Evo sam se jedva prisilio dovući do kompa i dovršiti opis još jednog uspona na kontrolnu točku HPO-a. U pitanju je vrh Kamenjak, smješten u blizini Rijeke. Na njega smo se uspeli ovog proljeća na povratku sa Snježnika, kao alternativa zbog odustajanja od nastavka uspona prema Risnjaku zbog poveće količine snijega i nepovoljnjih vremenskih uvjeta. Mislim da nije palo cijele zime toliko snijega, kao svega tjedan-dva prije našeg posjeta ovom području. A dodatnu poteškoću je predstavljalo njegovo stanje. Naime, bio je isuviše mekan, te stoga vrlo neugodan za koračanje po njemu.
Mulatijerom prema vrhu
Ishodišna točka za uspon na Kamenjak je u istoimenom zaselku, smještenom na staroj cesti između Rijeke i Zagreba (15 km od Rijeke). U podnožje smo stigli u 15.30 h, te automobil ostavili na jednom proširenju s lijeve strane ceste, na mjestu gdje i započinje markacija. Još uvijek je bilo oblačno, ali nas mogućnost padalina nije pretjerano zabrinjavala, jer je prema vodiču dr. Poljaka bilo navedeno da do vrha treba cca. 1 h uspona. Svjesni činjenice da je te satnice prilagodi sporijim hodačima, naša procjena je bila da bi na vrh mogli stići najvjerojatnije za 45 min. hoda. Na proširenju je već bilo nekoliko automobila, pa nas je to i dodatno ohrabrilo. Staza se prvo spušta kroz gusto raslinje u smjeru Kamenjaka, a nakon svega par minuta hoda se stiže na križanje sa stazom koja pristiže s desna iz smjera zaselka.
Kamena glava vrha
Od tog mjesta započinje lagani uspon lijepo sačuvanom mulatijerom, koja je podignuta u vremenima kad je ovo područje bilo granično između Kraljevine Jugoslavije i Italije. Staza podignuta u vojne svrhe danas olakšava pristup brojnim izletnicima željnih nezaboravnih pogleda na Gorski kotar, Kvarner, Grobničko polje itd. Nakon dodatnih 5 min. hoda s mulatijere se desno odvaja staza prema zapadnom vrhu Kamenjaka. Naime, Kamenjak je u biti sastavljen od tri vrha. S tim da je najviši srednji vrh (738 m), najniži zapadni (685 m), a najljepši jugoistočni (771 m). S obzirom da je kontrolna točka najviši vrh, dakle srednji, nastavili smo naprijed s usponom po mulatijeri kroz bukovu šumu. Svako toliko bi sreli izletnike na spuštanju s vrha. Dokaz više da Kamenjak privlači brojne posjetitelje, čak i usprkos ne toliko lijepom vremenu.
Staza usječena u stijenu
Nakon cca. 10 min. hoda smo stigli na novo križanje. Sad je trebalo skrenuti desno prema našem cilju, jer je staza naprijed nastavljala prema Škrljevu (2.30 h). Uskoro izlazimo iz šume i pred na se otvara pogled na kamenu glavicu našeg vrha kroz čiju sjevernu stranu je u zavojima usječena mulatijera gotovo do samog vrha. Ali vrhu se u završnom dijelu ipak pristupa kroz šumarak s južne strane. Na samom vrhu se nalazi velika stijena, kako uostalom i priliči vrhu ovog imena, na kojemu je naziv vrha s nadmorskom visinom. A pored i metalni tuljac.
Na vrhu
Uspeo sam se na tu stijenu kako bi dobio što bolju poziciju za snimanje panoramskog pogleda s vrha, ali me odozgo gotovo srušio vjetar. Ne znam koliko je uzrok tomu bila snaga vjetra, a koliko moja laganost. U svakom slučaju, bar nisam pao, ali sam za svaki slučaj gotovo većinu toga snimio iz čučećeg položaja. Na vrhu se nismo zadržali predugo zbog neugodnog vjetra, a i približavanje noći nas je prisiljavala da krenemo, jer je još trebalo odvoziti do Rapca i našeg prenoćišta, te smo stoga u 16.40 h krenuli natrag. Putem smo uz stazu nabrali poveću količinu mladih listova jaglaca, koje smo po dolasku u Rabac sebi pripremili kao delikatesu za večeru.
Filmić s Kamenjaka
Upravo po završetku posta primjećujem da je moj dragi blogo-prijatelj Gogoo zadnji post također posvetio Kamenjaku, te vas stoga sad upućujem da pogledate prekrasne fotografije koju su nastale tijekom tog izleta. Eto, toliko zasad od mene. Ovaj vikend bi trebali provesti na Lastovu i tome se veselim, jer je to jedini naseljeni dalmatinski otok na kojemu dosad nisam bio. Samo da nas poštede požari, jer još nismo preboljeli ni gubitak "naše" plaže u Šparadićima (uvala Grebaštica) koju smo redovito posjećivali nakon svakog pohoda na Velebit, a često i tijekom puta prema Velebitu.
Šatorina (1624 m) i Krajačev kuk (1659 m) - Velebit
Nakon poduže pauze, što zbog bolesti što zbog lijenosti (ipak nisam bio baš toliko lijen, jer sam bar uspio gotovo zgotoviti opis Mosora), napokon smo opet poduzeli izlet u planine. I to na našu najveću planinu – Velebit. Zbog velikih vrućina odlučili smo se na njegove šumovitije dijelove, iako se svega par dana prije vikenda temperatura na Zavižanu spustila na samo 2°C. Ovo je ipak nezgodno doba godine za skakutanje po kršu. Plan je bio da ovog vikenda uskladimo planinarske i morske radosti. Stoga smo naumili prvo se negdje osvježiti na moru, a potom krenuti u planinu. U nedjelju je taj redosljed bio obrnut. Prvo malo planinarenja, a potom opuštanje u moru.
1. dan
I tako smo u subotu ujutro krenuli Jadranskom magistralom ususret našem prvom cilju – uvali Grebaštica. Nju smo otkrili tijekom prošlogodišnjih izleta i otad je gotovo redovito posjećujemo na povratku s Velebita, opuštajući napete mišiće. Ovog puta smo uživali u ljepoti ove slikovite uvale prije planinarskih uspona. Red kupanja u relaksirajućem fluidu, red proučavanja karti Velebita u sjeni borova, pa opet natrag u more. Zaključio sam da je najbolje tog dana uspeti se na Krajačev kuk, a sutra rano ujutro na Šatorinu i eventualno Laktih vrh. Krajačev kuk je dio Sjevernog Velebita, a potonja dva vrha su na Srednjem Velebitu. Kako smo se za noćenje odlučili na Mrkvište, svi su nam navedeni vrhovi trebali biti relativno lako dostupni.
Šumska prostranstva Srednjeg Velebita
Teškom mukom smo se od naše uvale odvojili po planu u 14 h, te krenuli prema Jablancu, gdje smo se automobilom uspeli na Alan. Pred planinarsku kuću smo stigli u 17.30 h, te nakon opet neuspješne nabavke ulaznica u NP "Sjeverni Velebit", krenuli stazom prema "Premužićki". Nismo prešli ni 100 m kad smo zajednički zaključili da je možda ovo ipak prekasno da se uputimo prema Krajačevom kuku, jer će na povratku već pasti mrak, a staza nas uz to još dobrim dijelom vodi šumom gdje se smrkava znatno ranije. Stoga sam trenutačno odlučio da se ipak prvo popnemo na Šatorinu, a sutra će ionako biti daleko više vremena na raspolaganju za Krajačev kuk. Vratili smo se natrag do automobila i uputili naprijed makadamskom cestom preko Velebita u smjeru Mrkvišta. Sad je trebalo prilagoditi i plan uspona na Šatorinu (1624 m) , jer više nije dolazio u obzir ni uspon sa Štirovaće. Srećom sam se sjetio opisanog Šumarkinog uspona na Šatorinu s odvojka na cesti Alan – Mrkvište. I doista, nakon cca. 7 km smo stigli do odvojka desno. Na tom mjestu se nalazi tog dana podignuta rampa s natpisom "Dokozina plan".
Odvojak do Dokozine plani
Sad je pred nama bilo 8 km vožnje makadamom do Dokozine plani, prekrasne šumske livade s koje puca jedan od najljepših pogleda na Šatorinu. Na tom mjestu se u jednu spajaju staze što na Šatorinu vode iz smjera Štirovače, odnosno Klepine dulibe. To su u biti dva klasična uspona na Šatorinu, ali zbog kasnog doba dana, odlučili smo se za ovaj nekonvencionalni pristup. A to je danak koji smo morali platiti zbog našeg hedonističkog odnosa spram mora i radosti koju nam pruža. Automobil smo ostavili malo poviše livade, na mjestu gdje se staza odvaja lijevo prema vrhu. Staza se prvim dijelom lagano uspinje kroz bukovu šumu, a na nekoliko mjesta je i prepriječena porušenim deblima. Usprkos tomu, iznimno je ugodna za hodanje, a način na koji je sagrađena tako da prolazi rubovima ponikvi su pravo majstorstvo njenih graditelja. Zizi je primjetila da ima osjećaj kao da smo na "Premužićki" i doista tako izgleda. Nakon nešto više od pola sata hoda staza izlazi iz šume i pred nama se otvara pogled na naš cilj.
Pogled na Šatorinu desno, po izlasku iz šume
U pitanju je travnati stožac, koji je u donjem dijelu obrastao klekovinom. Zbog nje staza opet zaobilazi još jednu ponikvu s naše desne strane, te lagano zaobilazi sami vrh i prilazi mu s primorske strane. "Primorske" treba shvatiti uvjetno, jer smo ipak poprilično daleko od mora. Tu se naša staza susreće s onima što vrhu prilaze iz smjerova pl. skloništa "Ograđenica" (s Premužićke), odnosno planinarske "Kugine kuće" (s uzdužne velebitske ceste). Na tom mjestu sam odlučio kratiti uspon i direktno strminom krenuti prema vrhu, jer sam već poprilično zaostajao za Zizi zbog možda i pretjeranog zastajkivanja i fotografiranja. Ali pogledima na gole stijene Bačića kuka što se uzdižu iz zelenog prostranstva, na travnate padine Budakovog brda i crvenkasto obasjan otok Pag jednostavno nisam mogao dovoljno napariti oči.
Pogled na Dabarske kukove
Markirana staza inače dalje nastavlja zaobilazeći vrh u luku i prilazi mu s jugoistočne strane. Na vrh sam izašao nakon cca. 1 h hoda od automobila, a nekoliko trenutaka nakon mene markiranom stazom je pristigla i Zizi. Pogled s vrha je bez sumnje jedan od najprostranijih na cijelom Velebitu. Niska vegetacija, ali i središnji položaj u masivu Velebita su za to ponajviše zaslužni. O tome neću previše duljiti, jer je najbolje da se u moje riječi uvjerite na snimci na kraju ovog posta. Na vrhu se nalazi trigonometrijski stup s natpisom vrha, te metalnim žigom, a iza njega je na tlo polegnut mali metalni tuljac s upisnom tekom i kemijskom olovkom. Obavezno smo se upisali za slučaj nezgode da nas se lakše može pronaći po smjeru i vremenu kretanja.
Trigonometrijski stup na vrhu Šatorine
Pored stupa smo se zadržali kojih pola sata, da se osim uživanja u vidicima i malo osvježimo, ali i da se obavi neodgodiv dogovor s frizerkom, jer u podnožju nije bilo signala. Nakon toga je uslijedio povratak istom stazom natrag do automobila, pa vožnja natrag na cestu Alan – Mrkvište. Tamo skrećemo desno i nakon svega par kilometara stižemo na asfaltiranu cestu što iz Krasnoga vodi na Štirovaču. Na tom križanju je smještena i pl. kuća "Mrkvište" (1276 m), gdje smo dogovorili noćenje s dežurnim planinarom Antom, inače starim poznanikom s planinarskog foruma, a koji je eto taj vikend po prvi puta bio dežuran na Mrkvištu kojeg održava njegovo planinarsko društvo "Zavižan" iz Senja. Našeg mališana smo u sumrak parkirali pored tri terenca, te se pozdravili s Antom, njegovom suprugom i svim gostima koji su tu noć odlučili provesti na Mrkvištu. Bio je tu još jedan par iz Rovinja, te otac i kći iz Varaždina. Hrvatska u malom. Ne smijem zapostaviti i bračni par iz Češke s djetetom koji se uputimo natrag doma preko Velebita u potrazi za Otočcom i izlaskom na autoput. Nemalo ih je iznenadila oštrina velebitskih noći, te su se ogrnuli ručnicima i malo se okrijepili na klupi do nas.
Planinarska kuća "Mrkvište"
Ante je inače veliki poznavatelj velebitske faune, a posebice medvjeda, te čovjek doista može puno naučiti od njega po pitanju tih veličanstvenih životinja. I ja sam se potajice nadao sutrašnjem susretu s nekom od njih, ali mi isto tako s druge strane ne bi bilo drago da mi se ostvari ta davna želja, zbog toga što Zizi ne dijeli tu istu želju sa mnom. Ipak nismo bili u potpunosti uskraćeni u druženju s velebitskom faunom, jer su nam životinjsko društvo te noći činila dva izrazito pitoma puha, koje ni najmanje nije uznemiravalo naše prisustvo. Nakon dugih noćnih razgovora uz toplinu logorske vatre, ipak je negdje oko ponoći bilo vrijeme da se krene na spavanac, jer se ujutro trebalo što ranije dići iz postelje da bi izbjegli podnevno sunce u kamenjaru Rožanskih kukova.
Rožanski kukovi
2. dan
Spavali smo kao bebe. Nisam se ni osvrnuo, a već je bilo 07.15 h. Plan je doduše bio da se do tog sata već krene s usponom, ali što se može. Nije se ni lako izvući iz tople postelje, iako sam se potom ugodno iznenadio koliko je bilo toplo jutro. Malo poslije nas se pridigao i Ante, a zatim i ostatak njegove ljupke obitelji. U nastavku našeg sinoć započetog razgovora o šumarstvu i njegovom utjecaju na Velebit, vrijeme se brzo razvuklo do skoro 08.30 h. Zizi i Ante nisu uspjeli usaglasiti stavove u tako malo vremena, pa im to preostaje za naš ponovljeni susret za koji sam uvjeren da će biti brzo. U međuvremenu je cestom iz pravca Krasnog pristigao par iz Pule, koji su nas obavijestili da također idu na Krajačev kuk. Poželjeli smo im naravno sreću, a uskoro ćemo se s njima i sresti negdje uokolo vrha. Zatim je uslijedio oproštaj s Antom i suprugom mu, te povratak onom istom makadamskom cestom kojom smo i pristigli na Mrkvište iz smjer Alana. Nešto više od Alana, na prijevoju gdje "Premužićka" siječe cestu, parkirali smo automobil, obavili sve potrebite pripreme za uspon i u 09.10 h krenuli desno stazom kroz bukovu šumu u smjeru Zavižana. Nakon 5 min. hoda s lijeve strane se odvaja staza što se spušta prema pl. kući "Alan", a naša nastavlja naprijed s usponom.
Privremeni izlazak iz šume
Iz šume konačno izlazimo nakon cca. 20 min. hoda, neposredno na mjestu lijevog odvojka staze na Alančić (1611 m). Tu nailazimo i na prvu informativnu ploču Poučne staze kroz NP "Sjeverni Velebit", a govori o bogatstvu velebitske faune. Putem smo kasnije naišli na još tri informativne ploče, a govore o bogatstvu velebitske flore, s posebnim osvrtom na bukve. Staza inače sljedećih 1.15 h od izlaska iz šume pod Alančićom vodi uglavom rubovima brojnih travnjaka, s jednim kraćim prolaskom kroz šumu, i manje-više nema većih ni uspona, ni silazaka. Nešto dalje od odvojka za Seravski vrh (1663 m) lijevo stigli smo pred informativnu ploču s prikazom velebitskih vrhova od Vučjaka poviše doma na Zavižanu sve do našeg Krajačevog kuka (1659 m) . Srce zaigra kad vidiš sve poznata imena vrhova, na kojima smo već bili u ovih zadnjih godinu dana našeg druženja s Velebitom.
Krajačev kuk desno, s "Premužićke"
U 10.45 h stižemo na odvojak desno u smjeru Velikog Lubenovca (navedeno da ima 1 h hoda), te Krajačevog kuka. Sljedeći odvojak za Krajačev kuk je svega par minuta naprijed "Premužićkom" u smjeru Zavižana. Plan je bio da se jednom od ovih staza uspenjemo na vrh, a drugom siđemo. I tako smo skrenuli na prvom odvojku i umjesto uspona krenuli sa silaskom. Srećom to nije potrajalo dugo, pa smo krenuli s oštrim usponom. Staza vodi gustom šumom, a na nekoliko je mjesta u potpunosti prekrivena niskom gustom vegetacijom, te bi bez markacija na deblima bilo gotovo nemoguće održavati pravi smjer kretanja. Nakon 15 min. hoda od "Premužićke" stižemo na lijevi odvojak prema Krajačevom kuku (navedeno još 0.30 h hoda), dok se desno nastavlja prema Lubenovcu (opet navedeno 1 h hoda).
Odvojak sa staze prema Lubenovcu
Nešto malo iza križanja nailazimo na par planinara s GSS oznakama, a i psom koji izrazito podsjeća na graničarskog kolija. Ti psi se zbog njihovog iznimnog radnog elana često koriste u akcijama spašavanja koje pripadnici GSS-a poduzimaju diljem Hrvatske, a posebice na planinskim područjima. Nakon kratkog pozdrava s njih dvoje i nešto dužeg s njihovim psom, nastavljamo naprijed s usponom kroz šumu. Uskoro do nas počinju dopirati glasovi iz podnožja, iz smjera "Premužićke". U tom trenutku još nisam mogao procijeniti jesu li u pitanju planinari koji silaze s Krajačevog kuka ili će nam se tek pridružiti gore na vrhu. Nakon desetak minuta hoda stigli smo na novo križanje staza. Sad se s našom spojila ona koja se prema Krajačevom kuku uspinje nešto sjevernije na "Premužićki". Uskoro se i naše okruženje mijenja, te bukvu mijenja klekovina. Sad treba sve češće za uspon koristiti i ruke, ali ništa zabrinjavajuće. Tek treba povećati oprez da se izlaskom na kuk nogom ne zapne o klekovinu polegnutu po stijenama.
Završni dio uspona
Tu nailazimo i na onaj par Puljana što smo ih ranije tog jutra susreli na Mrkvištu. Ljubazno su nas propustili naprijed, jer je gore već ionako dovoljno usko. Nakon 10 min. skakutanja po stijenama stigli smo na sami vrh. Još jedan prekrasan velebitski vidikovac. Ne toliko prema moru, koliko prema Hajdučkim kukovima i na Veliki Kozjak. Tu smo mogli dobiti uvid u ono što nas tek očekuje na nekom od sljedećih posjeta Velebitu, kad namjeravamo obići i Hajdučke kukove. Iz te perspektive mi se i nisu učinili posebno naporni za uspon. Ali tko zna što nas tamo još iščekuje. Inače, ovo nam je bila jubilarna 100. kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice.
Na Krajačevom kuku
Za nekoliko minuta su nam se pridružili i oni planinari koje smo prešli pod vrhom, a mi smo to vrijeme iskoristili za fotografiranje i Zizin dnevnik nadopunili još jednim žigom. Ubetoniran je u stijenu na vrhu, poviše metalne kutije s upisnom tekom devastiranom zbog padalina. A uz to od kemijske olovke ni traga. Doduše nju ionako uvijek nosim u naprtnjači, a izgleda da ću odsad morati i upisne teke. Od Puljanina koji nam se pridružio na vrhu sam saznao da je nedavno bio na Hajdučkim kukovima, a kad sam zbrojio to s činjenicom iz kojeg grada dolazi, zaključak se nametao da je preda mnom još jedan forumaš – Miki. Moram napomenuti da je to bio treći kojeg sam upoznao u zadnjih svega nekoliko dana. Prvo "ddd" na njegovom proputovanju kroz Split, zatim sinoć "Ante" na Mrkvištu i sad još i "Miki". A dotad sam uživo znao samo dvojicu forumaša. Naravno da je zatim uslijedila razmjena planinarskih doživljaja s prijašnjih izleta, a najviše me zaintrigiralo to što su maloprije negdje na "Premužićki" od Alana prema ovamo naišli na dva medvjedića. Vjerojatno nisam uspio skriti tugu što i sam nisam bio takve sreće. A u pitanju su bile doslovno samo minute.
Pogled na Hajdučke kukove
Uskoro nam se na vrhu pridružila poveća grupa planinara. Mislim da su se kretali iz pravca Zavižana prema Alanu. Rasporedili su se na kamenoj glavici uokolo nas diveći se pogledu, fotografirajući se i udarajući žigove u svoje planinarske dnevnike. Meni su u tim trenucima u mislima bila još ona dva medvjedića koji su mi za dlaku izmaknuli. Uskoro je nažalost došlo i vrijeme za povratak, jer je Sunce na vrhu nesmiljeno pržilo, a od hladovine ni "h". Pozdravili smo se s nadom za skorašnji novi planinarski susret, a gotovo sigurno krajem ove godine na dodjeli planinarskih priznanja u prostorijama HPS-a, i krenuli natrag na "Premužićku", ali na onaj sjeverniji odvojak. Staza je ovom dionicom nešto kraća i konstantno se spušta po većinom kamenitom terenu.
Odvojak za Seravski vrh
Po izlasku na "Premužićku" susrećemo prvu grupu planinara, dio one koja je bila i na vrhu, a zatim stazom do Alana prolazimo i pored još dvije. Ali najveće iznenađenje je ipak bio mlađi par Čeha sa psom pod Alančićem. Mislim da nije ni potrebno napominjati da su oboje bili u sandalama. Obožavam taj narod! Uvjeren sam da im po pitanju pustolovnog duha nitko nije ni do koljena. Po povratku do automobila smjestili smo se u hladovini jedne bukve i okrijepili svoje od vrućine iscrpljene organizme. Nešto kasnije smo vozeći se natrag prema Jablancu na radijskim vijestima čuli da je na Zavižanu izmjerena temperatura od 18°C, a ta vrijednost se znatno povećava kad je pod nogama kamen. Svega dan-dva prije polaska sam na službenim stranicama DHMZ-a prijemjetio da temperatura cijelog dana na Zavižanu nije prešla preko 10°C, te sam priželjkivao iste takve uvjete i tijekom vikenda.
Filmić nastao tijekom boravka na Velebitu
Silaskom na Jadransku magistralu odlučili smo osvježenje od te vrućine potražiti na otoku Pagu, točnije na Zrću. Doduše ta odluka je donesena već dan ranije. Na trajekt smo se u Prizni ukrcali bez ikakvog čekanja i za 117 kn s automobilom prešli na drugu stranu velebitskog kanala. Istini za volju, na Zrću se nismo zadržali duže od 1 h, već smo mir potražili na onim plažama koje smo upoznali prošlog ljeta nakon uspona a Sv. Vid. S te plaže smo bili u mogućnosti i organizirati kviz s pogađanjem velebitskih vrhova koje smo obišli u ovih zadnjih godinu dana. Nakon toga je stiglo vrijeme za povratak u Split, a vizure neponovoljivog Velebita koje smo ponijeli sa sobom pratile su nas na "Dalmatini" još do dugo u noć.
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.
