Kako već zadnja dva vikenda nije bilo ništa od planinarenja, prvog zbog bolesti, a ovog zbog vrućina koje su nas usmjeravale isključivo prema moru, iskoristit ću ovu priliku da opišem jedan od prethodnih izleta, koji eto nikako dosad da stigne na red. U pitanju je Špičasti vrh u Gorskom kotaru, a izlet se dogodio 04. ožujka. To je bila nedjelja, a kako smo noć prije proveli u Zagrebu, odlučili smo da na povratku iskoristimo par sati za prvi susret s Gorskim kotarom, a da nije kroz prozor automobila kao dotad. Odluka je pala na Špičasti vrh, jer je u pitanju jedan od najlakših uspona na tom području, a pred nama je ipak još bila relativno duga vožnja natrag do Splita. Uspon na njega započinje iz Moravičkih Sela, a njima smo pristupili tako da smo u Vrbovskom napustili autoput i krenuli prema Brod Moravicama.
Moravička Sela
Slikovita Moravička Sela su smještena samo 2 km zapadno od svog općinskog središta, te smo relativno brzo stigli do njih. Kroz selo smo se provezli automobilom, a parkirali smo ga ispred zadnje kuće u selu. Na tom mjestu završava asfalt i dalje se nastavlja makadamski put prema sjeveru. Tim putem smo nastavili dalje pješice prateći markacije uz stazu. To nije dugo potrajalo, jer se već nakon 5-6 min. naša staza odvajala dalje lijevo u šumu, dok je makadamski put vodio naprijed.
Prva dionica puta
Od tog mjesta staza počinje dobivati znatnije na visini, a i vegetacijsko okruženje se značajnije mijenja. Uspinjemo se šumskim proplankom, a problem predstavlja činjenica što se na nekoliko mjesta staza razdvaja, a ti odvojci su očito nastali nakon markiranja staze, pa nije baš jednostavno zadržati pravi smjer. Ipak nakon što se prođe ta dionica problema po pitanju markiranosti staze nema više sve do samog vrha. Nakon 20 min. hoda od sela naša staza se oštro odvaja ulijevo, ali je srećom taj odvojak izvrsno označen pa ga je iznimno teško za previdjeti. Tu se staza uspinje travnatom padinom do hrbata, a zatim sve do vrha staza vodi po hrbatu koji se na nekoliko mjesta strmo obrušava i lijevo i desno, te pruža pravo zadovoljstvo.
Hrbatom prema vrhu
Šteta samo što je u potpunosti obrastao bukovom šumom, tako da smo ostali zakinuti za bez sumnje prekrasne poglede koje bi nam mogao ponuditi. Za 25 min. hoda od posljednjeg odvojka stigli smo i na vrh, koji nam je nadoknadio sav onaj manjak pogleda tijekom uspona hrbatom. To je bez ikakve sumnje jedan od najljepših vidikovaca kojeg sam vidio u životu. S vrha se pruža pogled izrazite vizualne vrijednosti. Pod nama kanjon naše najduže rijeke Kupe, a u pozadini snijegom pokriveni vrhovi susjedne Slovenije. Prizor je to koji je zasigurno svakog posjetitelja ostavio bez daha. Srećom na vrhu je postavljena klupa, pa se može i prisjesti u tim trenucima.
Špičasti vrh
Inače par metara prije vrha se nalazi metalni tuljac, ali smo ga preskočili da bi što prije provjerili kakav je pogled s vrha. Vratio sam mu se tek nakon desetak minuta kad sam došao sebi od opčinjenosti pogledom, te iz njega izvadio žig za Zizi, a upisnu teku za mene. U takvim trenucima volim čitati što su napisali prethodni posjetitelji, a i nadam se da ću ugledati koje poznato ime. I pronašli smo jednu poznatu družinu, koju ćemo službeno i upoznati mjesec dana kasnije na Ćićariji. A to je također jedan od postova koji tek očekuju svoje objavljivanje. Vrlo vjerojatno će napokon ugledati svjetlo dana sljedećeg tjedna.
Snimka s vrha
Ploča s natpisom vrha je postavljena desno od klupe, a pod njom je navedena i satnica do sljedećih vrhova GPP-a (Goranskog planinarskog puta). Tako je upisano da do Okrugljaka ima 3.45 h, do Skradskog vrha 4 h, a do Levešnog vrha 2 h hoda. Mi nažalost nismo imali vremena za nastavak puta. Već je bilo kasno, a nadali smo se povratku u Split prije noći. Ali je ovo dio Gorskog kotara kojem bi se uskoro želio vratiti i malo bolje ga upoznati. Nadam se da će mi se uskoro i ostvariti ova želja, a dotad nastavljamo s morskim radostima.
O Dugom otoku sam do ove nedjelje čuo samo kroz prizmu Telašćice i Saljskih užanci, ali čak i o Telašćici sam, isključivo kroz očeve pomorske priče iz djetinstva, znao samo da je u pitanju jedan od najljepših zaljeva na Jadranu. Sad sam se veselio tome što ću moći vidjeti nešto o čemu je on uvijek s divljenjem govorio. A da eto nisam otkrio postojanje Hrvarske planinarske obilaznice, tko zna kad bi, i bi li uopće, upoznao mnoge od naših otoka. Kojeg li apsurda! Ali očito spadam u skupinu ljudi kojima je potreban neki poticaj sa strane da se pokrene iz kolotečine. Trajekt iz Zadra isplovljava u 09.00 h, pa smo iz Splita krenuli 3 sata ranije, iako nam do tamo treba cca. 2 h vožnje, kako ne bi kasnije požalili. Prvo iznenađenje je uslijedilo kad mi je službenica na šalteru "Jadrolinije" u Zadru da za Brbinj plovi trajekt "Vladimir Nazor", moj stari drug, ali s nekih drugih dalmatinskih odredišta. Na trajektu nije bila gužva. Taman dovoljno mjesta da svi mogu uživati u svom neophodnom slobodnom prostoru. Plovidba do trajektnog pristaništa u mjestu Brbinj je potrajala 1.20 h, a po dolasku u luku slijedi 38 km duga vožnja prema jugoistočnom dijelu otoka, do najvećeg otočnog mjesta – Sali. U njemu nam je najveći problem predstavljalo pronalaženje mjesta za parking. Kamo god da krenemo, znakovi zabrane prometa. Na kraju smo ga ostavili pored Mardešićeve tvornice ribljih konzervi i krenuli napraviti đir preko Rive.
Dugi Otok
Mjesto odaje dojam spokoja, iako je to možda samo privid zbog tek nadolazeće ljetne sezone i hordi turista koje zasigurno pohode ovo mjesto smješteno u prekrasnoj uvali. U jednoj od trgovina smo obavili shopping s prvenstvenim naumom da pribavimo svježi kruh. Zizi se obradovala vidjevši na policama crni kruh sa sjemenkama, pa smo se odmah osigurali s dvije štruce. Tako opskrbljeni krenuli smo prema primarnom cilju ovog izleta – Parku prirode "Telašćica". Putem smo povezli i dvoje mladih Francuza, koji kruže po cijeloj Dalmaciji upoznavajući ljepote naše obale. Na križanjima smo se orijentirali prema Slanom jezeru Mir, te smo tako stigli do mjesta gdje završava asfaltirana cesta i dalje se nastavlja makadamski put. Tu smo ostavili automobil, oprostili se s njima, naprtnjače napunili s dovoljno tekućine i krenuli makadamskim putem prema našem cilju. Na putokazu je navedeno da nam do njega preostaje još 1,8 km, a već nakon stotinjak metara se pred nama otvorio pogled na uvalu Mir, koja je tog dana potpuno izgubila opravdanost svog imena, jer je cijela uvala vrvjela od jedrilica i turističkih jedrenjaka koji su tu pronašli svoje sidrište.
Prvi pogled na uvalu Mir
Put je na jednom mjestu ograđen žičanim vratima, kako bi se onemogućio daljnji promet automobilima, a za sve pješake je sasvim dovoljno otvoriti karabiner, provući lanac i po prolasku kroz vrata sve opet vratiti na prvotno mjesto. Nakon svega nekoliko minuta hoda dalje stižemo pred ugostiteljski objekt na kojemu je bila tolika gužva da se toga ne bi posramila ni splitska Riva. Razlog tomu vjerojatno treba ponajviše tražiti u tri turistička jedrenjaka privezana za obalu. Ali ionako nismo imali namjeru zadržavati se, pa smo ubrzali korak kako bi što prije uronili u more. Već je bilo gotovo 13 h, a to je doba dana kad Sunce nesmiljeno prži i ne ostavlja nikakvu alternativu osim da se osvježenje traži u moru. Prvi dojam na jezero je opet protkan gužvom, te smo toga krenuli desnom obalom što dalje od ljudske vreve. Već nakon nekoliko minuta hoda smo pronašli mjesto idealno za naše sidrenje, te sam poput pravog vikend-turista prvo prionuo skratiti muke sendviču u naprtnjači, te zatim, kršeći sva pisana i nepisana pravila, uskočio u jezero.
Slano jezero Mir
Mislim da mi je to bio prvi put da se kupam u nekom jezeru, pa makar bilo slano. A slano je zbog toga što je tu nekoć bila krška depresija koju je ispunilo more kroz brojne mikropukotine sa sjeverne strane. Dužine je 960 m, a najveće širine 300 m, dok mu dubina doseže 10 m. More u jezeru je poprilično mutno zbog mulja s dna, ali usprkos tomu nas nije iznenadilo nikakvo čudovište iz dubina. Iako smo čuli da u njemu obitavaju i jegulje, ipak ništa nije bilo od bliskog susreta. Jedine znakove života u jezeru smo vidjeli s obale u vidu nekoliko kozica i glavoča koji su navalili na komadić sira ispalog iz mog sendviča. Nakon reda uživanja u izrazito toploj vodi jezera, pa reda izležavanja na kamenim pločama, pa opet sve iznova, stiglo je eto i 16 h i krajnje vrijeme za nastavak našeg puta. Nevoljko smo se spremili i odvojili od ovog mjesta, s obećanjem da ćemo mu se uskoro vratiti s puno više vremena na raspolaganju. Zatim smo se pored krda magaraca uspeli na sjevernu stranu otoka s namjerom da prije napuštanja Telašćice vidimo i taj čuveni klif, poznate kao dugotočke "stene", kojima sam se nemali broj puta divio na fotografijama.
Dugotočki klif
U pitanju je najveći klif na Jadranu, koji doseže najvišu visinu od 161 m, a dubinu do 85 m. Prizor je to koji zaista oduzima dah, dok se nalaziš na vrhu tako visoke okomite stijene pod kojom se razbijaju valovi. Vidikovac je inače ograđen, ali ni to nije spriječilo Zizi da prijeđe na drugu stranu i s ruba baci pogled na provaliju pod nama. Mene je zadovoljio i pogled s druge strane ograde. Nakon toga je uslijedio silazak kroz pomalo zapušteni kamp, kasnije sam od oca čuo da je u vlasništvu nekih Slovenaca, do ugostiteljskog objekta u uvali Mir, te zatim do automobila istim onim putem kojim smo i stigli. Naš slijedeći cilj je bio vrh Orljak (270 m), kontrolna točka HPO-a. Iako je visinom tek četvrti vrh na Dugom otoku, svoju kontrolnu točku ponajviše zaslužuje činjenici da je na najvišoj Veloj Straži (338 m) smješten vojni objekt, te je pristup na njega onemogućen. O tome svjedoče i znakovi zabrane pristupa na odvojku na glavnoj otočnoj prometnici, neposredno pod samim vrhom. Ali kasnije ćemo se osvjedočiti da zasigurno to i nije bio jedini razlog kojim su se povodili članovi Komisije za planinarske puteve pri HPS-u. Negdje na oko 8 km prije Brbinja stigli smo do kamenoloma s naše lijeve strane i tu na jednom proširenju ostavili automobil.
Orljak lijevo
Prvi pogled na dvije kamene glavice poviše nas nije nam odavao odgovor na pitanje koja bi od njih trebala biti našim ciljem. Naime, nisam imao kartu, a u Saliju sam na informativnoj ploči sa stazama po otoku svu svoju pozornost usredotočio na staze u Telašćici. Pretpostavljao sam da taj uspon ionako neće predstavljati veći problem, zbog objektivno kratkog uspona od samo 40 min. hoda od ceste. Dok smo na noge navlačili gojzerice pored nas se spustila poveća grupa izletnika, koja je zatim krenula niz padinu ususret svom jedrenjaku koji ih je čekao privezan u lučici pod cestom. Zatim smo krenuli njihovim stopama, ali u suprotnom smjeru i već nakon desetak metara makadamski putem stigli na prvo raskrižje staza. Naprijed je put nastavljao prema Savaru, a lijevo se staza odvaja prema Oštravici (45 min) i špilji Strašna peć (1.15 h). Malo zbunjujuće što se nigdje ne spominje naš Orljak, ali prema udaljenosti nevedenoj na putokazu, brzo zaključujem da je Oštravica očito u neki lokalni naziv za vrh, te skrećemo lijevo. Staza tu prolazi teško prohodnim terenom, mjestimice zaraslim niskim grmljem, ali ipak bez kakvih problema uspjevamo zadržati ispravan smjer. Pri tom nas opijaju mirisi Mediterana u vidu kadulje i smilja.
Prema vrhu
Markacija staze je sasvim solidna, iako smo imali informaciju da je loša i rijetka. Ali je očito da je nedavno obnavljana i sad ne predstavlja nikakav problem. Daleko veći problem je uspon ovako teškim terenom, gdje se zbog vegetacije staza jedva i razabire. Srećom mi ovog puta nije palo na pamet obući kratke hlače, kao prošlog ljeta na susjednom Ugljanu, kad sam još tjednima nakon vukao bolne posljedice po svoje potkoljenice. Staza se inače prvim dijelom lagano uspinje padinom prve kamene glavice, a zatim počinje jači uspon prema prijevoju između one dvije kamene glavice vidljive sa ceste. Tu dolaskom na jednu visoravan susrećemo slijedeći putokaz. Staza blago lijevo vodi prema našem vrhu i do nje nam je prema njemu potrebno još 10 min. hoda. Također se na putokazu navodi da je u pitanju Oštravica. Staza naprijed vodi za Strašnu peć (30 min), dok desno ide prema Savaru (2 h). Ovdje je stazu još teže za pratiti, a nakon svega desetak metara smo i izgubili volju za tim, te se usmjerili direktno prema vrhu i skakućući poput koza s kamena na kamen, doskakutali na vrh. Prvo što smo uočili je bila nakupina kamenja u koje je zaboden omanji drveni križ, natpis vrha (Orljak) na kamenu lijevo, a malo dalje i metalni žig ubetoniran u stijenu također lijevo. Ali najbolje je tek slijedilo dolaskom do križa kad se pod nama otvorio pogled na sjevernu stranu otoka.
Pogled s vrha
Moram pripomenuti da je s ove glavice nije vidljiva južna strana, već samo morsko prostranstvo koje je jedino na putu otamo do Italije. Usprkos laganoj izmaglici, pogled s vrha je zadivljujući. Pred nama Rava, Iž i njihovi istoimeni kanali, nešto dalje Ugljan i Pašman, a tamo u daljini i velebitski vrhovi. Sveto Brdo naravno zaokuplja ponajviše moje pozornosti, jer mi vraća uspomene na nedavni posjet toj čarobnoj planini. Lako prepoznajemo i vrhove Ugljana i Pašmana koje smo obišli prošlog ljeta, ali ljepota ta dva otoka se ne može mjeriti onim što smo ove nedjelje vidjeli na Dugom otoku. A uvjeren sam da nismo vidjeli ni 10% onoga što ovaj otok još može ponuditi svakom posjetitelju.
Na vrhu Orljaka
Nakon obaveznog fotografiranja i snimanja panorame, teška srca smo krenuli natrag prema automobilu. Sad me je nakon cjelodnevnog uživanja počela opterećivati pomisao na to hoće li biti gužva s automobilima pri ukrcaju na trajekt, pa sam ubrzao korak kako ne bi propustili zadnji trajekt s otoka koji isplovljava u 20.00 h iz Brbinja. U pristanište smo stigli sat ranije i dolje je već vladala poprilična gužva, ali sam bio uvjeren da ćemo se uspjeti ukrcati, iako mi nije bila ni mrska pomisao da ostanemo dan duže ovdje. Ali nisam uvjeren da to ni mom poslodacu ne bi bila mrska odluka. Ugledavši istu informativnu ploču s kartom otoka, uputio sam se direktno prema njoj u nadi da ću pronaći odgovor na dubiozu o tome koje je pravo ime vrha. Orljak ili Oštravica? A tamo se moja dubioza još pojačala, jer prema istoj karti, vrh na kojem smo bili se zaista zove Oštravica, a Orljak je susjedna kamena glavica visine (301 m) u smjeru jugoistoka. I sad ti budi pametan! Vjerujem da će ipak napokon ovlašteni iz Katastra, Komisiji za planinarske puteve dati točan i konačan odgovor na ovo očito diskutabilno pitanje.
Filmić s Dugog otoka
Nakon popijenog pića u obližnjem restoranu u pristaništu, gdje smo bili posluženi od strane konobara koji je bio toliko flegmatičan da sam pomislio da je u pitanju neka "Skrivena kamera", ukrcali smo se u trajekt i za 1.20 h plovidbe opet pristavši u Zadar krenuli dalje prema našem domu 170 km južnije. A mislima ćemo još danima biti na Dugom otoku, u hladovini pored jezera Mir, uživajući u melodiji ljeta okolnih cvrčaka.
S obzirom da se približava ljeto, a time jenjava i intezitet naših izleta u planine, morat ću sve više posezati u arhivu za opisom izleta koje poduzeli ovog proljeća, ali ih zbog njihove učestalosti nisam stigao objaviti. Prvi iz tog niza će biti uspon na novu kontrolnu točku HPO-a – Badanj (1281 m). Tako je od ove godine naša najviša planina Dinara, zasluženo dobila pored dosadašnjeg Sinjala i svoju drugu kontrolnu točku. Ovaj uspon smo poduzeli 12. svibnja i to kao jedan poludnevni izlet, jer mi je to jutro bilo radno. Ishodišna točka za uspon je Suho polje, a pristup njemu sam već opisao za onog izleta na Sinjal (1831 m), ali ću ipak za svaki slučaj ponoviti ukoliko nekome i nije do kopanja po arhivi ovog bloga. Dakle, u Knin smo stigli iz smjera Drniša, te po izlasku iz grada na raskrižju gdje cesta desno vodi prema Sinju, skrenuli lijevo prema Strmici i granici s BiH.
Sinjal u oblacima
Nakon svega par minuta vožnje se stiže do desnog odvojka ceste na kojemu je postavljen i lako uočljivi putokaz "Dinara", za koji mislim da ga nije bilo prošlog puta kad smo bili ovdje. Tu ulazimo u selo Guge, a onda na izlasku iz njega skrećemo opet desno za putokazom na makadamsku cestu koja nam pravi društvo sljedećih 10 km. Na pojedinim dionicama je znatno oštećena, a mislim da je bila čak i u boljem stanju prošlog puta. Na Suho polje smo stigli oko 16 h, te tu ostavili automobil između još jednog automobila i kombi vozila. Slikoviti Badanj, stožac od uslojenog vapnenca, se uzdizao točno pred nama, na drugom kraju polja. Za one koji možda ne znaju, Badanj je inače drvena posuda za gnječenje grožđa, a izgled ovog vrha u potpunosti opravdava svoje ime. Istočno od nas se isticao vršni greben, koji se u suradnji s oblacima s nama igrao skrivača. To je Dinara koja mi je ostala u pamćenju od prošlog puta kad s vrha nismo imali vidljivost veću od 10 m.
Badanj sa Suhog polja
Nakon kraće pripreme, krenuli smo markiranom stazom direktno ususret Badnju, da bi nešto kasnije opet izašli na makadamsku cestu koja se od Suhog polja nastavlja dalje prema pl. domu na Brezovcu. Malo prije ponovnog izlaska na makadamsku cestu susreli smo i jedinu zmiju, točnije zmijicu, tog dana. U pitanju je bio jedan poskok, koji je jedva skupio snage da nam se makne s puta. I to baš u trenutku kad sam promislio da ne bi bilo loše da izvučem foto-aparat iz futrole. Nekako se ipak dovukao do obližnjeg borića i nestao pod njegovim položenim granama. Staza prema vrhu u ovom dijelu u potpunosti prati makadamsku cestu i zaobilazno prilazi vrhu sa sjeverne strane. Ova cesta je inače tog dana bila itekako prometna, pa je pored nas prošao poveći broj terenaca, ali i ostalih osobnih vozila, kako u smjeru pl. doma, tako i od njega. Kako se kasnije pokazalo, u jednom od njih je bio i jedan od članova planinarskog foruma – mEdo, glavom i bradom.
Sjeverna padina Badnja
Nakon točno sat vremena hoda stigli smo u samo podnožje Badnja. Još mi je od prošlog puta ostao u sjećanju odvojak prema Badnju, kojeg tad nismo ni vidjeli zbog niske naoblake, pa sam se baš pitao što je to Badanj. Tko bi rekao da će nakon godinu ipo taj Badanj također postati jednom od kontrolnih točki Hrvatske planinarske obilaznice. Taj odvojak ovog puta nisam mogao pronaći, ali orijentacija je ionako prelaka da bi gubili previše vremena na to, pa smo stoga kod kućice s lijeve strane ceste, skrenuli oštro desno uzbrdo travnatom padinom u smjeru prijevoja lijevo od vrha. Nismo prešli ni 10 m, a već smo naišli na prvu markacijsku oznaku. Iako na ovakvom terenu i nije neophodna, uvijek se osjeti neko olakšanje kad ti i to potvrdi da si na pravom putu.
Odmor pod prijevojem
Negdje pod samim prijevojem smo napravili pauzu za objed, te dobili prigodu da uživamo u prekrasnom pogledu na umirujuće zelene livade Brezovca. Možda se i varam, ali mi se s te udaljenosti učinilo da se i povećao broj objekata dolje u dolini. Vjerojatno mnogi otkrivaju izletničke mogućnosti ovog kraja, jer mi je teško za povjerovati da će se stočarstvo vratiti na Dinaru. Po nastavku našeg uspona i izlaska na prijevoj, krećemo desno za markacijom, ali ubrzo gubimo volju za praćenjem iste gotovo po izohipsi, jer nam se učinilo da je puno lakše uspeti se direktno na vrh. Stoga bez dužeg razmišljanja odlučujemo kratiti stazu, te nakon pentranja po kamenim pločama napokon u 18 h izlazimo na vrh.
Na kamenim pločama Badnja
Pogled s vrha se pruža na gotovo cijeli masiv Dinare, od Suhog polja, Knina i Promine na jugozapadu, dolinu Cetine i Kijevski Bat na jugoistoku, do vršnog grebena sa Sinjalom nešto istočnije. Na vrhu je smješten metalni tuljac s upisnom tekom minimalističkih proporcija, a na jednoj od stijena na podignutom kamenom stošcu je uzidan i metalni žig. Nakon podužeg odmaranja i uživanja na vrhu, promislio sam da bi bilo pametno opet kratiti i umjesto da se vratimo onom polukružnom makadamskom cestom, spustimo direktno preko Suhog polja do automobila koji se u stilu Hasanaginih šatora isticao u daljini. Zizi se zbog straha od mina nevoljko složila s mojom idejom, te smo krenuli nizbrdo.
Na vrhu Badnja
Prvi dio je malo strm, pa je potreban dodatni oprez, ali to nije ništa s usporedbi s onim što smo zatekli malo kasnije. Hodajući ispred Zizi prvi sam uočavao tragove metala, ali bi približavajući svakom od njih mijenjao smjer, kako ih Zizi ne bi primijetila. Uskoro je toga bilo toliko da ih jednostavno nije bilo moguće izbjeći. Ostaci brojnih mina, raketa i tko zna čega sve ne, prekrivali su kompletnu južnu padinu Badnja. Sad je naravno postalo i jasnije zašto mu staza pristupa sa sjeverne strane. Više nije bilo vremena za povratak natrag, jer je bilo gotovo 19 h. Nastavili smo naprijed, ali maksimalno oprezno, provlačeći se na mjestima doslovno između hrpa metala. Te hrpe su me dodatno ohrabrile, jer su jasno svjedočile da je te hrpe netko morao i prikupiti, dakle ništa o miniranosti ovog prostora.
Ostaci mina
Isto okruženje smo zatekli i kad smo se spustili u polje, osim povećeg broja kratera nastalih aktivacijom eksplozivnih sredstava, te smo u takvom ambijentu prehodali zadnjih pola sata zapuštenim putem do automobila. Tu pred kraj smo prošli pored ostataka tenka, a zatim i pored dva ogromna kratera koji sam vidio i prije polaska, a i s Badnja, ali sam pretpostavljao da su tu vjerojatno vršili samo uništavanje pronađenih mina nakon rata. Kriva pretpostavka je bila u tome da je to bilo ograničeno isključivo na taj prostor u neposrednoj blizini parkirnog prostora. Tek malo prije automobila smo ugledali prijeteću ploču s natpisom: "Opasno po život. Zabranjen prilaz!" Nije mi nimalo draga činjenica da me čak ni to nije uplašilo.
Filmić s uspona na Badanj
Po silasku u Knin i povratku GSM signala, prvo što sam učinio da nazovem brata i provjerim po čemu smo to prohodali. Obistinile su se moje sumnje. To je naime onaj čuveni vojni poligon "Crvena zemlja" na kojem se vrši i uništavanje minsko-eksplozivnih sredstava. Tako smo eto prešli preko "Crvene zemlje", ali je to bez sumnje bilo prvi i zadnji puta. Drugog puta idemo okolo!
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.