virtuela

četvrtak, 28.02.2008.

Čitulja

Lukasz Ciszak

Kaže se da Bog voli svu svoju djecu, ali imam dojam da je barem jedno od njih zaboravio. Tiče se to junaka moje današnje priče – Milojice Stanivukovića.

Milojica je bio siroče bez oca i majke; grbav, šepav i siromašan - i kao da mu sve to nije bilo dosta: bijaše i Srbin u Hrvatskoj!
Ovo je priča o njegovom razočaranju.

Ubogi i kljasti mladić stigao je u Zagreb iz neke kordunske pripizdine par godina nakon velike poplave. U gradu nije imao nikoga svoga, no onako jadnog i nemoćnog uzdržavali su ga dobri ljudi i crkveni prijatelji. Zaposlili su ga da u kinu “Balkan" cjepka karte na ulazu. Milojica se s radošću primio posla, no njegova istinska ljubav, njegova strast i najsmioniji snovi stremilli su nekamo drugdje! To malo drhtavo srce s nota bene, urođenom manom, žudilo je za kazalištem! Žudilo je za glumačkim svijetom, za svjetlima i kulisama, za pričama i pjesmama, za pravim bučnim glumcima od krvi, smijeha i mesa! I tako, čim mu se ukazala prilika, Milojica je napustio sigurnu službu u “Balkanu” i preko nekih poznanika prihvatio se posla garderobijera u gradskom kazalištu. Njegovoj sreći nije bilo kraja! Prvi se puta u novome gradu grbavi dotepenec osjećao kod kuće!

Podrazumijeva se da je naš junak bio dobar u svome poslu. Njegova je garderoba bila uredna, čista i izglačana, a kada bi ga se pitalo, znao je predložiti i odgovarajući kostim. Marljivo je zašivao poispadalu dugmad, nosio je odijela na kemijsko čišćenje i sve u svemu, bijaše ozbiljan i uzorit radnik kojega su kolege voljele, a šefovi cijenili. Nakon desetak godina kazalište mu je preko gradske uprave našlo garsonjeru i Milojičinom je podstanarenju došao kraj. Kao vrhunac sreće, događalo se da ponekad, doduše rijetko, kada u kakvom komadu zatrebaju ludu, kripla ili maloumnika, na pozornicu uskoči naš Milojica i zavrti se po daskama poput zvrka! Glumatao je, cerio se i prenemagao, i prvi puta u svome ubogom životu doživljavao vlastiti hendikep kao privilegij!

A onda je u njegov život ušepala Ona.
U kojem su portunu i na kojem katunu ovo dvoje pali jedno drugome u zagrljaj ne bih vam znala reći, no jedno je sigurno – Milojica je upoznao Ljubav! Njegova prijateljica bijaše pristala ženica svijetle kose koja je pušila iz cigaršpica i majstorski otpuhivala savršeno koncentrične krugove. Onako sitna i pravilna, rekao bi čovjek: ljepotica! - sve dok Ljepotica ne bi izdajnički zakoraknula! Jebiga! Jedna joj je noga bila nekoliko centimetara kraća od druge i unatoč ogromnoj ortopedskoj cipeli, Milojičina je plavuša, baš kao i on, straobalno šepala.

Njih su dvoje bili bizaran i gotovo groteskan par, no svaki put kada bi ih sreli kako ruku pod ruku šepesaju gradom, Milojičino obožavateljsko bratstvo padalo je u zanos životnog optimizma. Ushićeno smo ponavljali da je život “neuništiv” i da “ljubav pobjeđuje sve zapreke”. A kada je plavuši počeo rasti trbuh, teoriji životne sreće više nije bilo konca!

Nije prošla godina dana, a Milojica i plavuša počeše u grad izvoziti velika tamnoplava kolica u kojima se ponosno šepurio prekrasan i zdrav dječak. Slijedećih nekoliko godina naši su junaci živjeli kao sav ostali svijet opterećeni neimaštinom, malim djetetom i svime onim što prati svakodnevan život. Pouzdano znam da su bili sretni. Kao kriterij te tadašnje sreće služi mi saznanje o njihovoj budućoj nesreći.
U međuvremenu dječak je rastao; trčkarao je po obližnjem parku, igrao se u pješčaniku, nesebično dijelio sladoled s kućnim ljubimcima, navlačio roditelje za rukav kad bi u izlogu vidio nešto što mu se svidjelo i sve u svemu, bio jedno savršeno zdravo i voljeno dijete.

Onda je došao rat.

Milojica se bojao za ženu i sina, a onako po duši, bojao se i za sebe. Nije se on plašio aviona i tenkova, bombi i betonskih skloništa, - plašio se Milojica svojih susjeda. Bojao se da će im noću na vrata banuti zli ljudi i odvesti ih negdje daleko u vlagu i mrak; bojao se da će im maljem sasuti glavu i baciti im tijela u Savu; bojao se svega onoga o čemu je slušao kao dijete i što se ponavljalo s koljena na koljeno, s djeda na unuka, od dječijih čitanki do novinskih uvodnika, cijeloga Milojičinog života.
Odjednom se više ni u kazalištu nije osjećao dobro – kao da su ga iznenada počeli drugačije gledati. Po hodnicima je osjećao nevidljive poglede, kroz zidove bi čuo tajanstveno šaputanje... Sve u svemu – s razlogom ili bez, naš je Milojica razvio sasvim pristojnu paranoju i nedugo potom obitelj je utekla u obećanu zemlju - Srbiju.

Milojica je, naravno, bio nitko i ništa i u Beogradu ga nisu dočekali ni posao ni stan. Prve su tjedne proveli u kući nekih ljudi koji su dobrostivo pomagali izbjeglicama, a uskoro s ono malo ušteđevine iznajmiše sobu. Milojica je glačao odijela kod nekog Mađara u kemijskoj čistionici, a ženu mu iz samilosti zaposliše u područnoj pošti da razvrstava pisma. Uslijedili su dugački, teški i mučni mjeseci. Moja je jedina nada da Milojicu u to doba, povrh svih nevolja nisu morile i sumnje u vlastite odluke, jer najgore je tek imalo doći.

U proljeće iduće godine primijetila je Milojičina žena da dječak više ne jede, da je žalosno oslabio i da se sav nekako usukao. Već izvjesno vrijeme dijete se žalilo na umor, no roditelji su, i sami iscrpljeni, vjerovali da dječak naprosto raste. Uskoro se međutim, pokazalo da je dijete teško oboljelo i da mu nema pomoći…

Dojučerašnji Milojičini obožavatelji i životni optimisti na ovu vijest promijeniše ploču. Sada su s nekom mračnom uvjerenošću govorili kako je iluzorno suprotstavljati se Majci Prirodi koja gotovo uvijek pošalje signal i opomenu da biološki “otpad” ne nastavi vrstu…

Nema strašnije stvari od dječijeg umiranja i o tome je neumjesno govoriti bez valjanog razloga. Što reći pred silinom tolike nesreće? Naši su junaci tih nekoliko ljetnih mjeseci proveli na onkološkom odjelu dječje bolnice kao izvan vremena, poput usporenog filma, obnevidjeli pod olovnim zvonom tuge. Njihov je dječak iz dana u dan kopnio, gaseći se poput prerano upaljene svijeće. Početkom septembra posljednji je put zaklopio oči.

Milojičina je žena legla u postelju licem prema zidu i gotovo da više nije ni ustajala. On je nastavio glačati odijela u Mađarevoj čistionici. Samo njih dvoje znaju koliko je dubok i crn bio njihov privatni mrak.

Nakon nekog vremena dojaviše Milojici, a objavile su to i sve novine u zemlji, da je u dalekom gradu u inozemstvu umro slavni kazališni redatelj; poznati umjetnik i veliki Milojičin dobrotvor iz ranijih godina. Nije više Milojicu moglo ništa potresti, no ovaj mu je čovjek svojevremeno doista mnogo pomogao i stoga je odlučio pokazati poštovanje – što košta, da košta! Iz istih se stopa uputio u najveću novinsku kuću i za punih 50 maraka, nečuven novac za njihove prilike, dao objaviti čitulju sliedećeg sadržaja:

“Dragi X! Bio si čovjek i drug. Umro si daleko, a kakva su vremena, ne mogu da ti dođem na sahranu. Ovim putem, dragi prijatelju, želim da ti zahvalim za sve dobro što si nam za života neumorno pružao”.

U potpisu: “Milojica Stanivuković s familijom”.

Vraćao se Milojica s novinskog šaltera pun nekog patosa, sav obuzet mišlju o prolaznosti; korača on prljavom cestom dok mu na lice padaju teške i vlažne pahuljice, a svako mu malo bljesne u glavi i zaškripi u stomaku – kako da plati sobu bez onih 50 maraka??? Ipak, ne žali za parama ni kolko je crno pod noktom! Opet bi učinio isto!

Sljedećeg jutra prvo što čini – trči na kiosk i kupuje novine. Otvara ih već na pultu kod trafikanta. Traži svoju čitulju, evo je, tu je, a u njoj piše sve kako treba. Sve - do potpisa!

U potpisu – “Milojica Stanković...”!
Zašto “Stanković”???
Zašto ne kako treba – “Stanivuković”?
Je li tiskarska, administrativna, proceduralna, kakva je to opet jebena greška i zašto ništa, ama baš ništa, ne može biti kako treba???

Stoji Milojica sa svojim novinama k’o govno na kiši i ne zna kuda da krene. Da li da ode u čistionicu i pegla kapute k’o da se ništa nije dogodilo; da l’ da legne kraj žene i u tišini umre; da l’ da se vraća natrag na novinski šalter, traži ispravku, pare; da viče, prijeti, udara... Što da se radi???

Ostavljam ovdje našeg junaka bez ikakve nade i rješenja. Jer, i ti, i ja, i Milojica – baš svi mi znamo da se život, kao ni njegova čitulja, ne daju refundirati.

28.02.2008. u 22:50 • 34 Komentara • Print • # • ^

Tajne šifre i skrivene poruke

Božidara Ogrizovića, sutra-petak, 19.30, bit ću tamo, čitam.
Riđa perika, čizme do bedara.

28.02.2008. u 16:44 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 25.02.2008.

Češko slavi!

25.02.2008. u 17:58 • 6 Komentara • Print • # • ^

Gdje je Domov moj? (1): Margareta

Margeretu i Matsa upoznala sam prije nešto više od godinu dana na nekom Expats okupljalištu roditelja sa sitnom dječurlijom. Njih dvoje imaju četiri mjeseca mlađu kći od naše, a zove se isto ko i Gica.
Zajedno smo slavili dječje rođendane; oni kod nas, a mi kasnije kod njih.
Nedavno sam ih opet pozvala na proslavu Gicinog drugog rođendana, no javiše da baš putuju za Oslo gdje će Margaret blagorodno poroditi drugo dijete.

(BTW, od Gicinog prvog do drugog rođendana, odraslim se gostima rodilo čak petero djece! Ludilo, brale!)

U međuvremenu sam dobila pozivnicu na premijeru Margaretinog dokumentarnog filma Domov. Znala sam da snima dokumentarac (završila je režiju na FAMU), a kada sam je upitala o čemu se radi, odgovorila je - o njezinoj obitelji.

Margareta je jedinica, a roditelje sam joj upoznala na tom dječjem rođendanu. Jest da su već jako dugo rastavljeni, no njih se dvoje dojimlje toliko različitima da mi ih je teško zamisliti kao par čak i u prethodnom životu! Otac izgleda poput umirovljenika iz češkog filma - kao da je ovaj tren išetao iz Barandov studija sa seta o generaciji 1940! Majka je pak aterirala s Jefferson Airplane LP-covera, ocvalo dete cveća koje odbija ostariti, a bome je i dan-danas izuzetno zgodna. Stvarno neobičan par!

Daklem, u jedno ledeno februarsko predvečerje, tutnuh Gicu ocu u naručje i uputih se u art kino "Oko" pogledati Margaretin "Domov".

Film me se poprilično dojmio, jedna neobična i zbunjujuća obiteljska priča, da ne kažem drama. Osamnaestogodišnja majka, trudna s Margaretinim (oženjenim) ocem, zatiče se u ljeto 1968. u Bugarskoj. Nakon sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj, dvoje ljubavnika emigrira u Norvešku. Tamo se rađa Margaret.
Roditelji su ljudi iz kazališta; etabliraju se na lokalnoj sceni, Margaret odrasta kao mala Norvežanka.
Međutim, negdje između Margaretine četrnaeste i petnaeste godine, majka donosi odluku da kćer pošalje u SAD. Tamo joj plaća privatnu školu i unatoč žestokim svađama i Margaretinom otporu, mala završava preko oceana.

Prvo pitanje na koje odrasla Margaret pokušava dobiti odgovor jest - Zašto?

Zašto ju je majka poslala u Ameriku, daleko od sebe i oca, daleko od doma, daleko od svega što je Margaret voljela??? Jest da su se u to doba svađale kao pas i mačka, bolje reći kao dvije mačke, no nije li to normalna stvar između svake majke i kćeri pubertetlije???

Ni majka ni otac ne daju suvisao odgovor na to pitanje.
Majka ne zna što reći, daje svoje razloge, no oni su nedostatni za tako krupnu odluku. U jednom trenutku popizdi na kćer da joj je dosta njezinog predbacivanja i vječno istog zanovjetanja o vražjoj Americi!
Otac samo ponavlja da je to bila greška. Da Margaret nije trebala otići, da je obitelj trebala ostati zajedno, da je majka pizdila što će ljudi s Margaret pored nje znati koliko joj je godina! Ipak, otac nije imao snage oduprijeti se ženinoj volji i zaštititi kćer.

Vrlo brzo nakon Margaretinog odlaska, majka ostavlja oca i seli se u Kaliforniju gdje do danas radi kao kostimografkinja po hollywoodskim studijima. Stari se propije i totalno popasivi; ništa mu nije jasno, što se zapravo dogodilo, gdje mu je žena, gdje mu je kći, zašto je stara otišla, što joj je falilo, zašto se raspala obitelj za koju je gore na sjeveru stvorio tako idiličan dom??? Nakon političkih promjena 1989. i po odlasku u mirovinu, Stari se vraća u Prag.

Na početku filma, Margaret posjećuje majku u LA. Saznajemo da se taj posjet dugo pripremao i da vidjeti majku uopće nije bilo lako. Njih su dvije godinama komunicirale samo telefonski, a majka je izbjegavala kćerine posjete zbog ovog ili onog trenutnog muškarca.

Iz razgovora saznajemo da majka još uvijek čeka "onog pravog". Kada je Margaret pita: tko je bio muškarac njenog života, ova odgovara da se nada da će "Pravi" tek doći.
Kada pak pita oca: tko je bila žena njegovog života, ovaj je sasvim siguran da je to bila Margaretina majka.

Žalosno je što Stara uvijek živi s nekim bezveznjacima, no ako ništa drugo, voli svoj posao, voli gdje radi i ne namjerava se vratiti u Prag.

Margaret međutim, svih ovih godina uporno pokušava pronaći svoje mjesto. Nakon studija u SAD-u, otišla je u Čehoslovačku, onda opet u Norvešku, pa opet natrag u Prag. Otkako su je poslali od kuće, izgubila je ne samo obitelj, već i osjećaj gdje pripada, gdje je zapravo njezin dom. Stan u Oslu, koji joj je ostao od roditelja, godinama pokušava isprazniti od njihovih stvari. Otac pruža herojsko-pasivni otpor. U filmu ga kćer dovuče do Norveške da napravi selekciju što ostaje, a što ide, a Stari se ne da krstit', okružuje se svojim flašama i među starim predmetima, vinovnicima prethodnog života, pokušava zadržati privid da se ništa nije promijenilo. U Oslo dolazi i majka. Vidimo da su Stari i ona dan-danas zapravo prijatelji, obitelj se nekako krpa po božićnim i novogodišnjim večerama, pokušavaju razgovarati o tome što se dogodilo i zašto se dogodilo. Majka priznaje da je bila najsretnija kada je Margaret bila sasvim mala. Muža je prvi put prevarila kada je kćeri bilo četiri godine.

Čovjek bi na prvu loptu rekao da je Stara žrtva ne političke, već kulturne 1968. o čemu tako drastično piše Houellebecq, no nakon nekog vremena mene je uhvatilo pravo, istinsko sažaljenje. Iza Margaretine drame čuči majčina drama - slučajno zatrudnjela tinejdžerka sa bit će, slučajnim muškarcem, gubitak vlastitoga doma i vlastite obitelji, gubitak domovine, prisilna emigracija, gubitak mladosti koji prepoznaje svatko tko prerano rodi, žudnja za slobodom, za "pravom ljubavi" koja nikako da stigne... U svome očaju Stara poput bagera ruši sve oko sebe.

Pred kraj filma vidimo Margaret kako se mazi sa svojom Gicom. Dom je tamo gdje si ga stvoriš. Kada ti ga prethodno oduzmu.

25.02.2008. u 13:39 • 12 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 24.02.2008.

Nedjeljom postam instrukcije

24.02.2008. u 17:23 • 6 Komentara • Print • # • ^

subota, 23.02.2008.

Striček

Prvi put sam ga srela kada mi je bilo osam godina.
Upisali su me u glazbenu školu do koje se dolazilo autobusom pa dugo, dugo pješke.
Moja vrlo mlada tetka i sasvim mali brat krenuli su sa mnom da izvide jesam li dobro zapamtila put. Kada smo izašli iz autobusa, hodali su dvadesetak metara iza mene, a ja sam trebala voditi.
Ne sjećam se kada mi se na pločniku pridružio striček. Na ulici smo bili on i ja, tetka i brat iza nas, i više nadugo i naširoko baš nitko.
Striček me je pitao kamo idem, a ja sam odgovorila: "U muzičku školu".
Onda mi je pričao o tome kako su žene bolje u stranim jezicima od muškaraca, jer od malena moraju palucati jezikom dok sišu muškarčev pimpek.
Daleko iza nas klatili su se tetka i brat.
Pred školom se valjda udaljio, ne sjećam se.
Nikome nisam ništa rekla.

Onda sam ga ponovno srela dvije godine kasnije, na putu u baletnu školu na Ilirskom trgu.
Pridružio mi se u Radićevoj.
On se mene sasvim sigurno nije sjećao, ja njega da.
Pričao je kako se za nekoliko sati mora naći s jednom damom zbogradi seksa, i nakon dugog lupetanja o tome što dotična dama od njega očekuje, upitao me je bih li mu pomogla da se on malo "pripremi"?
Odbila sam.
Ni tada nisam nikome rekla.

U svlačionici na gornjem katu baletne škole često smo se smijale nekom luđaku-stričeku koji se ispod brda, dakle u Tkalčićevoj, svlačio pred otvorenim prozorima i pokazivao nam pimpek.
Možda to nije bio "moj" striček, ovaj je bio predaleko da bih mu dobro vidjela lice, ali nekako intuitivno slutila sam da to mora biti On.
Ne znam za ostale djevojčice, no ni tada nisam nikome ništa rekla.

Kada mi je bilo osamnaest mislim da sam ga vidjela u prepunom tramvaju. Ne mogu s pouzdanjem tvrditi da je to bio On. Bilo je to tako jedno obično, opće lice, na stotine sličnih muškaraca, isti baloneri i isti šeširi. Tada mi naravno, nije prišao, a ja opet nisam nikome ništa rekla.

Danas mi je savršeno jasno zašto nisam pričala kao i zašto toliko drugih također ne kažu ništa.

Nakon desetak godina terapije koja sa Stričekom nije imala gotovo ništa, moja mi je liječnica-psihijatrica priznala da nikada nije imala pacijenta koji toliko priča, a tako malo kaže.

23.02.2008. u 00:55 • 28 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.02.2008.

Izgubljeno-Nađeno (9): Štefek i Nadica

Bilo je to jednog davno-vrućeg ljeta kada smo Kolja i ja poslali Daćka-Sraćka na more s dedom i bakom.

Jedne večeri uputimo se u roditeljsku kuću zaliti cvijeće.

Roditeljski dom bijaše tzv. kuća-divljakuša, sagrađena bez lokacijskih, građevinskih i inih dozvola, daleko na rubu grada u junačko doba seobe naroda selo-grad. Uđerica od nekih šezdesetak kvadrata, jednokatnica okružena lijepim vrtom u koji se ulazilo s glavne ceste preko željezne ograde koju je s puno ljubavi izvario Daćkov deda.

Dakle, krenuli mi zaliti cvijeće i tamo ćemo prespavati.
Stignemo pred vrata, a na otiraču za noge - list papira.
Na papiru kemijskom olovkom naškrabano nemuštim drhtavim rukopisom jedno ogromno:

MATO

a kako autoru dopisa nije ostalo skoro nimalo mjesta na A-četvorki, sitnim, sitnim slovcima pridodano:

Štefek je umro

"Koji je ovo kua?", pitam ja Daćkovog oca, jer ipak ovo je njegova roditeljska kuća, a Mato je njegov otac.

"Pijana Nadica", hladnokrvrno odgovori Kolja. "Bit će da je Štefek ošo Bogu na gledanje".

Nadica je Matina sestrična, a Štefek je Nadičin muž. Godinama je alkoholičar Štefek maltretirao i mlatio Nadicu sve dok ga nije trefio šlag pa je ostao nepokretan i prikovan za krevet. Ondak se propila Nadica pa je ona počela mlatiti nemoćnog Štefeka. Divan par! Srećom pa nisu imali djece.

I ništa, zgužvamo mi Nadičinu poruku, bacimo je u smeće, zalijemo cvijeće i odemo spavati u nekadašnju Koljinu sobu.

Rano zorom, u samo praskozorje,

DUM-DUM-DUM-TRAS!!!!!

Vrisnem prestravljena! Kolja i ja ležimo goli pod plahtama direkt pod otvorenim prozorom, a s okna nas promatra pijana Nadica! Trese drvenim roletama i viče dubokim neprirodnim glasom, kao da ga izvlači iz najdubljeg zakutka debeloga crijeva:

"Matooooo!!!! Matooooo!!!"

Ja se ukočim, a Kolja hop! poskoči kao jelen vitorog i polako, polako počne spuštati roletne.

Nadica sveudalj pijano zaziva:

"Matooooo!!! Matoooo!!!!"

Spusti Kolja roletnu do samoga dna, a Nadica se obruši na sljedeći prozor u dnevnom boravku! Ko za inat, ljeto je, paklenski je vruće i svaki prozor na kući je otvoren!
Kolja hoda sobama, tiho zatvara prozore i pooooolakoooo spušta rolete.
Nadica poput morskog psa kruži oko kuće i pod svakim prozorom doziva:

"Matoooo!!! Matoooo!!!"

Sjedimo Kolja i ja u hodniku na linoleumu, jedinoj prostoriji bez prozora. Agonija Matooooo, Matoooo!!! traje već sat vremena.

Šapnem: "Daj, idemo joj se javiti!"
"Ni govora", odgovara on.
"Pa ne možemo je samo tako ostaviti...".
"Jok", rezolutan je Kolja.
"Pod prozorima nam plače pijana i nesretna žena, jučer joj je umro muž - moramo joj se javiti!".
"Oćeš TI brijati mrtvog Štefeka?????"
Ups!!!

Još nekoliko sati odsjedismo u grobnoj tišini dok je pijana Nadica obijala prozore i sablasno dozivala:

"Matooooo!!! Matooooo!!!"

Šutila sam ko pizda.

BONUS TRACK

Nakon Štefekove smrti Nadica se vidno oporavila.
U razdobljima kada bi pauzirala s pićem, dolazila je u posjet bratiću odjevena u crni dopičnjak i fišnet stokings, čarape ribarice, što bi bilo hvale vrijedno da Nadici nije bilo preko 50 let pa je sve to djelovalo pomalo otužno.
Kada bi pak pila, zasjela bi na telefon - jer uskoro su se glavni likovi ove pripovjesti osuvremenili telekomunkacijskim uređajima - pa bi opsesivno vrtila Matin broj i vrijeđala mu ženu, Ružicu:
"Ti, kurvoooo...", plela je jezikom pijana Nadica, "ti... pičkooo....".
Ružica je poklapala slušalicu i molila se za spas Nadičine duše, a ova bi zvala, zvala i zvala danima.
Kada bi se Daćkov otac zatekao u blizini, a bio je dovoljno dobre volje i imao nešto slobodnog vremena, javljao bi se Nadici.
"Bok, Nadica! Pa kaj si ti još živa??? Daj se molim te ubij pa da te zakopamo na gmajini iza garaže...".
Baka Ružica je ljutito vrtila glavom, taj njen stariji sin oduvijek je bio prasac i bezobraznik, a Daćko-Sraćko se u ludom kikotu valjao po podu i totalno obožavao svog nadahnutog i absolutno nezaboravnog mladog oca!

21.02.2008. u 09:56 • 26 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 17.02.2008.

Nogometni dan, ja plutam baj-baj...

17.02.2008. u 23:00 • 11 Komentara • Print • # • ^

subota, 16.02.2008.

Sunce subotom

Hvala Vadimi na svojevremenom upoznavanju!

16.02.2008. u 11:59 • 18 Komentara • Print • # • ^

petak, 15.02.2008.

Svi moji porodi

Strašno volim kad krenu priče o porodima, jerbo tada mogu i ja širiti repom i kurčiti se (sic!) sa svoje dvije anegdote o krvi, znoju i suzama! Jest da s tom skromnom brojkom ne bum na kalendar don Ante Bakovića, al' što zna Baković kako je isprdit' 3100 grama kroz rupicu veličine oraha? Hoću i ja na listu sa sveticama!

Najdraža mi je štorija prijateljice Branke iz Begeša koja je u mračno doba Miloševićeve strahovlade porađala drugu kćer baš u dan kada je u rodilište namjerio ondašnji ministar zdravstva!
Prvo je porođušama neka izbezumljena sestra rekla da krenu put rađaone. Kad su tamo stigle dežurni liječnik ih je ljubazno otpravio natrag: "Šta ćete vi ovdje??? Marš natrag u sobe!!!".
One natrag u sobe, ali tamo više ne mogu! Dragi Bogo zna šta osoblje prtlja po sobama sve u strahu od ministra i pratnje! Pa su ih s odjela opet otpravili put PRED-rađaone, marširnim korakom natrag!
I tako one hodaju s jednog kata na drugi, u lift ne smiju sve u strahu da zbog elektro-redukcija ne ostanu zaglavljene između katova, gore-dolje po stepenicama, s odjela do pred-rađaonu, od pred-rađaone natrag na odjel. Na Branku se oslonila neka uplakana djevojčica, trudna s nekim mafijašem, gegaju se ko pretile guske, leva-desna, desna-leva!, kad ih ispočetka potiho, a zatim sve glasnije krene pjesma-partizanka: "Po šumaamaaa i goooraaaamaaaa, naše zeemljeee pooonooosneeeeeee"...
Ondak su ih oćerali u pred-rađaonu! Da se ne blamiraju pred ministrom!

Ja sam svoj Porod Broj 2 odbavila tuten u Pragu u super-turbo-extra modernoj rađaoni koja je više sličila na space shuttle nego na srednjovjekovnu mučionu kakvu pamtim iz Zagreba 1984-te gdje sam jedva punoljetna odbavila Porod Broj 1.
Broj 2 nije bio nešto uzbudljiv, jedino sam se curama u pred-rađaoni pohvalila da bum ja pitala za eutanaziju, misleći pri tome na epiduralnu. Do epiduralne nisam stigla, jerbo je pametnica Gica brzo izašla. Do eutanazije bum još malo pričekala.
Gicin pak blentavi brat ne samo da je: (a) uranio tri tjedna (jest da sam noć ranije mahnito plesala na vlastitom tulumu, ali ipak.., ti muškarci nemaju obzira, n'est pas?), već se i (b) preokrenuo na gujscu tako da je bilo kuku-lele plakalo je tele! U to doba nije bilo mile-lale, za epiduralnu si trebala biti članica Politbiroa ili unuka Džemala Bijedića! Ježiga!

Ipak, Broj 1 pamtim po sljedećoj anegdoti...
Naime, kako sam već spomenula, Daćko-Sraćko se rodio nenadano ranije, a dan-dva prije poroda njegov tata i ja smo si crtali po tijelu "tetovaže". Ja sam dobila na gujsci ogromnu nasmijanu facu u tamno-plavom markeru.
Ta facica se smiješila kompletnom osoblju u Vinogradskoj od rane zore do kasnog popodneva! Nitko mi nije riječ rekao, a da budem iskrena, pucao mi je prsluk za tetovažu i guzicu! K'o u onom vicu o teoriji relativnosti, kad sjediš jednu minutu na vrućoj peći ili kad minutu jedeš Milka čokoladu. Građanske finese pale tek kad se izvučeš iz carstva biologije!

Za treću sreću sam prestara. Yip-yip, huuuraaaaaa!!!! Long live menopauza!!!

15.02.2008. u 14:14 • 20 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 14.02.2008.

Budi moj Valent-in!

Pogrebi i pomiriši!

14.02.2008. u 11:06 • 7 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 13.02.2008.

Woof!

William Wegman

The Catholic Church recognizes Saint Roch (also called Saint Rocco), who lived in the early 1300s in France, as the patron saint of dogs. It is said that he caught the black plague while doing charitable work and went into the forest, expecting to die. There he was befriended by a dog which licked his sores and brought him food, and he was able to recover. The feast day of Saint Roch, August 16, is celebrated in Bolivia as the "birthday of all dogs".

Islamic tradition considers dogs to be unclean and most Muslims do not keep pet dogs. There are a number of traditions concerning Muhammad's attitude towards dogs. He said that the company of dogs, except as helpers in hunting, herding, and home protection, voided a portion of a Muslim's good deeds. On the other hand, he advocated kindness to dogs and other animals. It is said that he told a prostitute that if she were to give water to a thirsty dog her sins would be forgiven.

Dogs have a major religious significance among the Hindu in Nepal and some parts of India. The dogs are worshiped as a part of a five-day Tihar festival that falls roughly in November every year. In Hinduism, it is believed that the dog is a messenger of Yama, the angel of death, and dogs guard the doors of Heaven. Socially, they are believed to the protectors of our homes and lives. So, in order to please the dogs they are going to meet at Heaven's doors after death, so they would be allowed in Heaven, people mark the 14th day of the lunar cycle in November as Kukur-tihar, as known in Nepali language for the dog's day. This is a day when the dog is worshiped by applying tika (the holy vermilion dot), incense sticks and garlanded generally with marigold flower. Then it is offered special food and people chant different religious slogans.

The dog is one of the 12 animals honored in Chinese astrology. The second day of the Chinese New Year is considered to be the birthday of all dogs and Chinese people often take care to be kind to dogs on that day. Treći dan ih pak pojedu.

13.02.2008. u 21:42 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 12.02.2008.

Duplex

Antony Gormley

Znate onu priču da negdje u svijetu postoji (barem jedan) vaš dvojnik, vaša slika i prilika, nesuđena sestra-brat blizanac!
Ja sam naletila na dvije vlastite kopije! Ili su one naletile na svoje, nema veze.
Prva je bila neka klinka u Estoniji, neka židovska općina na CNN vijestima, djevojčica od pet-šest godina - k'o da me je netko iz foto albuma ukrao!
A ondak smo se srele i likom uživo, moja blizanka i ja, doduše mlađa nekih desetak godina, u menzi Icelandaira-a gdje je Violet radila u kuhinji.
Stojim ja sa svojom tacnom u redu i čekam da mi u lonče ubace šaku pirinča kad vidim sebe, a ona vidi isto sebe i slatko se nasmijasmo jedna drugoj u ogledalu! Tata joj je Arap, a mama Francuskinja - Violet se rodila i odrasla u Marseilleu. Na Islandu je valjda zbog ljubavi, nismo li svi???

No, dobro. Ondak sam recimo ljetos, u jednom danu srela Gojka Šuška i Antu Pavelića. Potom dvadesetogodišnju verziju moje devetogodišnje nećakinje. Neka Amerikanka u kavani, bila je baš zgodna.
A prije mjesec dana na praškom aerodromu pred Daćkom i menom/snenom pregurala se bezobrazna verzija mamine prijateljce tete Višnje u bundi od nutrije, ponosna vlasnica ruskog pasoša!
(Što nam je u samom startu dalo do znanja da u preguravanju mi preodgojeni Balkanci nemamo šanse!).
Prije nekoliko dana pak naletim na Dikana! Daungradirana verzija: "Siromašni Češki Umirovljenik" - djeluje daleko manje impozantno od našeg pauna sa zagrebačke Špice.

Danaske ujutro dobijem SMS od Paje. Kaže, u metrou je sreo mog Brata.
SMS-am put Zagreba promptno.
"Viđen si u praškom metrou. Radiš u pivnici. S Marženkom i djecom + zagrebačkom familijom nije čudo da si stalno umoran".
Raskrinkat je!

12.02.2008. u 22:09 • 30 Komentara • Print • # • ^

Saldi Saldi! Utsala Utsala!

Banksy

Aupičkumaterinu!, opet sam zakasnila!

12.02.2008. u 22:06 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

1001 praška noć

Natasa Babic

Create Your Badge

UDIJELI SIROTINJI - KUPI PRIMJERAK!!!

adopt your own virtual pet!

Bond djevojka u mirovini:
Vila Zaboravka

Plaćeni Oglas

Agnus Diabolik
Babl
Belka
CatMarica
Daathian
Delfina
Dvizga
Markiz
Marole!
Nemanja
Remi
Skaska
Spada
Srdelica
Stroke
SuziQ
Zub
Wall
Xiola
ŽTP Zelengrad

Igraju

Virtuela - Žena Koja Tajnu Zna
Bajo - Mladić Meka Srca i Tvrda Uda - nešto kao muž
Daćko Sraćko aka Fabio - Sin na dalekom otoku, miljenik žena i ovaca
BelzeBuba aka Gica Galaksija - Kći sisanče

NEPRIJATELJI

Draguljče - Zla Pajina sestra sa shoe-size-IQ-om ; sanja karijeru u filmu
Sabrina - Zla Pajina majka, pati od alergije na električne žarulje, sanja Virtuelu
Kasper - Pajin otac, sanja vinski gulaš, safaladu, srneći hrbat...

PRIJATELJI

Sanjcho - Žena koja je prehranila The Svadbas
Kum Bojko - Bubnjar i antiglobalist
Erik Degenerik - On Stvara Svet Oko Sebe
Tetka Kristla - Žena koja umije prepoznati dobru štiklu
Suzi J. - Društveni kroničar i posrnula makrobiotičarka, SMS pal
Tihana - Glumica i Ex-Cimerica

ZOO Cast:

Disa - Pajina extramaritalna ljubovca
Lentilka i Čečka aka Marx & Engels - Mačke koje ne poštuju privatno vlasništvo
Mara - Maca Patrijarh - RIP
Milivoj - Jednooki mačak Legenda - RIP
Antonio aka Tonči - Najdeblji mačak na Islandu
Mitzuko aka Cuki - Maca Padobranka - RIP
Kali - Felino-Ljepotica, Kum Bojkova konkubina
Jurica - Mačak-Huligan, nezakoniti Erikov sin s ladanja u okolici Tabora
Dali - Pas Nakazić - RIP
Mafla - Maca Generalica
Ajka - Debela Kuja
Brok - Disin prijatelj i susjed
Tara - Disina prijateljica
Moretti & Co. - Toskanski zečevi - RIP
Mora - Kuja Asasin

...Lista se kontinuirano nadopunjuje....

Arhiva