Marketing
Čitulja
Lukasz Ciszak
Kaže se da Bog voli svu svoju djecu, ali imam dojam da je barem jedno od njih zaboravio. Tiče se to junaka moje današnje priče – Milojice Stanivukovića.
Milojica je bio siroče bez oca i majke; grbav, šepav i siromašan - i kao da mu sve to nije bilo dosta: bijaše i Srbin u Hrvatskoj!
Ovo je priča o njegovom razočaranju.
Ubogi i kljasti mladić stigao je u Zagreb iz neke kordunske pripizdine par godina nakon velike poplave. U gradu nije imao nikoga svoga, no onako jadnog i nemoćnog uzdržavali su ga dobri ljudi i crkveni prijatelji. Zaposlili su ga da u kinu “Balkan" cjepka karte na ulazu. Milojica se s radošću primio posla, no njegova istinska ljubav, njegova strast i najsmioniji snovi stremilli su nekamo drugdje! To malo drhtavo srce s nota bene, urođenom manom, žudilo je za kazalištem! Žudilo je za glumačkim svijetom, za svjetlima i kulisama, za pričama i pjesmama, za pravim bučnim glumcima od krvi, smijeha i mesa! I tako, čim mu se ukazala prilika, Milojica je napustio sigurnu službu u “Balkanu” i preko nekih poznanika prihvatio se posla garderobijera u gradskom kazalištu. Njegovoj sreći nije bilo kraja! Prvi se puta u novome gradu grbavi dotepenec osjećao kod kuće!
Podrazumijeva se da je naš junak bio dobar u svome poslu. Njegova je garderoba bila uredna, čista i izglačana, a kada bi ga se pitalo, znao je predložiti i odgovarajući kostim. Marljivo je zašivao poispadalu dugmad, nosio je odijela na kemijsko čišćenje i sve u svemu, bijaše ozbiljan i uzorit radnik kojega su kolege voljele, a šefovi cijenili. Nakon desetak godina kazalište mu je preko gradske uprave našlo garsonjeru i Milojičinom je podstanarenju došao kraj. Kao vrhunac sreće, događalo se da ponekad, doduše rijetko, kada u kakvom komadu zatrebaju ludu, kripla ili maloumnika, na pozornicu uskoči naš Milojica i zavrti se po daskama poput zvrka! Glumatao je, cerio se i prenemagao, i prvi puta u svome ubogom životu doživljavao vlastiti hendikep kao privilegij!
A onda je u njegov život ušepala Ona.
U kojem su portunu i na kojem katunu ovo dvoje pali jedno drugome u zagrljaj ne bih vam znala reći, no jedno je sigurno – Milojica je upoznao Ljubav! Njegova prijateljica bijaše pristala ženica svijetle kose koja je pušila iz cigaršpica i majstorski otpuhivala savršeno koncentrične krugove. Onako sitna i pravilna, rekao bi čovjek: ljepotica! - sve dok Ljepotica ne bi izdajnički zakoraknula! Jebiga! Jedna joj je noga bila nekoliko centimetara kraća od druge i unatoč ogromnoj ortopedskoj cipeli, Milojičina je plavuša, baš kao i on, straobalno šepala.
Njih su dvoje bili bizaran i gotovo groteskan par, no svaki put kada bi ih sreli kako ruku pod ruku šepesaju gradom, Milojičino obožavateljsko bratstvo padalo je u zanos životnog optimizma. Ushićeno smo ponavljali da je život “neuništiv” i da “ljubav pobjeđuje sve zapreke”. A kada je plavuši počeo rasti trbuh, teoriji životne sreće više nije bilo konca!
Nije prošla godina dana, a Milojica i plavuša počeše u grad izvoziti velika tamnoplava kolica u kojima se ponosno šepurio prekrasan i zdrav dječak. Slijedećih nekoliko godina naši su junaci živjeli kao sav ostali svijet opterećeni neimaštinom, malim djetetom i svime onim što prati svakodnevan život. Pouzdano znam da su bili sretni. Kao kriterij te tadašnje sreće služi mi saznanje o njihovoj budućoj nesreći.
U međuvremenu dječak je rastao; trčkarao je po obližnjem parku, igrao se u pješčaniku, nesebično dijelio sladoled s kućnim ljubimcima, navlačio roditelje za rukav kad bi u izlogu vidio nešto što mu se svidjelo i sve u svemu, bio jedno savršeno zdravo i voljeno dijete.
Onda je došao rat.
Milojica se bojao za ženu i sina, a onako po duši, bojao se i za sebe. Nije se on plašio aviona i tenkova, bombi i betonskih skloništa, - plašio se Milojica svojih susjeda. Bojao se da će im noću na vrata banuti zli ljudi i odvesti ih negdje daleko u vlagu i mrak; bojao se da će im maljem sasuti glavu i baciti im tijela u Savu; bojao se svega onoga o čemu je slušao kao dijete i što se ponavljalo s koljena na koljeno, s djeda na unuka, od dječijih čitanki do novinskih uvodnika, cijeloga Milojičinog života.
Odjednom se više ni u kazalištu nije osjećao dobro – kao da su ga iznenada počeli drugačije gledati. Po hodnicima je osjećao nevidljive poglede, kroz zidove bi čuo tajanstveno šaputanje... Sve u svemu – s razlogom ili bez, naš je Milojica razvio sasvim pristojnu paranoju i nedugo potom obitelj je utekla u obećanu zemlju - Srbiju.
Milojica je, naravno, bio nitko i ništa i u Beogradu ga nisu dočekali ni posao ni stan. Prve su tjedne proveli u kući nekih ljudi koji su dobrostivo pomagali izbjeglicama, a uskoro s ono malo ušteđevine iznajmiše sobu. Milojica je glačao odijela kod nekog Mađara u kemijskoj čistionici, a ženu mu iz samilosti zaposliše u područnoj pošti da razvrstava pisma. Uslijedili su dugački, teški i mučni mjeseci. Moja je jedina nada da Milojicu u to doba, povrh svih nevolja nisu morile i sumnje u vlastite odluke, jer najgore je tek imalo doći.
U proljeće iduće godine primijetila je Milojičina žena da dječak više ne jede, da je žalosno oslabio i da se sav nekako usukao. Već izvjesno vrijeme dijete se žalilo na umor, no roditelji su, i sami iscrpljeni, vjerovali da dječak naprosto raste. Uskoro se međutim, pokazalo da je dijete teško oboljelo i da mu nema pomoći…
Dojučerašnji Milojičini obožavatelji i životni optimisti na ovu vijest promijeniše ploču. Sada su s nekom mračnom uvjerenošću govorili kako je iluzorno suprotstavljati se Majci Prirodi koja gotovo uvijek pošalje signal i opomenu da biološki “otpad” ne nastavi vrstu…
Nema strašnije stvari od dječijeg umiranja i o tome je neumjesno govoriti bez valjanog razloga. Što reći pred silinom tolike nesreće? Naši su junaci tih nekoliko ljetnih mjeseci proveli na onkološkom odjelu dječje bolnice kao izvan vremena, poput usporenog filma, obnevidjeli pod olovnim zvonom tuge. Njihov je dječak iz dana u dan kopnio, gaseći se poput prerano upaljene svijeće. Početkom septembra posljednji je put zaklopio oči.
Milojičina je žena legla u postelju licem prema zidu i gotovo da više nije ni ustajala. On je nastavio glačati odijela u Mađarevoj čistionici. Samo njih dvoje znaju koliko je dubok i crn bio njihov privatni mrak.
Nakon nekog vremena dojaviše Milojici, a objavile su to i sve novine u zemlji, da je u dalekom gradu u inozemstvu umro slavni kazališni redatelj; poznati umjetnik i veliki Milojičin dobrotvor iz ranijih godina. Nije više Milojicu moglo ništa potresti, no ovaj mu je čovjek svojevremeno doista mnogo pomogao i stoga je odlučio pokazati poštovanje – što košta, da košta! Iz istih se stopa uputio u najveću novinsku kuću i za punih 50 maraka, nečuven novac za njihove prilike, dao objaviti čitulju sliedećeg sadržaja:
“Dragi X! Bio si čovjek i drug. Umro si daleko, a kakva su vremena, ne mogu da ti dođem na sahranu. Ovim putem, dragi prijatelju, želim da ti zahvalim za sve dobro što si nam za života neumorno pružao”.
U potpisu: “Milojica Stanivuković s familijom”.
Vraćao se Milojica s novinskog šaltera pun nekog patosa, sav obuzet mišlju o prolaznosti; korača on prljavom cestom dok mu na lice padaju teške i vlažne pahuljice, a svako mu malo bljesne u glavi i zaškripi u stomaku – kako da plati sobu bez onih 50 maraka??? Ipak, ne žali za parama ni kolko je crno pod noktom! Opet bi učinio isto!
Sljedećeg jutra prvo što čini – trči na kiosk i kupuje novine. Otvara ih već na pultu kod trafikanta. Traži svoju čitulju, evo je, tu je, a u njoj piše sve kako treba. Sve - do potpisa!
U potpisu – “Milojica Stanković...”!
Zašto “Stanković”???
Zašto ne kako treba – “Stanivuković”?
Je li tiskarska, administrativna, proceduralna, kakva je to opet jebena greška i zašto ništa, ama baš ništa, ne može biti kako treba???
Stoji Milojica sa svojim novinama k’o govno na kiši i ne zna kuda da krene. Da li da ode u čistionicu i pegla kapute k’o da se ništa nije dogodilo; da l’ da legne kraj žene i u tišini umre; da l’ da se vraća natrag na novinski šalter, traži ispravku, pare; da viče, prijeti, udara... Što da se radi???
Ostavljam ovdje našeg junaka bez ikakve nade i rješenja. Jer, i ti, i ja, i Milojica – baš svi mi znamo da se život, kao ni njegova čitulja, ne daju refundirati.
Post je objavljen 28.02.2008. u 22:50 sati.