Marketing
Striček
Prvi put sam ga srela kada mi je bilo osam godina.
Upisali su me u glazbenu školu do koje se dolazilo autobusom pa dugo, dugo pješke.
Moja vrlo mlada tetka i sasvim mali brat krenuli su sa mnom da izvide jesam li dobro zapamtila put. Kada smo izašli iz autobusa, hodali su dvadesetak metara iza mene, a ja sam trebala voditi.
Ne sjećam se kada mi se na pločniku pridružio striček. Na ulici smo bili on i ja, tetka i brat iza nas, i više nadugo i naširoko baš nitko.
Striček me je pitao kamo idem, a ja sam odgovorila: "U muzičku školu".
Onda mi je pričao o tome kako su žene bolje u stranim jezicima od muškaraca, jer od malena moraju palucati jezikom dok sišu muškarčev pimpek.
Daleko iza nas klatili su se tetka i brat.
Pred školom se valjda udaljio, ne sjećam se.
Nikome nisam ništa rekla.
Onda sam ga ponovno srela dvije godine kasnije, na putu u baletnu školu na Ilirskom trgu.
Pridružio mi se u Radićevoj.
On se mene sasvim sigurno nije sjećao, ja njega da.
Pričao je kako se za nekoliko sati mora naći s jednom damom zbogradi seksa, i nakon dugog lupetanja o tome što dotična dama od njega očekuje, upitao me je bih li mu pomogla da se on malo "pripremi"?
Odbila sam.
Ni tada nisam nikome rekla.
U svlačionici na gornjem katu baletne škole često smo se smijale nekom luđaku-stričeku koji se ispod brda, dakle u Tkalčićevoj, svlačio pred otvorenim prozorima i pokazivao nam pimpek.
Možda to nije bio "moj" striček, ovaj je bio predaleko da bih mu dobro vidjela lice, ali nekako intuitivno slutila sam da to mora biti On.
Ne znam za ostale djevojčice, no ni tada nisam nikome ništa rekla.
Kada mi je bilo osamnaest mislim da sam ga vidjela u prepunom tramvaju. Ne mogu s pouzdanjem tvrditi da je to bio On. Bilo je to tako jedno obično, opće lice, na stotine sličnih muškaraca, isti baloneri i isti šeširi. Tada mi naravno, nije prišao, a ja opet nisam nikome ništa rekla.
Danas mi je savršeno jasno zašto nisam pričala kao i zašto toliko drugih također ne kažu ništa.
Nakon desetak godina terapije koja sa Stričekom nije imala gotovo ništa, moja mi je liječnica-psihijatrica priznala da nikada nije imala pacijenta koji toliko priča, a tako malo kaže.
Post je objavljen 23.02.2008. u 00:55 sati.