virtuela

ponedjeljak, 24.12.2007.

Božićna Rapsodija

Čini se da mi homo sapiensi baš ništa ne možemo proslaviti a da netko ne najebe, da prostite na izrazu.
Ovdje se u Češkoj za Badnjak jede pohani šaran. Već danima zaobilazim tankove s ribom na uličnim uglovima, trgovima, pločniku... Za ubojstvo se naplaćuje sitnica - nešto manje od 2 kune, 5 čeških koruna.
Razmišljam da stanem u red s Disom, Lentilkom i Čečkom te tako okončam muke svakodnevnog čišćenja, hranjenja i šetanja.

U nadi da se ispune i vaše želje -

Sretno vam i berićetno!!!

24.12.2007. u 12:02 • 29 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 20.12.2007.

Na sunčanoj cesti

Volim ovu animaciju. I pjesmu. I sve.

20.12.2007. u 23:47 • 31 Komentara • Print • # • ^

utorak, 18.12.2007.

Kralik utješitelj

Igra piše o jednom davnom filmu koji su kod nas preveli "Džoni je krenuo u rat". Film nisam vidjela, ali sam još kao dete iz epruvete pročitala istoimenu priču po kojoj je snimljen, edicija FEST romani, ugrabljen s roditeljskih polica.
Baš sam nedavno, prije možda dva mjeseca pričala Paji o tome kako me je kraj Johnnyjeve priče onomad šokirao. Dugo, dugo sam vjerovala da je kraj zapravo simboličan, da ne može biti stvaran, čak kao i djetetu činilo mi se nemoguće da nekome tko je ostao slijep, gluh, nijem i bez jednog jedinog ekstremiteta, društvo otkuca Morzeom po čelu da se više ne javlja. Htjela sam valjda vjerovati da kada država, društvo, crkva, sinagoga, mjesna zajednica odustanu od tebe, uvijek ostaje brat, sestra, majka, susjed, slučajan prolaznik, web drugar...
A onda sam prije nekoliko godina grlila uplakanu Sigurveig, desetak godina stariju od mene, koja je na Badnjoj večeri popila koji grog viška pa se sjetila djevojčice-bebe-prvonovorođene kćeri koja joj je umrla prije 25 godina i kako nitko, baš nitko tada nije htio govoriti o tome što se dogodilo: ni Sigurvegina majka, ni bebin otac, ni doktor koji ju je porodio, ni medicinska sestra, ni druge porodilje, tišina tišina tišina, tišina svuda oko nje, i kako je Sigurveig preživila svoj nijemi, savršeno tihi nervni slom u tom zakočenom i ušutkanom luteranskom paklu o kojem je tako vrsno pričao pokojni Ingemar.

Slika gore zove se 'Kralik utješitelj', tj. 'Kunić utješitelj', meni izuzetno drage Zorke Saglove. Kud bolje prilike da ga okačim o svoj virtualni zid???

18.12.2007. u 15:47 • 28 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 17.12.2007.

Sirena sa Sjevera

Ólöf Arnalds zove se sirena čarobnog glasa koja me sinoć začarala dok sam preslušavala njen trubadurski poj - “Vittu af mér”.
"Znaj za mene".
Kako ne bih znala za tebe, Ólöf, kada zbrodolomih tanker, jedrenjak i putničku jahtu sve zbogradi tvoje pjesme s te daleke mračne hridi????

Najbolju onlajn verziju naći ćete na dnu stranice s intervjuom koji Ólöf daje Iceland Reviewu.

A možete je čuti + vidjeti kako pjeva u 12 Tónar , izdavačkoj kućici + shopu u mom nekadašnjem Reykjavik 101 susjedstvu.
Ólöf je na tom performanceu - baš kao prava Islanđanka - debelo noseća.

Ima li netko da čarobnim tonom uglazbi Delfinu???

17.12.2007. u 22:57 • 60 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 16.12.2007.

Shalom Auslander, Beware of God: Waiting for Joe

In the beginning, he was always on time. But it had been a long time since the beginning, longer than either Doughnut or Danish could remember.
"I don't get it," complained Danish. "Isn't it time?"
"It's time," answered Doughnut.
"It feels like it's time."
"it's time."
Danish paced anxiously back and forth. Of course it was time! He didn't need Doughnut to tell him that it was time!
"So where is he then?" asked Danish. "If it's time, then where is he? I don't understand. Either he knows that it's time or he doesn't. Does he know that it's time?"
Doughnut sat curled up inside their cold, empty feeding bowl, focused intently on the doorknob of the apartment front door, believing with all of his heart that at any moment the doorknob would turn, the door would open and Joe would appear.
"We cannot pretend to think that we know what Joe knows and what Joe doesn't know," pronounced Doughnut with a sharp twitch of his nose, "we must only believe with all of our heart that Joe knows."
"I bet he doesn't know!" said Danish. He rose up on his hind legs and flailed uselessly at the glass walls until he became exhausted. Breathing heavily, he lumbered over to the water bottle that hung in the far corner and drew a few drops into his mouth.
"You nonbelievers are all the same," scoffed Doughnut. He pushed some dry cedar chips into a small, comfortable mound and settled down upon it. "As if you were the first hamster to ever doubt him!" he said. "The first rodent to ever think, really. Who else but you - with your keen intellect, your contrarian insight, your moral bravery and conviction - who possibly could come up with, 'What if Joe doesn't?' 'What if Joe can't?' Clothe your fear as integrity, Danish, but Joe knows who believes and Joe knows who doesn't. Joe is here, Joe is there, Joe is simply everywhere. 'What if he never comes back! What if he's forgotten us! What if he's died!' You look around at all your plastic-tube highways, and your fabulous Habitrail, and think you are special. But do ants not build anthills? Do bees not build hives? It is not what we build that make us unique, it is what we believe; it is that we believe at all! Doubt, my dear Danish, is no great achievement; it is faith that sets us apart. Besides," added Doughnut, "he left his wallet on the front table. He's got to come back."
"He did?" asked Danish.
He stood up on his back legs and squinted through the glass. "Where?"
Doughnut walked over and stood beside Danish.
"There, on the table."
"Where?"
"There!"
"That?"
"Yes!"
"That's not a wallet, you idiot."
"Of course it's a wallet."
"It's a book," said Danish.
"It's not a book."
"Sure it is," said Danish. "I can read the spine. Along Came a Spider, by James Patterson." He dropped down and shook his head. "Oh, no, he does not."
Doughnut squinted a moment longer.
Damn.
It was a paperback.
Why would Joe abandon them? Why would he leave a sign for them right there on the foyer table, and then make it not a sign? And why James Patterson? What did it all mean?
"He does not read James Fucking Patterson!" cried Danish. "Our Salvation! Our Provider! We must be out of our minds."
"It's a test," Doughnut said, as he curled back up in bed. "He's testing our faith."
Danish stood on his hind legs and flailed uselessly at the glass wall until he became exhausted. He took a drink of water, climbed up into the plastic tree house and curled into a tight, angry ball.
"I happen to find Patterson thought-provoking and suspenseful," Doughnut said after a moment.
"You what?" asked Danish. "Did you just say you find James Patterson thought-provoking and suspenseful? Jesus Christ. Open your eyes, Doughnut. Don't you see what he's doing to us? Holding our food over our heads like this? Dangling our fate before us like a banana-raisin-nut bar tied to the end of the stick? Look at you, Doughnut. Are you so desperate to believe in Joe that you're actually defending James Patterson?!!"
"Cat and Mouse was a taut psychological thriller," said Doughnut.
"Oh, bullshit," said Danish.
Doughnut closed his eyes. Hunger stubbed sharply at his stomach, but he would never admit it to Danish.
Where the hell was Joe?
Danish rummaged frantically through the seed shells and shavings that covered the floor of their transparent little world. "He isn't coming!" he said, looking for even a sliver of a husk of a shell of a seed. "He isn't coming."
Doughnut nestled deeper into his bed, eyes shut tight in fervent concentration.
"May he who has fed us yesterday," he prayed, "feed us again today and tomorrow and forever. Amen."
...

16.12.2007. u 20:56 • 15 Komentara • Print • # • ^

Shalom Auslander, Beware of God: Heimish Knows All

It was Shabbos morning, and Heimish lay uneasily on his tartan dogbed beside the radiator, watching Shlomo furiously jerking himself off. Heimish's dark, wet eyes filled with loathing and contempt.
„Look at you,“ the dog said. „If it weren't so sinful it'd be pathetic.“
Shlomo was only ten years old and somewhat new to the whole masturbating thing, so he needed every bit of concentration he could muster.
„Ugh,“ growled Heimish, „have some self-respect“.
Shlomo angrily stood up, held a towel in front of himself and opened the bedroom door.
„Whoa, whoa,“ said Heimish. „Watch where you're pointing that thing.“
„Out!“ said Shlomo. „Go on!“
„Oh, thank God,“ said Heimish as he slinked toward the door. „I thought you wanted to fuck me.“
„Out!“
„Pig.“
Shlomo slammed the door. What a pain in the ass that dog had been lately. He looked down at the shriveling organ in his hand.
„You call that a penis?“ he thought to himself.
Shlomo felt ashamed. He worried that God would punish him. He had been told by his rabbis that if you masturbate you go to hell and they boil you in a pot filled with all the semen that you wasted in your lifetime. He wondered if the rabbis were right. He wondered how full his pot was.
He went back to bed, added a few more shots to his boiling cauldron and got dressed for shul.
...

16.12.2007. u 01:32 • 10 Komentara • Print • # • ^

Shalom Auslander, Beware of God: Somebody Up There Likes You

...
„Fuck“, said God.
The angels stood quietly at the back of His office, their eyes locked nervously on the place where their feet would have been. The Angel of Death – the bearer of the afternoon's cosmically bad news – wrung his hands nervously as he stood before God's enormous oak desk. Lucifer stood behind God, calmly cleaning his gun.
„What do you mean he walked away from it?“ asked God.
Death shrugged. „I don't know, Boss. Not a scratch on him.“
The angels sang, their sweet, melodic voices ascending as one. „Hallelu...“
„Not now“, said God.
He closed His eyes and massaged His temples, trying to stave off the migraine He knew was coming. He was getting tired of this. Tired of the whole damn business.
Heaven fell silent, from the Pearly Gates out front to the steel service door out back. You could practically hear Hell.
„Something about side impact protection or something“, offered Death.
„What was he driving?“ asked Lucifer. „Volvo or some shit, right?“
„S40 sedan“, said Death.
Lucifer nudged God. „See? What'd I tell you about those things? Pain in the ass“.
„Hummers are even worse“, said Death.
„Yeah, but at least you can flip a Hummer“, said Lucifer.
„I've flipped plenty of Hummers“, said Death, „don't tell me about flipping Hummers. Flipping a Hummer isn't good for killing anybody.“
„Are you telling me that flipping a Hummer isn't going to injure the driver?“
„It's not a question of injuring, said Death, „it's a question of critically injuring.“
„But you could definitely flip a Hummer, that's my point.“
„Enough, “ said God. „Enough.“ They never seemed to tire of it.
He pulled open the top drawer of his desk, took out his handgun, and shoved a few cartridges into his pocket.
„Lucifer,“ He said. „Get the car.“
The angels sang, their sweet, melodic voices ascending up as one. „Hallelu...“
„Not now“, said God.
…

16.12.2007. u 01:30 • 2 Komentara • Print • # • ^

utorak, 11.12.2007.

O Šćepankinom porodu

Već duže vrijeme razmatram kupovinu novog mobitela, jerbo je Gica uništila moju ženskastu i elegantiše Nokiu.
Ima tome već godinu dana otkako mali sisar operira mojim telefonom; zove znane i neznane, šalje prazne SMS poruke, fotka kamerom, snima video uratke. Najčešće pak zavitlava Nokiu o parkete pa je ja onda skupljam, Nokiu jelte, i sastavljam od puno sitnih komada.
Zato se na moj nesretni telefon skoro ništa ne čuje pa tipičan razgovor zvuči otprilike ovako:

Majka: Evo, javljam ti da je Sćepanka rodila!

Ja: Zlevanka je - što??? Ako trebaš recept za zlevanku, najbolje ti je nazvati Ružicu....

Majka - dere se s druge strane optičkog kabla: Ma, ŠĆEPANKA je rodila!!!!!!

Ja: A... Šćepanka??? A zašto kažeš da je snishodljiva??? Prema kome je snishodljiva???

Majka - žile joj iskaču po vratu i čelu: ŠĆEPANKA je r-o-d-i-l-a!!!!!!

Ja: Što ne kažeš!?! Pa jesu li je odveli u ludnicu??? Za Boga miloga, pa šta ako je žena poludila, ni prva ni zadnja...

Majka - odustaje od daljnjeg razgovora.

A baš mi se ne da kupovati novi telefon samoj sebi za Božić. Ludo sam škrta kada su posrijedi gadgeti. Sedamnaeste čizme, može, ali fakin Nokiu...

11.12.2007. u 21:18 • 18 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 10.12.2007.

Unless you clearly see that ugliness
Which makes me beautiful,
You cannot know that there's a certain
Ugliness more beautiful than any beauty.
There's diversity within me,
Though despite my diverse aspects, I am one.
That diversity of mine
Renders faithfully and truly
Diverse things as they are...
Though my aspect may be monstrous,
I bear noble traits within,
Hiding thus my kingly image.
Tell me now if you are willing
To discern what I conceal:
Then my soul I will reveal.

10.12.2007. u 10:53 • 23 Komentara • Print • # • ^

utorak, 04.12.2007.

Moja voodoo kolekcija - Obavezna literatura za prosinac - Počnji s čitanjem još danas

Uvod

Reći ću vam sasvim iskreno - Moj Pajo i Brad Pitt nisu jednojajčani blizanci! Svejedno, žene ga vole! Toliko ga vole da ga dan-danas proganjaju, pa kad su vezu okončali i prije cijelog jednog života!
Eno ih; zvone telefoni, pršte mejlovi, naručuju se kave u kavarni u susjedstvu, slučajno navraća u ured... Da ne znam što znam, još bih se i zabrinula. Ali kako sam ja 'žena koja tajnu zna', i jošte Bond djevojka u mirovini, sasvim hladnokrvno pratim dogodovštine svojih prethodnica te mučki prikupljam blog priče. Hehehehe...

Pa ću vam jelte, danaske pričati priču o Pajinim kurbeštijama.

Bilo ih je tri. Onih značajnih. Ostale ne brojim.

Prva se ne javlja od 1987. Ta je Argentinka. Zove se Vikica-Viktorija. Ima knjižaru u Buenos Airesu, udala se za svog profesora književnosti s fakulteta i rodila mu dvoje djece. Ta čkomi već dva desetljeća otkako joj je nasljednica u Pajinom budoaru poslala jedno nevjerojatno bezobrazno i zlobno pismo mimo Pajinog znanja, u kojem joj neuvijeno poručuje da Pajo sada štepa nju, Nasljednicu, pa nek se Viki gubi s horizonta!
Viki se uvrijedila i zašutjela, a kako je Pajo puno kasnije saznao što je Ljubovca-Zlica napravila, a nije se potrudio osobno ispričati, tako je šteta ostala nepopravljena.
Ipak, prije par godina Viki se pojavila na reunionu naše generacije u međunarodnoj školi koju smo zajednički pohađali, vođena davnim dogovorom između nje i Kretena da će se prasnuti na tom reunionu, ali od Budale ni piska ni stiska! Nije se pojavio na tom erotskom čvenku, opet ju je razočarao, a bome to me i ne čudi s obzirom da je Viki već s 20 izgledala ko otečeni Kalimero pa njen budući sex-appeal nije obećavao puno.
Ovo je bilo zlobno, ali moram malo. Da ostanem u formi.

Ajmo dalje.

I tako, ako već o Viki ne moram da brinem, ove druge dvije kurbeštije nemereš da otjeraš sve da ga Pitralonom poprskam!

Te dvije su Ljubovca-Zlica-Nasljednica Marifransoaz, Kanađanka-Francuskinja, i druga, Duhovno-Karnalna umjetnica Bromuša, Čehinja.

Marifransoaz i Bromuša zadaviše Moga Paju minuli tjedan dva dana uzastopce, svaka sa svog oblaka. A s obzirom da mi se Bromuša pride zapišala u bunar, prema njoj ću da budem posebno zlobna.

Krenimo redom...

Zapetljaj

Sjetit ćete se, prijatelji moji virtualni i nevirtualni, kako sam prije par mjeseci tajanstveno nestala s bloga zbogradi "bolesti".
Jest, bilo je to zbog bolesti, ali nisam precizirala ČIJE.
Obolesnio je Pajo. Pomahnitao čovjek, načisto! Toliko me izmučio da sam pokupila nejač i ko Vilma Kremenko, utekla majci u Zagreb!

Bilo je to jedno poprilično šokantno i po mene traumatično iskustvo, jer Kretena poznajem četvrt stoljeća, a kao par funkcioniramo sedam godina. Od 365 dana u godini, Pajo je jedan sasvim normalan, drag i iznimno dobar čovjek 350 dana, dok preostala dva tjedna pizdi zbog gluposti tipa: jesam li za njega naručila ćevape ili 'vješalicu', zašto sam ga pustila da spava na sofi pred televizorom, kako to da ne pokazujem interes za najnoviji firewall koji je instalirao na mom kompjutoru, i tako dalje, nastavite sa sličnim budalaštinama.

Ali bome, ono što mi je priredio u desetom mjesecu zaslužilo je jednu ozbiljnu hospitalizaciju u veterinarskoj klinici 'Zoe'.

A sve to zbog traume iz mladosti i kurbeštije Marifransoaz!

Naime, Pajo je strašno poljubomorio na jednog mog onlajn prijatelja i uvrtio si u glavu da taj čovjek ni o čemu drugome ne razbija glavu do li kako oteti Virtuelu-Sabinjanku, preseliti je k sebi u postelju od orahovine, odgojiti najmlađe od njezine djece, plaćati njezinu protetiku, kozmetičarku i frizerku, slaviti rođendane s njenim rođacima, masirati joj umorna pleća, itd. Neću sad o identitetu tog dobrog čovjeka iz Sečuana, jerbo je on u cijeloj priči kolateralna žrtva, ali reći ću vam onako najiskrenije, ja mislim da se Pajo zapravo malko zaljubio u njega. Toliko cijeni njegove seksualno-predatorske sposobnosti da je pomislio kako mi nema spasa! A govorimo o nama totalno nepoznatom čovjeku kojega u RL baš nikada nismo sreli!

Priznajem, jesam mrvicu zahofirala sa Sečuancem, tko ne bi neka prvi baci virtualni kamen, ali Pajo me pozna od Doba Kamenoga, zna da me otac od malena zove Vrtirepka, da me majka još prošloga ljeta za uho vukla iz crkve jer da oćijukam s popom tijekom krštenja, a povrh svega - Pajo gaji jednu nježnu seksualnu fantaziju u kojoj se ja trošim s apsolutnim strancem pa kad sam ga na istu podsjetila, skoro je iz kože iskočio i time znanstveno verificirao moju donedavnu pop-science pretpostavku - da Pajo sere koliko je dug i širok!

Onda je počelo čitanje mojih mejlova, kopanja po telefonu u potrazi za inkriminirajućim SMS-ovima, pretragama ispisa telefonskih poziva i priziva, analiziranje tekstova, skrivenih značenja, dakle: krenulo ga jedno baš autentično ludilo koje sam nakon nekoliko tjedana prekinula tako što sam mu rekla "Puniša, Fuck Off!", spakirala stvari i pokupila sebe + dijete pod toplo majčino krilo.

Onda su naravno uslijedili kuknjava, plač i škrgut zuba pa smo se Pajo i ja pomirili - pod mojim vrlo striktnim i okrutnim uvjetima - a on je shvatio da ga je Marifransoaz više sjebala nego što je on to ranije zamišljao. Naime, čula sam ja tu tužnu priču i ranije, no sad je Pajo prolio suze pokajnice i priznao da se baš jako prepao da bum ga ja ostavila baš kako ga je ostavila Kurbeštija Marifransoaz, a bilo je to ovako...

PS. Na Maribor-Zagreb dionici Pajinog Povratka u Eden, sašismo Sanjcho, Kum Bojko i ja voodoo lutkicu od prastare Medecins Sans Frontiers majice i svečano je predadosmo Budali. Da bocka Sečuanca kad popizdi, a da mene ostavi na miru.

A kako je Marifransoaz ostavila Paju?

Daklem, Dagobert bijaše siromašan i usamljen student u Montrealu gdje izučavaše filozofiju i povijest na McGillu.
Iznad njega stanovaše mlađahan par. On bijaše student na privremenom radu u predgrađu, inače nasljednik kanadskog KFC lanca (Saint Hubert), a ona prodavaše balone u specijaliziranoj trgovini za ahmm, balone.
Kada je bogati nasljednik rekao mladoj prodavačici balona da misli da je gej, djevojka je popizdila, spustila se kat niže i zakucala na vrata Usamljenog Studenta (čija je kalimerasta djevojka Viki živjela u predalekom Buenos Airesu).
Usamljeni Student joj je ponudio vlastitu postelju, a budala je tu noć prespavala na madracu pored kreveta.
Tako da su se potrošili tek sutradan.

Iz te se veze rodio roman "Paye-moi une bouffe, poete!" koji sam po sebi nije neki literaran dragulj, Marifransoaz je po zidovima povješala arsenal lovačkih pušaka od kojih ni jedna u trećem činu da opali, ali je knjiga hvalevrijedan uradak mlađahne 21-godišnje autorice. Pohvalit ću se da me autorica u svome romanu nemilosrdno ubija pod punim imenom i prezimenom - Kreten Pajo joj je u dugačkim zimskim noćima, dok drhturiše pod ćebetom u snegom zavejanom Montrealu, pričao o nesuđenoj ljubavi s Balkana, o toj tamnookoj Nastasji Filipovnoj, Djevojčici Kurvi i Ženi Demonu koju nije povalio kad mu je bilo vrijeme pa je blenton potrošio dekade razmišljajući o mirisu njenog podpazuhlja. Tko zna što joj je taj poete nakitio, ali dobar dio knjige posvećen je njemu i incestuoznom odnosu pjesnika i sestre mu Natalije. Eto mene na quebečkoj literarnoj sceni, one way or the other! Svejedno, kurva me ubila, nema detalja kako, preuzela mi brata i ljubavnika istovremeno, eliminirala me u velikom stilu!

Evo pićkice od prije 20 godina. Zgodna je, grom je spržio!

A sad Zapetljaj Crijeva:

Dok je siroče pesnik na svome tavančetu pisao eseje o Borgesu i Cortazaru, o fantasy in relation to philosophy + slične bakrače i krpenjače, mlada se literarna senzacija prošetala montrealskim sajmom knjiga u kožnom dominđosu i fishnet čarapama gdje ju je tako mladu i nevinu opazio Christian Mistral, Dark Lord Sauron u mladosti, pretendent na status quebečkog Bukowskog, veliki jebač i sve što uz frankofonskog hetero pisca ide. Iskra je planula, ovo se dvoje literarnih genija spojilo poput vodika i kisika, poezija je potekla, a Pajina je mlada ljubovca utekla s virilnim Mistralom dok si rekao keks!

I sad, sve bi to bilo just another love story da Mistral nije stvarno zločesti luđak koji je Marifransoaz pri prvoj razmirici dobro izbubetao pa je nesretna djevojka dojurila natrag Paji. Ondak se malo preselila natrag starcima, pa su kao bili on i off zajedno, pa je na koncu Pajo otišao predavati engleski u Tokio, pa je Marifransoaz otišla tamo za njim, pa joj se u Japanu nije svidjelo, pa se on opet vratio za njom u Montreal, i na kraju je sasvim slučajno kupio kartu za Prag i definitivno otišao s rodne grude.

Sreli smo se možda mjesec dana kasnije, u kasnu jesen 1990.
Došao je kod mene u Zagreb i pričao mi o svojoj propaloj vezi.
Kao inteligentnoj a nadasve lukavoj mladoj ženki obdarenoj instinktom, intuicijom i otajstvom zanata, odmah mi je bilo jasno da preda mnom stoji siroti poljski miš s kojim se ona albino mačkica dobrano poigrala.
Jest da me lojalnost esnafu tjera da podržim kolegicu-majstoricu, ali meni je Paje bilo iskreno žao, a kako se u takvim stvarima nema šta puno pričati, tako sam svoje komentare ograničila na par pitanja, a ostatak vremena slušala tužnu pjesmu ranjenog slavuja.

A mislila sam si sljedeće: lažljiva mala gadura, sere od jučer do prekosutra; kao prvo seksualno iskustvo bijaše joj traumatično silovanje u Meksiku gdje je s roditeljima krenula na odmor, kako prikladno, em zazivaš viteza-zaštitnika u objektu obrade, em to silovanje tjera krv iz glave s mozgom u onu bez mozga, em je o identičnoj epizodi pisala i Patricia Highsmith u "Little Tales of Misogyny", a Pajo pase li ga pase... Pa konstantno neke drame, suspense, suspense, misteriozne i nikada razjašnjene bolesti, bezbrojni ljubavnici i tamni perivoji njene prljave prošlosti, drama queen baš kao i telenovelasta joj majka, deklarirana rojalistkinja, po profesiji medicinska sestra koja besramno trumpeta da je trudove susprezala puna 24 sata kako bi kćer rodila 15-og a ne republikanskog 14-og jula, uaaaa amaterke, a ovaj kreten puši li ga puši tu travu otavu, to sasušeno sjeno za stoku sitna zuba, taj napoj od mlakih pomija klišeja, banalnih izmišljotina i plagiranih epizoda!!! Siroto moje mlado muško.

Toliko o mojim tadašnjim dojmovima.

Ondak je Pajo otperjašio u Češku gdje se nakon nekoliko kraćih veza spajdio s Bromušom, a ja sam proplutala herojsku epopeju Domovinskog rata zajedno s vama, dragi drugari.

Marifransoaz je u međuvremenu shvatila 'koliko je izgubila njegovim odlaskom', objavila je još jednu kraću novelu, neku porudžbinu za učenje francuskog jezika, nakon faksa otišla je putevima AVNOJ-a u Tokio gdje je upoznala nekog Amera s kojim je rodila sina, s familijom se preselila u Costa Ricu, razvela se, vratila se roditeljima u Victoriju gdje su se ovi preselili po umirovljenju, i tamo se ponovno udala.

Mistral je pak pretukao još par ženskadija pa je sredinom 90-tih odgulio neko vrijeme u zatvoru, ali je sveudalj pisao i održavao famu virilnog mužjaka-literate.

Evo vam friški portret tog fatalnog muškarca, da razbijem dosadu:

Naša se Marifransoaz svakih par godina javljala Paji. Uvijek su to bili tugaljivi dopisi o ljubavi u prošlom nesvršenom vremenu, u više-manje pravilnim razmacima, svako toliko kada bi zapala u neku svoju krizu ili dosadu rutiniranog života. Kreten mi ih je običavao forvardirati, ne znam što je očekivao od mene, ali moje se mišljenje o ludoj Kanađanki nije značajno promijenilo.

A onda je 2002. kao grom iz vedra neba došao Fransoazin mejl da je Mistral objavio novu knjigu "Vacuum", u kojem je lik glavne junakinje Mary Maline utemeljio na bivšoj ljubovci, a opisao je i Moga Paju pod imenom Mike. Knjigu nismo pročitali, ali Pajo pretpostavlja da se Majk spominje u epizodi jedinog susreta Paje i Mistrala u stvarnom životu, neki eksces u restoranu gdje su Pajo i Fransoaz večerali, Mistralovo pojavljivanje i dahtanje nad svjećnjakom i mineštrone supom, demostrativno bacanje ruža po stoljnjaku, trčanje Marifransoaz za pobješnjelim Mistralom u noć i maglu. Tužni Kreten koji plača račun za nepojedeni obrok...

Opet sam se zanijela...

Daklem, u mejlu Fransoaz pita Paju da li da piše svoj odgovor Mistralu.
Pajo veli: Radi što hoćeš.
Tu Fransoaz još malo gudi violama o tempima passatima, no onda ponovno utihne.

Nakon dvije godine stiže vijest da Fransoaz objavljuje Odgovor Mistralu u novoj knjizi provokativnog naslova "Izjebana" - ta ipak su Francuzi!, pod pseudonimom Mary Malina Scott.

Samo nebo + stotinjak čitatelja zna o čemu Mari skribomani u "Izjebanoj", ali moja čarobna kugla pretpostavlja da su posrijedi tri burna mjeseca u trokutu Pajo-Malina-Mistral, taj nerealizirani menage a trois, taj highlight mladih dana koje dosadne godine nikako da ponove. Knjigu još nemam.

Pa su se ona i Mistral kao malo javno posvađali; on ju je prozvao parazitom koji živi od njegove uspomene i literarne ostavštine, ona je njemu rekla ne znam što, i ondak je opet pala tišina...

Do prošloga tjedna.

Prvo je stigao Marifransoazin mejl s MP3 fajlovima programa u kojem Fransoaz čita Otvoreno pismo Christianu Mistralu na Radio Montrealu, a poslije i pismo s objašnjenjem.

Njeno je Otvoreno pismo, naime, reakcija na TV program u kojem je Mistral jedan od gostiju, a u kojem se onako ovlaš spominje Mistralovo mlaćenje žena, boys will be boys kind of thing, na što je Fransoaz popizdila pa je prvo pisala urednicima programa da nije u redu zajebavati se s takvom temom, a kako joj ovi nisu odgovorili, dala se u javni boj na radiju i po blogovima.

Evo vam tog urnebesnog programa, elitistički quebečki talk show o kulturi, tek da zapalimo svijeću zahvalnicu za lokalne nam dalekovidnice.

Obratite pozornost na francuski zagorski.

PS. Nakon preslušavanja pisma, Pajo je rekel da baš nije bila black and blue od Mistralovih udaraca, ali jebiga, u pitanju su pjesnici a ne bolnička anamneza.

Uglavnom, razvila se živa polemika o nasilju nad ženama, Mistralu i njegovoj burnoj prošlosti, muškom šovinizmu u medijima, no nije sve ispalo kako se Fransoaz ponadala, posebno ne na blogovima gdje joj je Mistral ponovio da odjebe u troskoku, "Marie, bilo je to prije 20 godina, afera od tri mjeseca!", i ono najgore, "nije baš bilo kako to Marie danaske priča". E, tu je Fransoaz načisto popizdila i nakon 20 godina nazvala Paju direkt u ured - s centrale mu javiše da neka jako nabrijana žena inzistira da je spoje s Mr Patkom.
Priča Pajo da je Fransoaz bila histerična, totalno van vremena, kao da ga zove u njihovo tavanče prije 20 godina, pizdi o Mistralu kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo, moli Paju da potvrdi istinitost njezinih riječi, jer 'on je jedini svjedok' tog nemilog događaja, o svojoj obitelji ili pak njegovom životu ni riječi, u svakom slučaju - jedan vrlo neobičan, da ne kažem žalostan poziv.

Onda joj je mejlom potvrdio da se Mistral dogodio, da mu nisu poznati detalji događaja, ali da se svakako cijela stvar DOGODILA, i sasvim ozbiljno joj sugerirao da odjebe Christiana Mistrala, da nastavi živjeti vlastitim životom, da piše knjige koje neće biti odgovor Mistralu, jer će je u protivnom ta okrenutost prošlosti progutati.

Otada se više nije javila, vjerojatno je uvrijeđena, čak mi ju je i žao.

A ja sam shvatila zašto svakog oktobra moj kreten izmišlja tisuću i jedan razlog da ne odputujem u Beograd na Sajam knjiga. Budala.

A sad ću vam pričati o Bromuši, duhovno-karnalnoj umjetnici koja mi se prošli tjedan zapišala u bunar.

Iza vela

Ovo je najnoviji u seriji autoportreta ove umjetnice čiji je trademark fotografija sebe i opet sebe. Najbolji mi je naziv fotke, "Iza vela". Podsjeća me to na budalu Paju koji je neku noć gledao "Snakes on the plane".

Veli on meni: ajmo gledati "Snakes on the plane". Ja kažem, ni u ludilu, zmije pa još u avionu, i okrenem se dobroj literaturi. A krele u sljedećih sat i pol cijuče i vrišti, zmija!, zmija!, fakat zmije!
Pa kaj si ti mislio, pitam ja, gledaš "Zmije u avionu", naravno da će biti zmije u avionu.
A on će, pa nije normalno da se američki film zove "Snakes on the plane" i da tu fakat budu zmije u avionu, to bi trebalo biti neko preneseno značenje, neki higher meaning, neka poruka.
Tako i Bromuša.
Pod velom. I eno je pod velom.

Dakle, kurbeštija je svratila do Pajinog ureda da pokupi harač. Razmišlja o dizanju kredita za stan, ali kako vlastitih nofcih nema, a bome nema ni Pajo, o toj je temi valjda nastavila razmišljati. Na neobaveznoj i prijateljskoj kavi u susjedstvu malo su izogovarali poznate, a onda mu je Bromuša povjerila da joj je otac na intenzivnoj bolničkoj njezi, jerbo ga je Nepoznati Netko u pitomom vinohradskom parku ispikao nožem po leđima.
Kako se Stari već desetak godina sudi i navlači s nekim stvarno sumnjivim društvom ugostiteljske provenijencije, Pajo je pomislio da ga se dočepala mafijašika bratija s čime se slaže i umjetnica, no policija misli drugačije. Glavni osumnjučenik je naime, šizofrenična majka i bit će da su policjoti u pravu. Stari čkomi ko riba i štiti ženu, solidaran s njezinim razlozima i vlastitom ulogom u supruginom ludilu. Naime, Stari desetljećima sustavno psihički maltretira materu, možda je žena i pukla pod teretom njegovog stvaralačkog genija, a sasvim je izvjesno da je i Stari lud gotovo jednako kao i majka, no kako njega nisu službeno dijagnosticirali, tako je u familiji oficijelno samo jedan 'luđak'. I sad Stari leži u šok sobi, a Stara brusi noževe i čeka da joj se muž vrati u topli dom.

Inače, meni su Bromušini starci baš simpa kao tuđi starci, daju štofa spisateljskoj struni u Virtueli. Recimo, kada im je uginuo starosta maksi pinč Princ bijaše zima i starci nisu znali što i kamo s pesom, pa su ga pospremili u ledaru sa smrznutim povrćem i zakopali negdje sredinom ljeta. Ili kada je Pajo zatekao Starog pred uveličavajućim ogledalom kako lijepi komad zuba natrag u zubalo onim super strong ljepilom za keljenje džonova. Bilo je takvih epizoda još, sad ih se ne mogu sjetiti.

A Bromuša mi se zapišala u bunar zato što je rekla da moja Gica nije lijepa, jer sliči na oca. Humor joj je ko ilovača na majčinom grobu.

Pa ću ovu sagu o Pajinim kurbeštijama završiti u zlobnome tonu, baš kako sam i počela.

Priča naime, ta polovna šamanka i žena u najboljim godinama kako je raskinula sa svojim višegodišnjim partnerom, M.Mainerom, slikarom, mistikom i 'vizionarom'. ("If you have visions, see a doctor" - Helmut Schmidt). Mainer je sad s nekom nimfetom, vjerojatno studenticom slikarstva, od 22 propupala ljeta.

"Njegova je kćer (19 godina, op.a.) zrelija od te male", gorko primjećuje Bromuša.

Zrelost je presudna kvaliteta pri izboru ljubavnice, zlobno će se nadovezati napižđena Virtuela.

Ona bu srala o mojoj Gici, prezrela oskoruša jedna...

04.12.2007. u 15:28 • 144 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 02.12.2007.

Zaboraviti

Branetu Mozetiču

Zaboraviti kosa skrivenog među kontejnerima za smeće negdje na autoputu Frankfurt – Nürmberg, kojem sam stala na krilo i slomila ga, dok Kolja pizdi iz automobila 'Idemo, idemo', i mrzi me kako se samo supruga i majka tvoje djece može mrziti, zaboraviti na agoniju crne ptice ostavljene na autoputu.
Zaboraviti na dvogodišnjeg sina koji po povratku iz vrtića pjeva 'visibabe male pjevati su stale, cin-cin-cin, don-don-don, čuješ li taj zvon' dok ga promatraš staklenim pogledom i ne razumiješ niti riječ o čemu dijete pjeva, a on očekuje pohvalu i oduševljenje, jer tako su im obećale tete iz popodnevne smjene, a ti se pitaš koliko dugo, koliko još mogu izdržati, a on zvonca s tim visibabama, cin-cin-cin, don-don-don, slušajte moj zvon.
Zaboraviti na pregažene mačiće pod fićom na parkiralištu, na one koje se nisu dali istjerati noć ranije, koji nam nisu vjerovali, s pravom.
Zaboraviti na usporene nedjelje, prazne poput rupe u trbuhu, koje ponavljaju 'život je negdje drugdje', kao u onom filmu s Woody Allenom kada je tulum uvijek u vlaku koji prolazi kraj tebe, ali to je sranje, to znaš sada, koliko godina je trebalo da to shvatiš, zaboraviti na te godine.
Zaboraviti na njega kada kaže: 'Život s tobom je govno'. Zaboraviti škaf za povraćanje kraj kreveta, zaboraviti na strah od lifta, aviona, potresa, požara i pijanih vozača.

Zaboraviti na mrtvo devetogodišnje tijelo na očevim rukama, u dvorištu kraj Save u Slavonskom Brodu, tamo gdje je pala granata.
Zaboraviti na ZET-ovog vozača na autobusnoj liniji Dubrava – Čulinec koji mi zatvara vrata i dobacuje 'mala kurva', jer jako sam mlada a u rukama držim bebu.
Zaboraviti na djevojku iz susjedne sobe, Slovenku, tvoju vršnjakinju, na onkološkom odjelu zagrebačke bolnice, koju si došla pozdraviti iako se ne poznajete, samo ste se smješkale jedna drugoj u hodniku, došla si joj reći da su te odpustili, zaboraviti na izraz njezinog lica jer nije mogla govoriti s kanilom u grlu, zaboraviti da je umrla nekoliko dana kasnije, ugušila se u krvi, vlastitoj.
Zaboraviti na Finkinju koja nam priča da se muškarci u onim jamama identificiraju tako da im žene i majke i sestre i kćeri prepoznaju džempere koje su same plele a u kojima su ih streljali.
Zaboraviti prvi posjet zoološkom vrtu i stakleni izlog u kojemu spava piton, a bijela koka šeće oko zmije i čeka da se ova probudi. Zaboraviti na psa koji umire na cesti, pregažen i plače.
Zaboraviti na taksista kojemu su u ratu ubili sina, čija žena mora ponovno zatrudniti, jer u protivnom će umrijeti od žalosti, uzalud. Pedeset joj je godina.
Zaboraviti na nestale i na ljude koje ih do danas traže.
Zaboraviti na Koviljku koja je umrla u tuđem gradu, stara, sama i izbjegla, ostale su povraćotine po stanu nakon što su je odvezli kolima hitne pomoći, ravno u mrtvačnicu, tko je to očistio?, ne sjećam se. Zaboraviti Milivoja, zatvorenog i mrtvog od bolesnih bubrega, našli su ga prijatelji, bacili su i njega i njegovu plišanu patkicu s kojom je odrastao, njegovu najbolju prijateljicu.
Zaboraviti Celexu, Paxil, Prozac, Zoloft, Buspar, Effexor, Lexaurin, Apaurin i Xanax. Zaboraviti na brojanje sekunda od jedne tramvajske stanice do druge. Zaboraviti poginulog rođaka i njegovu majku kada joj to jave. Zaboraviti konduktera u vlaku Trst-Zagreb, na bijeg od njegovog tijela u mraku praznog kupea, samo ti je 16 godina.
Zaboraviti. Ugasiti. Erase.

02.12.2007. u 14:49 • 351 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

1001 praška noć

Natasa Babic

Create Your Badge

UDIJELI SIROTINJI - KUPI PRIMJERAK!!!

adopt your own virtual pet!

Bond djevojka u mirovini:
Vila Zaboravka

Plaćeni Oglas

Agnus Diabolik
Babl
Belka
CatMarica
Daathian
Delfina
Dvizga
Markiz
Marole!
Nemanja
Remi
Skaska
Spada
Srdelica
Stroke
SuziQ
Zub
Wall
Xiola
ŽTP Zelengrad

Igraju

Virtuela - Žena Koja Tajnu Zna
Bajo - Mladić Meka Srca i Tvrda Uda - nešto kao muž
Daćko Sraćko aka Fabio - Sin na dalekom otoku, miljenik žena i ovaca
BelzeBuba aka Gica Galaksija - Kći sisanče

NEPRIJATELJI

Draguljče - Zla Pajina sestra sa shoe-size-IQ-om ; sanja karijeru u filmu
Sabrina - Zla Pajina majka, pati od alergije na električne žarulje, sanja Virtuelu
Kasper - Pajin otac, sanja vinski gulaš, safaladu, srneći hrbat...

PRIJATELJI

Sanjcho - Žena koja je prehranila The Svadbas
Kum Bojko - Bubnjar i antiglobalist
Erik Degenerik - On Stvara Svet Oko Sebe
Tetka Kristla - Žena koja umije prepoznati dobru štiklu
Suzi J. - Društveni kroničar i posrnula makrobiotičarka, SMS pal
Tihana - Glumica i Ex-Cimerica

ZOO Cast:

Disa - Pajina extramaritalna ljubovca
Lentilka i Čečka aka Marx & Engels - Mačke koje ne poštuju privatno vlasništvo
Mara - Maca Patrijarh - RIP
Milivoj - Jednooki mačak Legenda - RIP
Antonio aka Tonči - Najdeblji mačak na Islandu
Mitzuko aka Cuki - Maca Padobranka - RIP
Kali - Felino-Ljepotica, Kum Bojkova konkubina
Jurica - Mačak-Huligan, nezakoniti Erikov sin s ladanja u okolici Tabora
Dali - Pas Nakazić - RIP
Mafla - Maca Generalica
Ajka - Debela Kuja
Brok - Disin prijatelj i susjed
Tara - Disina prijateljica
Moretti & Co. - Toskanski zečevi - RIP
Mora - Kuja Asasin

...Lista se kontinuirano nadopunjuje....

Arhiva