Marketing
Badanj (1281 m) - Dinara
S obzirom da se približava ljeto, a time jenjava i intezitet naših izleta u planine, morat ću sve više posezati u arhivu za opisom izleta koje poduzeli ovog proljeća, ali ih zbog njihove učestalosti nisam stigao objaviti. Prvi iz tog niza će biti uspon na novu kontrolnu točku HPO-a – Badanj (1281 m). Tako je od ove godine naša najviša planina Dinara, zasluženo dobila pored dosadašnjeg Sinjala i svoju drugu kontrolnu točku. Ovaj uspon smo poduzeli 12. svibnja i to kao jedan poludnevni izlet, jer mi je to jutro bilo radno. Ishodišna točka za uspon je Suho polje, a pristup njemu sam već opisao za onog izleta na Sinjal (1831 m), ali ću ipak za svaki slučaj ponoviti ukoliko nekome i nije do kopanja po arhivi ovog bloga. Dakle, u Knin smo stigli iz smjera Drniša, te po izlasku iz grada na raskrižju gdje cesta desno vodi prema Sinju, skrenuli lijevo prema Strmici i granici s BiH.
Sinjal u oblacima
Nakon svega par minuta vožnje se stiže do desnog odvojka ceste na kojemu je postavljen i lako uočljivi putokaz "Dinara", za koji mislim da ga nije bilo prošlog puta kad smo bili ovdje. Tu ulazimo u selo Guge, a onda na izlasku iz njega skrećemo opet desno za putokazom na makadamsku cestu koja nam pravi društvo sljedećih 10 km. Na pojedinim dionicama je znatno oštećena, a mislim da je bila čak i u boljem stanju prošlog puta. Na Suho polje smo stigli oko 16 h, te tu ostavili automobil između još jednog automobila i kombi vozila. Slikoviti Badanj, stožac od uslojenog vapnenca, se uzdizao točno pred nama, na drugom kraju polja. Za one koji možda ne znaju, Badanj je inače drvena posuda za gnječenje grožđa, a izgled ovog vrha u potpunosti opravdava svoje ime. Istočno od nas se isticao vršni greben, koji se u suradnji s oblacima s nama igrao skrivača. To je Dinara koja mi je ostala u pamćenju od prošlog puta kad s vrha nismo imali vidljivost veću od 10 m.
Badanj sa Suhog polja
Nakon kraće pripreme, krenuli smo markiranom stazom direktno ususret Badnju, da bi nešto kasnije opet izašli na makadamsku cestu koja se od Suhog polja nastavlja dalje prema pl. domu na Brezovcu. Malo prije ponovnog izlaska na makadamsku cestu susreli smo i jedinu zmiju, točnije zmijicu, tog dana. U pitanju je bio jedan poskok, koji je jedva skupio snage da nam se makne s puta. I to baš u trenutku kad sam promislio da ne bi bilo loše da izvučem foto-aparat iz futrole. Nekako se ipak dovukao do obližnjeg borića i nestao pod njegovim položenim granama. Staza prema vrhu u ovom dijelu u potpunosti prati makadamsku cestu i zaobilazno prilazi vrhu sa sjeverne strane. Ova cesta je inače tog dana bila itekako prometna, pa je pored nas prošao poveći broj terenaca, ali i ostalih osobnih vozila, kako u smjeru pl. doma, tako i od njega. Kako se kasnije pokazalo, u jednom od njih je bio i jedan od članova planinarskog foruma – mEdo, glavom i bradom.
Sjeverna padina Badnja
Nakon točno sat vremena hoda stigli smo u samo podnožje Badnja. Još mi je od prošlog puta ostao u sjećanju odvojak prema Badnju, kojeg tad nismo ni vidjeli zbog niske naoblake, pa sam se baš pitao što je to Badanj. Tko bi rekao da će nakon godinu ipo taj Badanj također postati jednom od kontrolnih točki Hrvatske planinarske obilaznice. Taj odvojak ovog puta nisam mogao pronaći, ali orijentacija je ionako prelaka da bi gubili previše vremena na to, pa smo stoga kod kućice s lijeve strane ceste, skrenuli oštro desno uzbrdo travnatom padinom u smjeru prijevoja lijevo od vrha. Nismo prešli ni 10 m, a već smo naišli na prvu markacijsku oznaku. Iako na ovakvom terenu i nije neophodna, uvijek se osjeti neko olakšanje kad ti i to potvrdi da si na pravom putu.
Odmor pod prijevojem
Negdje pod samim prijevojem smo napravili pauzu za objed, te dobili prigodu da uživamo u prekrasnom pogledu na umirujuće zelene livade Brezovca. Možda se i varam, ali mi se s te udaljenosti učinilo da se i povećao broj objekata dolje u dolini. Vjerojatno mnogi otkrivaju izletničke mogućnosti ovog kraja, jer mi je teško za povjerovati da će se stočarstvo vratiti na Dinaru. Po nastavku našeg uspona i izlaska na prijevoj, krećemo desno za markacijom, ali ubrzo gubimo volju za praćenjem iste gotovo po izohipsi, jer nam se učinilo da je puno lakše uspeti se direktno na vrh. Stoga bez dužeg razmišljanja odlučujemo kratiti stazu, te nakon pentranja po kamenim pločama napokon u 18 h izlazimo na vrh.
Na kamenim pločama Badnja
Pogled s vrha se pruža na gotovo cijeli masiv Dinare, od Suhog polja, Knina i Promine na jugozapadu, dolinu Cetine i Kijevski Bat na jugoistoku, do vršnog grebena sa Sinjalom nešto istočnije. Na vrhu je smješten metalni tuljac s upisnom tekom minimalističkih proporcija, a na jednoj od stijena na podignutom kamenom stošcu je uzidan i metalni žig. Nakon podužeg odmaranja i uživanja na vrhu, promislio sam da bi bilo pametno opet kratiti i umjesto da se vratimo onom polukružnom makadamskom cestom, spustimo direktno preko Suhog polja do automobila koji se u stilu Hasanaginih šatora isticao u daljini. Zizi se zbog straha od mina nevoljko složila s mojom idejom, te smo krenuli nizbrdo.
Na vrhu Badnja
Prvi dio je malo strm, pa je potreban dodatni oprez, ali to nije ništa s usporedbi s onim što smo zatekli malo kasnije. Hodajući ispred Zizi prvi sam uočavao tragove metala, ali bi približavajući svakom od njih mijenjao smjer, kako ih Zizi ne bi primijetila. Uskoro je toga bilo toliko da ih jednostavno nije bilo moguće izbjeći. Ostaci brojnih mina, raketa i tko zna čega sve ne, prekrivali su kompletnu južnu padinu Badnja. Sad je naravno postalo i jasnije zašto mu staza pristupa sa sjeverne strane. Više nije bilo vremena za povratak natrag, jer je bilo gotovo 19 h. Nastavili smo naprijed, ali maksimalno oprezno, provlačeći se na mjestima doslovno između hrpa metala. Te hrpe su me dodatno ohrabrile, jer su jasno svjedočile da je te hrpe netko morao i prikupiti, dakle ništa o miniranosti ovog prostora.
Ostaci mina
Isto okruženje smo zatekli i kad smo se spustili u polje, osim povećeg broja kratera nastalih aktivacijom eksplozivnih sredstava, te smo u takvom ambijentu prehodali zadnjih pola sata zapuštenim putem do automobila. Tu pred kraj smo prošli pored ostataka tenka, a zatim i pored dva ogromna kratera koji sam vidio i prije polaska, a i s Badnja, ali sam pretpostavljao da su tu vjerojatno vršili samo uništavanje pronađenih mina nakon rata. Kriva pretpostavka je bila u tome da je to bilo ograničeno isključivo na taj prostor u neposrednoj blizini parkirnog prostora. Tek malo prije automobila smo ugledali prijeteću ploču s natpisom: "Opasno po život. Zabranjen prilaz!" Nije mi nimalo draga činjenica da me čak ni to nije uplašilo.
Filmić s uspona na Badanj
Po silasku u Knin i povratku GSM signala, prvo što sam učinio da nazovem brata i provjerim po čemu smo to prohodali. Obistinile su se moje sumnje. To je naime onaj čuveni vojni poligon "Crvena zemlja" na kojem se vrši i uništavanje minsko-eksplozivnih sredstava. Tako smo eto prešli preko "Crvene zemlje", ali je to bez sumnje bilo prvi i zadnji puta. Drugog puta idemo okolo!
Post je objavljen 06.06.2007. u 12:24 sati.