Komentari

virtuela.blog.hr

Dodaj komentar (351)

Marketing

  • Virtuela

    Deco, ovo je objavljeno u zbirci Da sam Šejn i dalo bi se okarakterizirati kao 'work in progress'. Nadahnula me poezija Braneta Mozetiča, koji je sjajan pjesnik + strahovito antipatičan tip. Babić 'Zaboraviti' može se shvatiti i kao varijacija na temu milijuna.

    avatar

    02.12.2007. (15:03)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    sazvaljujuće. komentar još bolji, idem tražiti Mozetiča

    avatar

    02.12.2007. (15:11)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    oću reć: razvaljujuće

    avatar

    02.12.2007. (15:12)    -   -   -   -  

  • joakim a ne boca

    a ti si krasna. jako jako.

    avatar

    02.12.2007. (16:12)    -   -   -   -  

  • foka

    :) ipak ću kupiti i zbirku.

    avatar

    02.12.2007. (17:15)    -   -   -   -  

  • Catma

    Zaboraviti i ovaj post i ovaj komentar.Ne zaboraviti da si zaboravio, da se ne šokiraš previše kad ga se ponovo sjetiš.
    Jesus, želim imati Alzheimera!

    avatar

    02.12.2007. (17:45)    -   -   -   -  

  • Wall

    Mene je dirnulo tvoje traumatično iskustvo s kondukterom (((: uz svu tu gadnu tematiku, tvoj kondukter je kod mene okidač jednog kaleidoskopa, koji bi se mogao nazvati 'vidi što su mi/joj uradili u vlaku, mama!Bajaga se posle zajebavo s tom pesmom, al' Melanie Safka bila je ozbiljan i svu moju bol opjevala divno (((:'

    avatar

    02.12.2007. (18:14)    -   -   -   -  

  • rahatli

    čuj, ja bih ti rado ostavila pametan komentar, al ova mi je priča teško sjela. valjda mi je preosjetljiv dan.

    avatar

    02.12.2007. (19:53)    -   -   -   -  

  • rahatli

    a mislim debilnog mi komentara gore: došlo mi da plačem čitajući a nisam patetičan tip. jebiga.

    avatar

    02.12.2007. (19:54)    -   -   -   -  

  • 1_of_a_kind..

    o jbt.. šta je ovo.. ?
    ful ono neki bolestan post..
    ne čitam te od prije.. pa neznam kak da ga protumačim..

    avatar

    02.12.2007. (22:06)    -   -   -   -  

  • delfina

    Zaboraviti, da. Ako se sjetiš, moglo bi te pojesti. Neka te objavilo.

    avatar

    02.12.2007. (22:09)    -   -   -   -  

  • NEMANJA

    Upiši: Nemanja, acedia; toliko u nedjelji.
    Inače, mogao bih kazati da je zaborav možda najtemeljitiji oblik sjećanja, ali to bi bio samo citat - možda točan, vjerojatno istinit, ali neprimjeren.
    Ovako se ne da živjeti: pokazuju to i izbrojane sekunde između stanica i psihofarmaci. Nemam sad nikakvu pametnu alternativu, ali kad se čovjek dovede do toga da ne samo da se sjeća, nego nemože zaboraviti kosa među kontejnerima ili mačiće pod fićom na parkiralištu, onda je život niveliran turobnim molom melankolije, a tada sve na svijetu, doslovce bilo što, može postati klicom nespokoja i strahovite patnje. Samo, pitanje je kako se uopće tako dogodi da se nedjeljna tjeskoba, koka koja šeće oko usnulog pitona svojim posljednjim koracima, i čovjek koji je u ratu izgubio sina, ukažu u istoj ravni !?
    Jednom je Dostojevski pričao o Turgenjevjevu opisu traumatskog doživljaja iz mladosti: s obale, nemoćan da išta učini, gledao je čovjeka koji se utapa; opisuje to Turgenjev, opisuje, i silno pati: razdro bi košulju od patnje! I veli Dostojevski: da, Turgenjev je strašno patio! A zamislite samo kako je bilo onome koji se utapao?
    Tako se Virtuela ne može živjeti, a nas nisu učili živjeti: nisu imali pojma o tome, jer smo odrasli u zemlji u kojoj se nitko nije rodio i umro u istoj državi, pa u tom podneblju iskustvo očeva djeci ničemu ne služi! Nisu nas naučili živjeti i nositi se sa životom, ma koliko nas to vrijeđa - to što nas takva opaska vrijeđa, samo potvrđuje da nas i boli, da nas život strašno boli: prag naše tolerancije boli nevjerojatno je nizak! I nemojmo sada jedni drugima pričati da nije tako! Gledam Jožu Manolića i njegovu generaciju: čuj, ne vjerujem da su u 2. Svjetskom ratu baš svakonoćno spavali po šumama i gorama, ali, ne znam kako su to izdražali i preživjeli, sve da se na njih nije pucalo; poraće, i taman misliš sve je cool, evo ti Informbiro; Staljin, strah od intervencije, Goli otoci, pa opet nekako mir, i onda Deklaracija: od nje pa nadalje nema mira, samo konspiracija, zatvori, udbe, nacionalizam, Titova smrt, konac osamdesetih, propast svega za što si se borio, boriš se ponovo, to propada prije no što je zaživjelo...e, jebate, a imaš osam banki i nekako moraš živjeti. Čuj, ja to ne bih mogao preživjeti, nadasve ne onu osobnu tragediju od prije par godina.
    Zato nekako mislim da, ako još uvijek možemo, moramo moći nekako naučiti živjeti.
    S količinom muka sve više postajem stoik: die hard, a ako se već ne može živjeti kao čovjek, da se barem tako umre. Ni to nas ne uče, u ovoj idiotskoj kulturi u kojoj ni život ni smrt više ništa ne znače, ili su svedeni upravo do ništavilo.
    Najgore je pak u svemu, možda, što bilo koja riječ o tome odjekuje u mreži neurona kao atak: Joooj, daj me ostavi, molim te, nemoj mi samo još docirat!
    Prenadraženost, neuroze, nezadovoljstvo, samoća, pa to ti je.
    Ako smrt sina onoga taksista ima neko dostojanstvo, ona bijela koka u staklenom izlogu s pitonom ne spada u ovaj popis: i piton mora jesti, dušo, i to je sve.
    Svi moramo umrijeti. U međuvremenu, jebomupas, let's party! Ako treba, i communist party!
    Kad su Jožu u nekom povećem intervjuu pitali na kraju, jer im je očito falilo ješ 6 redaka, što bi promijenio u svome životu da se ponovo rodi, odgovorio je: Više bih se zabavljao!
    Zabavljati se, to znači i: otfrljiti Scnappija do kraja i s Gicom skakati po kući dok susjedi ne počnu lupati metlom po stropu/podu!
    Ne vidim drugo rješenje. Zaboraviti, to možda znači i vratiti stvarima njihov autentičan smisao: tada će koka sama izblijediti, jer, iako je prizor zaista divno opisan i zaista je evokativan u svojoj fatalnosti, baš kao ni kos slomljenoga krila nije dostojan tvojih tuga.
    Osim...osim ako to nije genetsko, ili kulturno nasljeđe: taj fatalizam! Bosna u tebi.
    Onda ga valja dovesti do pojma i barem znati na čemu si. Mislim da to kurativno nema preveliku vrijednost, ali se čovjek barem osjeća kao Faraon u borbi s Jahvom: učinio je za svoju stvar sve što civiliziran čovjek može učiniti.
    U sukobu s pristranim, osvetoljubivim Bogom.
    I sad: ne znam da li da kliknem 'pošalji' ili da sve ovo izbrišem!
    Ako pogriješim - erase.
    Zaboravi.

    avatar

    03.12.2007. (02:19)    -   -   -   -  

  • Hopey

    Ne nužno zaboraviti, samo znati ne razmišljati. Dosta je potresno ovo i neću zaboraviti.

    avatar

    03.12.2007. (06:26)    -   -   -   -  

  • Catma

    Ma ja se 90 % vremena ionako osjećam kao Benigni u " Život je lijep". To mom plesu na Schnappija daje određeni macabre šarm :))
    Naravno, dok se Schnappi uopće čuje od navijanja Thompsona iz susjednog stana. A to je već treća zgrada puna Thompsonovaca.
    Oh well. Nazovimo to neodređeno " karmom" i idemo jendva : " Schni schna..."

    avatar

    03.12.2007. (08:21)    -   -   -   -  

  • delfina

    A ja neću ni ovaj opis mržnje zaboraviti.

    avatar

    03.12.2007. (08:29)    -   -   -   -  

  • Virtuela

    Nemanja, može se živjeti svakojako, i nakon plinskih komora koje izbjegneš neznano kako, i nakon smrti djeteta, iako mi se sad čini da to ne bih preživjela, i nakon neizvjesne kemoterapije, i nakon amputacija, da ne nabrajam dalje. Živjeti s brojanjem sekundi između tramvajskih stanica, s psihofarmaticima, također se može, pače mora ako doma imaš malo dijete. A moj je sin tada bio još vrlo mali.

    Ovaj "Zaboraviti" niz samo je jedno (autentično) iskustvo, i kao što sam navela 'varijacija na temu' jer svatko od ljudi koji su recimo, ostavili komentar na ovom blogu, može napisati svoj vlastiti "Zaboraviti" 'podsjetnik'. Također, to je work in progress, jer život ide dalje i nosi nove stvari za zaboraviti ili zapamtiti.

    Naravno da se s ružnim sjećanjima ne živi svakodnevno, ona vode u nemoć i bolest, pa ako ti je instinkt za preživljavanjem iole čemu, takva se sjećanja potiskuju. Osobno, neka od njih pokušavam i aktivno zaboraviti. Vidjela sam pred vlastitim očima meni izuzetno blisku osobu kako zaboravlja neugodnu informaciju koju smo zajednički čule. Zaboravila je to besramno, pred svjedokom, i nije mi palo na pamet podsjećati je na ono što smo zajednički saznale! Bila sam s vlastitim bratom kada se nakon cijelog jednog života 'sjetio' da nemamo zajedničkog oca što je kao dijete zaboravio. Zaborav nekada ima iscjeliteljska svojstva, pod uvjetom da je posrijedi dobar, dubinski zaborav i da ne propluta ko preplavljena zahodska školjka u nekakvom snu, npr.

    Još jedna stvar, naravno da se pod nekom racionalnom lupom ne uspoređuju poginuli sin i kos sa slomljenim krilom (koji će BTW, uskoro i sam skapati ili biti pojeden, da ne spominjem da slomljeno krilo boli). Ali jebiga, mind plays tricks with this little geisha, ja ga se sjetim češće nego nesretnog taksista, možda zato što sam ga ja osobno osakatila... Kada s tri godine vidiš koku i pitona, ono što ostaje je tjeskoba, strah, predosjećaj katastrofe, a tek kasnije će ti biti jasno da i piton mora jesti. Moja je stara rekla: može se čovjek poistovjetiti i s pitonom, a ne s kokom - ta joj je na mjestu i to može reći samo istinski piton, a ne uboga koka. Bit će da piton stimulira moj aškenazi gen, mislim da ovdje nije posrijedi Bosna.

    I last but not least, ajme ljudi pa nemojte misliti da sam ja neka nujna bijela koka - ja sam jedan ludo veseli i optimistični pilić! Volem muške, ljubim prijateljice, rađam djecu, čitam knjige, jedem Milku, volim život unatoč sjećanjima koja su takva kakva jesu.

    avatar

    03.12.2007. (15:22)    -   -   -   -  

  • Virtuela

    Nedavno pročitah zanimljivu knjigu:
    Harald Weinrich "Leta - Umjetnost i kritika zaborava".
    Algoritam.
    Preporučam!

    avatar

    03.12.2007. (15:26)    -   -   -   -  

  • srdelica

    nemanja, kapa dolje!
    http://www.youtube.com/watch?v=Oe3FG4EOgyU&feature=related

    avatar

    03.12.2007. (15:50)    -   -   -   -  

  • fru fru

    ***

    avatar

    03.12.2007. (17:06)    -   -   -   -  

  • skaska

    Nemanja kaj da je ovo gore pisal u vunenim navlačcima. Topli dečec. Baš me razgali prije sekeli gulaša. Nu a ti, Virtuelo, baš lepo pišeš al podsjeti se da sam pajceki zreli imaju debelu kožicu.

    avatar

    03.12.2007. (17:38)    -   -   -   -  

  • srdelica

    Pajceki zreli imaju debelu kozicu, ali svi ljudi imaju osjecaje.

    avatar

    03.12.2007. (18:04)    -   -   -   -  

  • Virtuela

    i hrskavu, dodal bi 4-godišnji dimke!!!

    avatar

    03.12.2007. (20:06)    -   -   -   -  

  • xiola bleu

    ctrl-alt-delete. offtopicarsko: imadem iana rankina uzivo, jebate, ove edinburghske ulice u mraku, wargh!

    avatar

    03.12.2007. (20:29)    -   -   -   -  

  • Dakini

    Mozda samo ne razmisljati o tome, umjesto zaboraviti.

    avatar

    03.12.2007. (21:59)    -   -   -   -  

  • srdelica

    a di je erik?

    avatar

    03.12.2007. (22:10)    -   -   -   -  

učitavam...