Marketing
Svi moji porodi
Strašno volim kad krenu priče o porodima, jerbo tada mogu i ja širiti repom i kurčiti se (sic!) sa svoje dvije anegdote o krvi, znoju i suzama! Jest da s tom skromnom brojkom ne bum na kalendar don Ante Bakovića, al' što zna Baković kako je isprdit' 3100 grama kroz rupicu veličine oraha? Hoću i ja na listu sa sveticama!
Najdraža mi je štorija prijateljice Branke iz Begeša koja je u mračno doba Miloševićeve strahovlade porađala drugu kćer baš u dan kada je u rodilište namjerio ondašnji ministar zdravstva!
Prvo je porođušama neka izbezumljena sestra rekla da krenu put rađaone. Kad su tamo stigle dežurni liječnik ih je ljubazno otpravio natrag: "Šta ćete vi ovdje??? Marš natrag u sobe!!!".
One natrag u sobe, ali tamo više ne mogu! Dragi Bogo zna šta osoblje prtlja po sobama sve u strahu od ministra i pratnje! Pa su ih s odjela opet otpravili put PRED-rađaone, marširnim korakom natrag!
I tako one hodaju s jednog kata na drugi, u lift ne smiju sve u strahu da zbog elektro-redukcija ne ostanu zaglavljene između katova, gore-dolje po stepenicama, s odjela do pred-rađaonu, od pred-rađaone natrag na odjel. Na Branku se oslonila neka uplakana djevojčica, trudna s nekim mafijašem, gegaju se ko pretile guske, leva-desna, desna-leva!, kad ih ispočetka potiho, a zatim sve glasnije krene pjesma-partizanka: "Po šumaamaaa i goooraaaamaaaa, naše zeemljeee pooonooosneeeeeee"...
Ondak su ih oćerali u pred-rađaonu! Da se ne blamiraju pred ministrom!
Ja sam svoj Porod Broj 2 odbavila tuten u Pragu u super-turbo-extra modernoj rađaoni koja je više sličila na space shuttle nego na srednjovjekovnu mučionu kakvu pamtim iz Zagreba 1984-te gdje sam jedva punoljetna odbavila Porod Broj 1.
Broj 2 nije bio nešto uzbudljiv, jedino sam se curama u pred-rađaoni pohvalila da bum ja pitala za eutanaziju, misleći pri tome na epiduralnu. Do epiduralne nisam stigla, jerbo je pametnica Gica brzo izašla. Do eutanazije bum još malo pričekala.
Gicin pak blentavi brat ne samo da je: (a) uranio tri tjedna (jest da sam noć ranije mahnito plesala na vlastitom tulumu, ali ipak.., ti muškarci nemaju obzira, n'est pas?), već se i (b) preokrenuo na gujscu tako da je bilo kuku-lele plakalo je tele! U to doba nije bilo mile-lale, za epiduralnu si trebala biti članica Politbiroa ili unuka Džemala Bijedića! Ježiga!
Ipak, Broj 1 pamtim po sljedećoj anegdoti...
Naime, kako sam već spomenula, Daćko-Sraćko se rodio nenadano ranije, a dan-dva prije poroda njegov tata i ja smo si crtali po tijelu "tetovaže". Ja sam dobila na gujsci ogromnu nasmijanu facu u tamno-plavom markeru.
Ta facica se smiješila kompletnom osoblju u Vinogradskoj od rane zore do kasnog popodneva! Nitko mi nije riječ rekao, a da budem iskrena, pucao mi je prsluk za tetovažu i guzicu! K'o u onom vicu o teoriji relativnosti, kad sjediš jednu minutu na vrućoj peći ili kad minutu jedeš Milka čokoladu. Građanske finese pale tek kad se izvučeš iz carstva biologije!
Za treću sreću sam prestara. Yip-yip, huuuraaaaaa!!!! Long live menopauza!!!
Post je objavljen 15.02.2008. u 14:14 sati.