje.
Ne, on nije mogao biti brat ovim bijednicima koje je uvijek iskorištavao, varao i ponižavao.
Ipak svi su išli uza nj.
I tako je zajedno s tim, po njegovom mišljenju, bijednicima i siromasima došao pred betlehemsku štalicu.
Vidio je kako svi ulaze, ali nitko praznih ruku, čak su i najsiromašniji u rukama nosili neki darak.
A on nije nosio ništa, on koji je bio bogat!
Ušao je s otalima u štalicu; poklonio se i kleknuo uz druge ljude. Tada je sve shvatio.
"Gospodine", zavapi "ponio sam se loše, jako loše prema svojoj braći. Sada vidim da sam bio sebičan i bezosjećajan." I brizne u plač.
Nakon svega, naslonjen na stablo pred štalicom, trgovac je i dalje plakao, a njegovo se srce smekšalo i postao je bolji prema drugima.
I tako, sa prvim svjetlima zore, kad sunce krene u obilazak svijeta, njegove su suze zasjale između dvaju zelenih listova. Nastala je tako imela.

ADESTE FIDELES
Oh Come All Ye Faithful

Adeste, fideles, laeti, triumphantes,
Venite, venite in Bethlehem:
Natum videte Regem Angelorum:

Venite adoremus, venite adoremus
Venite adoremus Dominum.

En grege relicto, humiles ad cunas,
vocatis pastores approperant.
Et nos ovanti gradu festinemus.

Venite adoremus, venite adoremus
Venite adoremus Dominum.

Aeterni Parentis splendorem aeternum,
Velatum sub carne videbimus
Delum Infantem, pannis involutum.

Venite adoremus, venite adoremus
Venite adoremus Dominum.

Pro nobis egenum et foeno cubamtem,
Piis foveamus amplexibus:
Sic nos amantem quis nos redamaret?

Venite adoremus, venite adoremus
Venite adoremus Dominum

SILENT NIGH

Silent night, holy night!
All is calm, all is bright.
Round yon Virgin, Mother and Child.
Holy infant so tender and mild,
Sleep in heavenly peace,
Sleep in heavenly peace.

Silent night, holy night!
Shepherds quake at the sight.
Glories stream from heaven afar
Heavenly hosts sing Alleluia,
Christ the Savior is born!
Christ the Savior is born.

Silent night, holy night!
Son of God love's pure light.
Radiant beams from Thy holy face
With dawn of redeeming grace,
Jesus Lord, at Thy birth.
Jesus Lord, at Thy birth.

TU SCENDI DALLE STELLE

Tu scendi dalle stelle o Re del cielo,
e vieni in una grotta al freddo e al gelo,
e vieni in una grotta al freddo e al gelo.
O Bambino mio divino, io ti vedo qui a tremar.
O Dio beato!
Ah! Quanto ti costo' l'avermi amato.
Ah! Quanto ti costo' l'avermi amato.

A te che sei del mondo il Creatore,
mancano i panni e il fuoco, o mio Signore.
Mancano i panni e il fuoco, o mio Signore.
Caro eletto pargoletto, quanta questa poverta'
piu' mi innamora,
giacche' ti fece amor povero ancora.
Giacche' ti fece amor povero ancora.

Tu lasci del tuo Padre il divin seno,
per venire a tremar su questo fieno;
per venire a tremar su questo fieno.
Caro eletto del mio petto,
dove amor ti trasporto'!
O Gesu' mio,
perche' tanto patir, per amor mio

Još jedna, po mom mišljenju, lijepa pričica koja nam može dodatno uljepšati ove predblagdanske dane.

U štalici gdje su, već umorni, spavali Marija, Josip i mali Isus, vatra se počela polako gasiti, unutrašnjost štalice bivala je postepeno sve hladnija, a nije bilo nikoga tko bi dodao cjepanicu na vatru.
Uskoro je na mjestu gdje je prije gorjela vatra ostalo još samo nekoliko ugaraka i komada nagorjelog drva koji nisu više pružali nikakvu toplinu.
Iako ako su spavali, Marija i Josip su osjećali laganu hladnoću, ali bili su tako umorni da su se samo par puta promeškoljili u snu.
Srećom, u štalici se nalazio još jedan mali gost za kojeg nitko nije znao - mala smeđa ptičica. Ušla je u štalicu dok je plamen još gorio, vidjela malog Isusa i njegove roditelje i bila je zbog toga toliko sretna da se ne bi udaljila ni za sve zlato i bogatstvo ovoga svijeta.
Kada su se i posljednji ugarci gotovo ugasili, ptičica pomisli na hladnoću koju je zasigurno trpjelo djetešce položeno spavati na slamu u jasle.
Poleti i spusti se na komad crijepa koji je ograđivao mjesto gdje je do malo prije gorjela vatra grijući štalicu.
Približila se što je više mogla jednom ugljenu iz kojeg se, kako je mislila, još mogla razviti kakva - takva vatra. Ptičica počne svom svojom snagom mahati krilima kako bi njihovim zrakom pomogla vatri da se opet rasplamsa. I gle, upornost male ptičice se isplatila. Njezina mala prsa, već umorna od napora, postala su odjednom crvena od vatre koja je opet počela polako gorjeti, ali ptičica nije odustajala i nije se micala sa crijepa. I užarene iskre su već veselo skakutale okolo paleći nježno perje na sitnim ptičjim prsima. Ali, koliko god to neugodno bilo, ptičica je nastavljala mahati svojim malim krilima sve dok se vatra opet nije rasplamsala u veliki plamen koji je opet počeo grijati prostor štalice.
Tako se srce male ptičice nadulo od ponosa i sreće kada je ugledala kako se mali Isus nasmiješio u snu osjećajući se opet okružen toplinom.
I eto, od tada je perje na prsima male smeđe ptice ostalo crveno kao znak odanosti i privrženosti malom djetetu iz Betlehema.

S pjesmom se družim kad ostanem sama
i kad tama ispraznih sati poput
sjene prati boli prikrivene.
Tješi me saznanje da si Ti kraj mene.

Pjesmom se snažim kad klonuće dođe
i sve po zlu pođe u mom malom svijetu.
Kao na ruletu tu se često gubi!
Srećom Tvoje Srce moju slabost ljubi.

Pjesmom Te zovem kad križevi bole,
kad usne ne mole a i srce šuti.
Duša tada sluti draž blizine Tvoje.
pod teret mog križa stavljaš rame svoje.

Pjesmom Te slavim što mome životu
otkrivaš ljepotu nekih novih dana.
Što tragove rana melemom prekrivaš
i najljepšom pjesmom k sebi me dozivaš.

Ankica Svirač

Bilo mu je milo pjevanje moje (Ps 104, 34a)

Mali se pastir iznenada probudio. Ugledao je na nebu jedno novo, dosad neviđeno svjetlo. Prestrašio se mladi pastir, napustio svoje ovčice, prošao šumom i kada je došao do livade našao se pod prekrasnim, obasjanim plavim svodom nebeskim. Osluhnuo je i čuo kako iz visina dopire blagi anđeoski pjev.
"Toliki mir ne može dolaziti niotkud osim iz nebeskih visina", pomisli mladi pastir i vedro se nasmiješi.
Njegove su ga ovčice slijedile bez njegova znanja i začuđeno ga promatrale
Sustiglo ga je mnoštvo ljudi koji su se brzim koracima uputili ka jednoj neuglednoj i trošnoj štalici.
"Kamo ste krenuli?", upita mali pastir.
"Zar ne znaš?, obrati mu se u ime svih jedna žena: "Rodio se Sin Božji, sišao je na zemlju kako bi nam otvorio vrata Raja."
Mali pastir se pridruži povorci: i on želi vidjeti Sina Božjega. Odjednom osjeti uznemirenost jer svi nose dar djetetu, samo on u rukama nema ništa, ništa ne nosi malom Isusu.
Tužan i uznemiren, vratio se svojim ovčicama. "Nemam ništa, čak ni jedan cvijet. Što se može darovati kad si tako siromašan kao ja?"
Dječak ne zna da bi Isusu najdraži dar bio kad bi pred njega došao samo sa svojim malim, iskrenim i čistim srcem.
Hodajući tako zamišljeno, odjednom osjeti kako mu trnje bode bose noge. Zastao je, pogledao prema zemlji i zadivljeno uskliknuo: "Vidi, jedan grm, još uvijek zelen!"
Bio je to grm božikovine sjajnih i bodljikavih listova.
U međuvremenu, zbor anđeoski približavao se zemlji i sve je bilo veselo i svečano.
Kako mali pastir može odoljeti želji i ne potrčati Svetom Djetetu čak i ako mu nema što ponuditi ni pokloniti.
I tako ipak dječak krene prema svetoj štalici i odluči da će grančice božikovine biti njegov dar.
Stigao je do štalice. Približio se sretan i zbunjen djetetu koje mu se smješkalo i kao da je baš njega očekivalo.
Ali što se desilo? Kapljice krvi sa njegovih ruku koje su izranjavale bodlje sa grančica božikovine, pretvorile su se u crvene bobice koje su se nježno naslanjale na litove grančica koje je on ubrao za malog Isusa. Bio je neizmjerno sretan.
Na povratku, još je jedno iznenađenje čekalo malog pastira - između sjajnih listova svih grmova božikovine kroz koju je prije prošao crvenile su bezbrojne bobice.
Od te čudesne noći, božikovina se u mnogim zemljama poklanja dragim osobama kao znak dobrih želja.

Dok su Marija i Josip bili na putu u Betlehem, jedan je anđeo, po Božjem nalogu, pozvao sve životinje jer je među njima trebao izabrati one koje će biti na pomoć Svetoj obitelji kad se rodi Spasitelj. Kako je Otac već znao da će mu se Sin roditi u priprostoj štalici, dao je taj zadatak anđelu.
Prvi se, naravno pojavio lav i pun sebe obratio se anđelu: "Samo je kralj životinja kao ja dostojan služiti kralju svijeta. Ja ću ga tako dobro paziti, postavit ću se na ulaz u štalicu i otjerat ću sve koji se budu htjeli približiti Djetetu."
Anđeo nije bio zadovoljan lavljim nastupom pa mu kaže: "Razumijem da želiš pomoći, ali ti si za ovaj zadatak prenasilan. Žao mi je."
Potom je stigla lisica koja je skrušeno i s prikrivenom lukavošću stala pred anđela i rekla: "Ja sam najpogodnija životinja za ovaj zadatak. Za Božjeg ću sina svako jutro ukrasti najbolji med i najmirišljavije mlijeko. A za Mariju i Josipa svaki ću dan donijeti jedno lijepo pile." Anđeo joj odgovori: "Ti si za ovaj zadatak nepoštena, žao mi je."
Došetao je zatim ponosan i sjajan paun. Raširio je prekrasan raznobojni krug svog raskošnog repa i rekao: "Ako mene odabereš za ovaj zadatak, ja ću jadnu, siromašnu i neuglednu štalicu pretvoriti u pravu palaču dostojnu Kralja i koje će se svaki drugi kralj moći posramiti." Anđeo ga pogleda i odgovori: "Tvoja oholost
i uobraženost ne dozvoljavaju mi da ti povjerim ovaj zadatak."
Dolazile su tako i prolazile životinje, svaka hvaleći svoj dar i sposobnosti, ali uzalud. Anđeo nije pronašao životinju koja bi po njegovom mišljenju mogla biti na pomoć Spasitelju. Kada je već izgubio svaku nadu, anđeo ugleda kravicu i magarca kako spuštena glave rade na seljakovu imanju nedaleko priproste štalice.
Pozvao ih je i u čudu pitao kako to da oni nisu došli kao i sve ostale životinje: "Zar vi nemate nikakvu sposobnost ili osobinu koju možete ponuditi za pomoć malome Kralju?"
"Ništa", odgovori magarac i skrušeno spusti svoje dugačke uši, "nismo naučili ništa osim poniznosti, skromnosti i strpljenja. Sve ostalo moglo bi značiti dodatno kažnjavanje."
Kravica se malo ohrabrila, sramežljivo podigla svoje velike oči i rekla: "Jedino što mi možemo ponuditi je malo sijena za mekši ležaj, a svojim tijelom i dahom možemo ugrijati prostor štalice za Kralja nad kraljevima, tako mu barem neće biti zima. To je sve što mi možemo ponuditi."
Anđeo se konačno nasmiješio i rekao: " Zahvaljujući vašoj skromnosti vi ste ti koji ćete uz Spasitelja biti u prvim danima njegova života i zato vam čestitam!"
Eto tako se kravica i magarac i dan danas nalaze i u jaslicama.

Zima - vrijeme tišine.
Vrijeme najljepše tišine u godini: bijela tišina, sjajna tišina.
Vrijeme tišine znači dragocjeno vrijeme.
U tišini zapravo uvijek nešto zasja.
Ne, nije netko pogrešno definirao zimu kao proljeće mudraca.
Zima - vrijeme ledene prozirnosti.
Kristalno i čisto godišnje doba.
Možeš izgubiti glavu gledajući nebo prepuno zvijezda.
Zima - doba leda.
Sve je mirno, ledeno.
Ipak vjerujem u proljeće, u lastavice i cvijeće.
Gdje ima nade i ispod debelog zimskog kaputa možeš osjetiti sunce.

Nasred trga prepunog ljudi, jedan se mladić hvalio da ima najljepše srce na svijetu ili barem u cijeloj njihovoj velikoj dolini.
Ljudi su zbog toga što su od njega čuli ostali zapanjeni i možda malo povrijeđeni, ali ipak su mu se divili jer je imao hrabrosti tako nešto reći. Da bi uvjerio ljude u to što je rekao pokazao je svoje srce koje je zaista bilo savršeno i bez ijednog nedostatka. I tako su se svi složili da je baš mladićevo srce najljepše koje su ikad vidjeli, a mladić je zbog toga bio ponosan i sretan.

Iznenada, niotkud, pojavio se jedan starac ističući se od mase ljudi i obratio se mladiću: "Pa, istini za volju, zaista imaš lijepo srce, ali, ipak, moje je ljepše!" Rekavši to, starac pokaže svoje srce dok su sve oči bile uprte u njega. Naravano, to je srce jako kucalo, ali bilo je prošarano ožiljcima, prazninama i neravninama.
Na nekim su mjestima komadići srca bili su zamijenjeni drugima kao zakrpama koje nisu najbolje prijanjale pa je srce izgledalo pomalo kvrgavo i neravno. Osim toga bilo je mjesta na starčevom srcu gdje nije bilo "zakrpa" pa su ostale vidljive praznine. Tako su svi promatrali starca pomalo zbunjeni i pitali se kako on može tvrditi da je njegovo srce, ne samo lijepo, nego najljepše.

Mladić pogleda u kakvo stanje je bilo dovedeno starčevo srce pa prasnu u smijeh i kaže: "Šališ se, usporedi svoje srce s mojim. Moje je savršeno, dok je tvoje zakrpano i prošarano ranama i suzama."
"Istina", prizna starac, "tvoje srce ima apsolutno savršen i izgled, ali ja ga ne bih mijenjao sa svojim. Gledaj, svaka rana koju koju vidiš predstavlja osobu kojoj sam poklonio ljubav: odvojio sam komadić svog srca i poklonio ga. Često sam primao u zamjenu komadić njihovog srca kako bi ipunili prazninu koja je ostala u mom srcu. Ali, naravno, ono što daješ nije nikada baš jednako onome što primaš, tako imam pokoju neravninu kojoj sam posebno privržen jer me podsjeća na ljubav koju sam s nekim dijelio. Ponekad sam pak dao komadić svog srca ljudima koji mi nisu uzvratili i to ti može objaniti pokoju prazninu.
Voljeti je opasno, ti to sigurno znaš, ali koliko god bolne bile te praznine koje ostaju otvorene u mom srcu. podsjećaju me na ljubav koju osjećam za te osobe... i tko zna... možda će se jednog dana poželjeti vratiti i ispuniti mjesto koje sam za njih sačuvao.
Svaćaš li sada što je to prava ljepota?"

Mladić je ostao bez riječi, a suze su mu paralelno povlačile vlažne crte duž lica. Uzeo je komadić svoga srca, potrčao prema starcu i pružio mu ga drščućim rukama. Starac ga radosno prihvati, smjesti u svoje srce, zatim uzme dio svog starog i zakrpanog srca i njim ispuni prazninu koja je ostala otvorena u mladićevu srcu.
Komadić je ušao, ali ipak nije se savršeno priljubio, tako da je ostala mala neravnina.
Mladić tad pogleda svoje srce koje nije više bilo najljepše na svijetu, ipak činilo mu se čarobnijim nego ikad... sada je i starčeva ljubav kolala njime.

Djevojčica tammije kože znatiželjno je promatrala prodavača balona na mjesnom sajmu.
Čovjek je očito bio odličan prodavač, obzirom da je pustio jedan crveni balon da se vine u visine prema nebeskom plavetnilu. Privukao je tako mnoštvo djece koja su htjela kupiti i imati barem po jedan balon. Odvezao je zatim i pustio plavi balon, odmah potom jednog žutog i jednog bijelog. Svi su letjeli sve više i više dok nisu potpuno nestali u nebeskom plavetnilu. Prodavač je sada bio potpuno okružen veselom djecom koje je privuklo šarenilo balona.
I djevojčica tamnije kože je bila u tom veselom mnoštvu, ali ona je uporno promatrala samo jedan crni balončić. Skupila je hrabrost i upitala prodavača: "Gospodine, ako biste odvezali i pustili u zrak crni balon, bi li i on poletio tako visoko kao ostali?"
Prodavač se tada okrenu djevojčici i nježno joj se osmjehnuvši oslobodi balončić crne boje.
Dok se balončić sve više penjao, prodavač se nježno i srdačno obrati djevojčici: "Znaš, nije važna boja balona da bi se vinuo u visine. Ono što je u njemu ipak je najvažnije za njegovo uzdizanje."