Pregled posta

Gdje je Domov moj? (1): Margareta

Margeretu i Matsa upoznala sam prije nešto više od godinu dana na nekom Expats okupljalištu roditelja sa sitnom dječurlijom. Njih dvoje imaju četiri mjeseca mlađu kći od naše, a zove se isto ko i Gica.
Zajedno smo slavili dječje rođendane; oni kod nas, a mi kasnije kod njih.
Nedavno sam ih opet pozvala na proslavu Gicinog drugog rođendana, no javiše da baš putuju za Oslo gdje će Margaret blagorodno poroditi drugo dijete.

(BTW, od Gicinog prvog do drugog rođendana, odraslim se gostima rodilo čak petero djece! Ludilo, brale!)

U međuvremenu sam dobila pozivnicu na premijeru Margaretinog dokumentarnog filma Domov. Znala sam da snima dokumentarac (završila je režiju na FAMU), a kada sam je upitala o čemu se radi, odgovorila je - o njezinoj obitelji.

Margareta je jedinica, a roditelje sam joj upoznala na tom dječjem rođendanu. Jest da su već jako dugo rastavljeni, no njih se dvoje dojimlje toliko različitima da mi ih je teško zamisliti kao par čak i u prethodnom životu! Otac izgleda poput umirovljenika iz češkog filma - kao da je ovaj tren išetao iz Barandov studija sa seta o generaciji 1940! Majka je pak aterirala s Jefferson Airplane LP-covera, ocvalo dete cveća koje odbija ostariti, a bome je i dan-danas izuzetno zgodna. Stvarno neobičan par!

Daklem, u jedno ledeno februarsko predvečerje, tutnuh Gicu ocu u naručje i uputih se u art kino "Oko" pogledati Margaretin "Domov".

Film me se poprilično dojmio, jedna neobična i zbunjujuća obiteljska priča, da ne kažem drama. Osamnaestogodišnja majka, trudna s Margaretinim (oženjenim) ocem, zatiče se u ljeto 1968. u Bugarskoj. Nakon sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj, dvoje ljubavnika emigrira u Norvešku. Tamo se rađa Margaret.
Roditelji su ljudi iz kazališta; etabliraju se na lokalnoj sceni, Margaret odrasta kao mala Norvežanka.
Međutim, negdje između Margaretine četrnaeste i petnaeste godine, majka donosi odluku da kćer pošalje u SAD. Tamo joj plaća privatnu školu i unatoč žestokim svađama i Margaretinom otporu, mala završava preko oceana.

Prvo pitanje na koje odrasla Margaret pokušava dobiti odgovor jest - Zašto?

Zašto ju je majka poslala u Ameriku, daleko od sebe i oca, daleko od doma, daleko od svega što je Margaret voljela??? Jest da su se u to doba svađale kao pas i mačka, bolje reći kao dvije mačke, no nije li to normalna stvar između svake majke i kćeri pubertetlije???

Ni majka ni otac ne daju suvisao odgovor na to pitanje.
Majka ne zna što reći, daje svoje razloge, no oni su nedostatni za tako krupnu odluku. U jednom trenutku popizdi na kćer da joj je dosta njezinog predbacivanja i vječno istog zanovjetanja o vražjoj Americi!
Otac samo ponavlja da je to bila greška. Da Margaret nije trebala otići, da je obitelj trebala ostati zajedno, da je majka pizdila što će ljudi s Margaret pored nje znati koliko joj je godina! Ipak, otac nije imao snage oduprijeti se ženinoj volji i zaštititi kćer.

Vrlo brzo nakon Margaretinog odlaska, majka ostavlja oca i seli se u Kaliforniju gdje do danas radi kao kostimografkinja po hollywoodskim studijima. Stari se propije i totalno popasivi; ništa mu nije jasno, što se zapravo dogodilo, gdje mu je žena, gdje mu je kći, zašto je stara otišla, što joj je falilo, zašto se raspala obitelj za koju je gore na sjeveru stvorio tako idiličan dom??? Nakon političkih promjena 1989. i po odlasku u mirovinu, Stari se vraća u Prag.

Na početku filma, Margaret posjećuje majku u LA. Saznajemo da se taj posjet dugo pripremao i da vidjeti majku uopće nije bilo lako. Njih su dvije godinama komunicirale samo telefonski, a majka je izbjegavala kćerine posjete zbog ovog ili onog trenutnog muškarca.

Iz razgovora saznajemo da majka još uvijek čeka "onog pravog". Kada je Margaret pita: tko je bio muškarac njenog života, ova odgovara da se nada da će "Pravi" tek doći.
Kada pak pita oca: tko je bila žena njegovog života, ovaj je sasvim siguran da je to bila Margaretina majka.

Žalosno je što Stara uvijek živi s nekim bezveznjacima, no ako ništa drugo, voli svoj posao, voli gdje radi i ne namjerava se vratiti u Prag.

Margaret međutim, svih ovih godina uporno pokušava pronaći svoje mjesto. Nakon studija u SAD-u, otišla je u Čehoslovačku, onda opet u Norvešku, pa opet natrag u Prag. Otkako su je poslali od kuće, izgubila je ne samo obitelj, već i osjećaj gdje pripada, gdje je zapravo njezin dom. Stan u Oslu, koji joj je ostao od roditelja, godinama pokušava isprazniti od njihovih stvari. Otac pruža herojsko-pasivni otpor. U filmu ga kćer dovuče do Norveške da napravi selekciju što ostaje, a što ide, a Stari se ne da krstit', okružuje se svojim flašama i među starim predmetima, vinovnicima prethodnog života, pokušava zadržati privid da se ništa nije promijenilo. U Oslo dolazi i majka. Vidimo da su Stari i ona dan-danas zapravo prijatelji, obitelj se nekako krpa po božićnim i novogodišnjim večerama, pokušavaju razgovarati o tome što se dogodilo i zašto se dogodilo. Majka priznaje da je bila najsretnija kada je Margaret bila sasvim mala. Muža je prvi put prevarila kada je kćeri bilo četiri godine.

Čovjek bi na prvu loptu rekao da je Stara žrtva ne političke, već kulturne 1968. o čemu tako drastično piše Houellebecq, no nakon nekog vremena mene je uhvatilo pravo, istinsko sažaljenje. Iza Margaretine drame čuči majčina drama - slučajno zatrudnjela tinejdžerka sa bit će, slučajnim muškarcem, gubitak vlastitoga doma i vlastite obitelji, gubitak domovine, prisilna emigracija, gubitak mladosti koji prepoznaje svatko tko prerano rodi, žudnja za slobodom, za "pravom ljubavi" koja nikako da stigne... U svome očaju Stara poput bagera ruši sve oko sebe.

Pred kraj filma vidimo Margaret kako se mazi sa svojom Gicom. Dom je tamo gdje si ga stvoriš. Kada ti ga prethodno oduzmu.

Post je objavljen 25.02.2008. u 13:39 sati.