Marketing
Zaboraviti
Branetu Mozetiču
Zaboraviti kosa skrivenog među kontejnerima za smeće negdje na autoputu Frankfurt – Nürmberg, kojem sam stala na krilo i slomila ga, dok Kolja pizdi iz automobila 'Idemo, idemo', i mrzi me kako se samo supruga i majka tvoje djece može mrziti, zaboraviti na agoniju crne ptice ostavljene na autoputu.
Zaboraviti na dvogodišnjeg sina koji po povratku iz vrtića pjeva 'visibabe male pjevati su stale, cin-cin-cin, don-don-don, čuješ li taj zvon' dok ga promatraš staklenim pogledom i ne razumiješ niti riječ o čemu dijete pjeva, a on očekuje pohvalu i oduševljenje, jer tako su im obećale tete iz popodnevne smjene, a ti se pitaš koliko dugo, koliko još mogu izdržati, a on zvonca s tim visibabama, cin-cin-cin, don-don-don, slušajte moj zvon.
Zaboraviti na pregažene mačiće pod fićom na parkiralištu, na one koje se nisu dali istjerati noć ranije, koji nam nisu vjerovali, s pravom.
Zaboraviti na usporene nedjelje, prazne poput rupe u trbuhu, koje ponavljaju 'život je negdje drugdje', kao u onom filmu s Woody Allenom kada je tulum uvijek u vlaku koji prolazi kraj tebe, ali to je sranje, to znaš sada, koliko godina je trebalo da to shvatiš, zaboraviti na te godine.
Zaboraviti na njega kada kaže: 'Život s tobom je govno'. Zaboraviti škaf za povraćanje kraj kreveta, zaboraviti na strah od lifta, aviona, potresa, požara i pijanih vozača.
Zaboraviti na mrtvo devetogodišnje tijelo na očevim rukama, u dvorištu kraj Save u Slavonskom Brodu, tamo gdje je pala granata.
Zaboraviti na ZET-ovog vozača na autobusnoj liniji Dubrava – Čulinec koji mi zatvara vrata i dobacuje 'mala kurva', jer jako sam mlada a u rukama držim bebu.
Zaboraviti na djevojku iz susjedne sobe, Slovenku, tvoju vršnjakinju, na onkološkom odjelu zagrebačke bolnice, koju si došla pozdraviti iako se ne poznajete, samo ste se smješkale jedna drugoj u hodniku, došla si joj reći da su te odpustili, zaboraviti na izraz njezinog lica jer nije mogla govoriti s kanilom u grlu, zaboraviti da je umrla nekoliko dana kasnije, ugušila se u krvi, vlastitoj.
Zaboraviti na Finkinju koja nam priča da se muškarci u onim jamama identificiraju tako da im žene i majke i sestre i kćeri prepoznaju džempere koje su same plele a u kojima su ih streljali.
Zaboraviti prvi posjet zoološkom vrtu i stakleni izlog u kojemu spava piton, a bijela koka šeće oko zmije i čeka da se ova probudi. Zaboraviti na psa koji umire na cesti, pregažen i plače.
Zaboraviti na taksista kojemu su u ratu ubili sina, čija žena mora ponovno zatrudniti, jer u protivnom će umrijeti od žalosti, uzalud. Pedeset joj je godina.
Zaboraviti na nestale i na ljude koje ih do danas traže.
Zaboraviti na Koviljku koja je umrla u tuđem gradu, stara, sama i izbjegla, ostale su povraćotine po stanu nakon što su je odvezli kolima hitne pomoći, ravno u mrtvačnicu, tko je to očistio?, ne sjećam se. Zaboraviti Milivoja, zatvorenog i mrtvog od bolesnih bubrega, našli su ga prijatelji, bacili su i njega i njegovu plišanu patkicu s kojom je odrastao, njegovu najbolju prijateljicu.
Zaboraviti Celexu, Paxil, Prozac, Zoloft, Buspar, Effexor, Lexaurin, Apaurin i Xanax. Zaboraviti na brojanje sekunda od jedne tramvajske stanice do druge. Zaboraviti poginulog rođaka i njegovu majku kada joj to jave. Zaboraviti konduktera u vlaku Trst-Zagreb, na bijeg od njegovog tijela u mraku praznog kupea, samo ti je 16 godina.
Zaboraviti. Ugasiti. Erase.
Post je objavljen 02.12.2007. u 14:49 sati.
