Skradin je gradić koji osvaja na prvi pogled. Ali da vam riječima ne odvlačim pozornost, uvjerite se ovim fotografijama u bar dijelić njegove čarobne privlačnosti i ispravnost moje prosudbe.
A kakav bi to bio moj post bez filmića! U njega su osim snimki Skradina ukomponirane i one nastale na jednom od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj – Bribirska glavica (15 km od Skradina u smjeru Benkovca), te fotografije nastale na Skradinskom buku prošlog Badnjaka.
Ali ovaj post je u mnogočemu drukčiji od svih dosadašnjih: najmanje teksta, najveći broj fotografija, pa da i završim u tom tonu – objavit ću i drugi filmić. Ovaj potonji je nastao prekjučer pored sela Cista Velika u Dalmatinskoj Zagori, gdje smo se zatekli točno u vrijeme rasplamsavanja požara, koji je na kraju zahvatio površinu od 100 hektara, i uspješne intervencije hrabrih posada kanadera, ali i svih ostalih vatrogasaca na terenu.
Sljedeći post će biti zadnji prije godišnjeg odmora, a tema će mu biti mjesto prema kojemu smo išli kad smo naišli na požar iz prethodnog filmića. Baš me zanima hoće li tkogod pogoditi naše odredište. Plavi, nemaš pravo glasa!
Kako me zbog prošlog posta, i ne objavljivanja fotografija, izgrdio poveći broj mojih vjernih čitatelja, ali i gledatelja, ovog puta sam im se odlučio odužiti. Ali i ne samo njima. Tako sam u ovom postu u prvi plan stavio fotografije, ali filmić jednostavno nisam mogao izbaciti.
Prošle srijede, za blagdana Vele Gospe, neradni dan smo iskoristili za posjet otoku Murteru. Ime otoka najvjerojatnije potječe od antičkog izdubljenog kamenog korita koje se nalazilo u sklopu preše za ulje, a nazivalo se - mortarium. Inače, kroz stoljeća otok se nazivao raznim imenima. Od antičkog Colentum, zatim Srimač, pa Mortar, Mortura, Mortaro, Morter, do današnjeg - Murter.
Tisno
Murter je s kopnom povezan 38 metara dugim pokretnim mostom u mjestu prikladnog imena – Tisno, pa nije ni najmanje za teško pogoditi iz kojeg razloga je dobio to ime. Danas je otok podjeljen na dvije općine: nova Murter i Tisno još od XIX. stoljeća. Tisno je osnovano još 1474. godine kao posljedica ubrzanog naseljavanja stanovništva u bijegu pred Turcima. Kroz stoljeća se mjesto rasprostiralo isključivo s otočne strane, a onda se izgradnjom mosta 1797. godine počinje širiti i na kopneni dio.
Uvala Čigrađa
U Tisnome se nismo zadržavali, već smo produžili prema 15 km udaljenom Murteru. Usput smo stali na nekoliko mjesta diviti se sa ceste lijepim pogledima na Tisno, te nešto kasnije na uvalu Kosirina. Promet je na cesti na trenutke izgleda tako gust da je odavao dojam kao da je upravo pristao trajekt, pa su svi turisti jurnuli ususret svojim ljetovalištima. Na samom ulasku u mjesto Murter se lijevo odvaja cesta prema uvali i plaži Vučigrađe, a onda nakon cca. 100 m novi odvojak. Ovog puta udesno teško prohodnim protupožarnim putem prema Raduču. Tu smo ostavili automobil i na milost i nemilost sunčevim zrakama krenuli polako uzbrdo.
Vidikovac na Raduču
Raduč je sa svojih 125 m najviši vrh otoka i s njega se pruža vjerojatno najcjelovitiji pogled na otok, ali i šire. To posebice vrijedi za Kornate, iako se mi nažalost zbog silne izmaglice nismo mogli uvjeriti u istinitost te tvrdnje otočana. Svaki novi zavoj otkriva još ljepši pogled. Dojam jedino kvari olupina jednog davno napuštenog automila koji sad trune u sjeni borova. Ipak to nije ništa u odnosu na ono što nas je dočekalo na vrhu. Naime, sami vrh je gusto načičkan telekomunikacijskim objektima s brojnim antenama i to značajno narušava vizualni dojam istog. Jedna od njih je postavljena i na sami vidikovac usmjeren na zapadnu stranu otoka.
Pogled s Raduča na uvalu Slanica
Pogled s vidikovca je doista jedan od najljepših koje smo doživjeli na našim lutanjima Hrvatskom. Pred nama prostrana morska površina po kojoj klize brojne jedrilice, a u daljini Kornatsko otočje. Istovremeno se može uživati u pogledu na Murter desno, kao i Čigrađe lijevo. Jedinu nelagodu predstavljaju antene iznad naših glava. Kasnije smo se premjestili i do mjesta s kojeg se puno bolje vide Murter i Betina, ali i brdo Gradina pod kojim se nalaze ostaci antičkog grada Colentuma.
Murter
Mjesto Murter se po prvi puta spominje u pisanom zapisu 1285. godine (Villa Magna), a u početku je bilo smješteno nešto dalje od samog mora, uz rub plodnog polja, kako bi se s tog mjesta lakše osujetio napad s mora. Iako su se u povijesti mještani bavili prvenstveno poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom, današnji stanovnici ipak ponajviše žive od turizma. A za to je osim većeg broja kreveta u privatnom smještaju, ponajviše zaslužan hotel "Colentum", te marina "Hramina".
Murterske kale
Automobil smo ostavili na plaćenom parkiralištu na Rivi, te se uputili prema središnjem gradskom trgu Rudina. Šetnju kroz grad smo iskoristili da se raspitamo za mogućnosti posjete NP "Kornati", ali smo tog dana došli prekasno, jer su organizirani posjeti svakog dana u 9 h i to po cijeni od 250 kn po osobi. U to je uključen i riblji ručak, što je sasvim dovoljno da i mi sljedećeg puta posjet Kornatima ukomponiramo uz posjet Murteru. Ljetne vreve u mjestu nije bilo, ali je vjerujem za to ponajviše bio zaslužan iznimno vrući dan, pa smo se uskoro i mi poput većine turista uputili po osvježenje na jednu od lokalnih plaža – Podvrške.
Podvrške
Podvrške su uvala smještena na najzapadnijem dijelu otoka i do njih se dolazi prolazeći pored jedinog otočnog hotela "Colentum", smještenog u prekrasnoj uvali Slanica s pješčanim dnom. Prolaz za automobil se plaća 20 kn u što je uračunato cjelodnevno parkirno mjesto za automobil. Plativši svoj danak nastavili smo naprijed uskom cestom 600 m između plaže i kampa do uvale Podvrške. Tu je smješten otočić koji je nasipanjem povezan s "kopnom", a desno od nasipa prekrasna pješčana plaža koja je naravno tog dana bila dupkom puna. Nije bilo druge nego sreću okušati na nekoj drugoj plaži, te smo se uputili naprijed stazom poviše plaže.
Opožarena površina u uvali Podvrške
Tražeći pogodno mjesto za smještaj naših ručnika prošli smo preko opožarene površine veličine 20 x 50 m, gdje su većinu populacije sačinjavala stabla alepskog bora s tek pokojom maslinom. Očito se ovdje srećom brzo interveniralo, jer je okolna gusta borova šuma mogla nestati poput brojnih šuma diljem naše obale ovog ljeta. Nakon 10-tak min hoda ugodno sjenovitom stazom stigli smo na mjesto gdje smo proveli ostatak poslijepodneva. U pitanju je bila jedina šljunčana plažica koju smo vidjeli na ovom pretežito kamenitom predjelu. Na plaži smo se zadržali do predvečerja, ali je prije povratka za Split trebalo posjetiti najvrijedniji arheološki lokalitet na otoku – Colentum.
Križ na Gradini
U podnožju brda Gradine, na sjevernoj strani uvale Hramine, nalaze se ostaci jednog od najvećih gradova južne Liburnije - antički grad Colentum koji je doživljavao svoj procvat najvjerojatnije u vrijeme vladavine rimskih careva Nerona (37.-68.) i Vespazijana (9.-79.) čiji je novac pronađen tijekom prvih arheoloških istraživanja provedenih od 1907. do 1909. godine. Veći dio grada je danas pod morem, ali smo nažalost zaboravili ponijeti maske, pa ćemo ovaj lokalitet zasigurno uskoro opet posjetiti. Inače, pretpostavlja se da su Colentum početkom II. stoljeća srušili i opljačkali gusari, iako ima indicija da je stradao u potresu. Hrvati otok naseljavaju najvjerojatnije negdje u IX. stoljeću.
Filmić s Murtera
Sve u svemu, Murter je nezaboravan i zavrijedio je da opet pohodimo ovaj otok iz jednog od naših najgušćih i najljepših arhipelaga - šibenskog. Toliko toga još treba za vidjeti na njemu, ali naravno i na Kornatima, i stoga ćemo mu se vrlo brzo vratiti.
Dio ovog vikenda smo iskoristili za posjet Svilaji, točnije požarištu na njenim južnim obroncima. Svilaja je do još ne tako davno bila dalmatinska planina koja se ponosila najbujnijom šumskom vegetacijom, ali je požari od kraja rata konstantno izjedaju i sve nam više otkrivaju njene gole stijene. Uzroke, posebice na sjevernim padinama u smjeru Peručkog jezera, treba tražiti u minama zagađenom terenu, te lokalno stanovništvo pribjegava potpaljivanju vatri u nadi da će se na taj način aktivirati skrivene mine. Naravno da su u zabludi, jer će većina mina ostati neaktivirana. I pri tom gubimo šumsko bogatstvo bukve koja je prekrivala sjeverne padine Svilaje, a ne rješavamo se mina kojima je prezasićen ovaj teren. Kako sam uspon na Svilaju iz smjera Zelova već opisao svi koje to zanima mogu se poslužiti arhivom za sve detaljne informacije. Ovog puta smo se poslužili pristupom iz smjera Muća, jer na taj način smo najbliže mogli pristupiti opožarenim južnim padinama. Doduše te južne padine i nisu padine u onom klasičnom smislu, jer se s te strane planina spušta znatno položenije, terasasto, za razliku od strme sjeverne padine. Prvo smo obišli požarište na Malački (Kozjak), te nekoliko manjih i većih u kaštelanskoj Zagori, da bi za kraj ostavili ovo najveće. Pristupna točka za uspon je Ogorje Donje (40 km od Splita) do kojeg se stiže desnim skretanjem u Muću, na cesti Split – Drniš. Putokaz na izlasku iz mjesta jasno naznačuje gdje treba skrenuti, pa vjerujem da nema izgleda da se previdi. Zatim slijedi vožnja kroz brojne zaseoke do izlaska na visoravan na kojemu je i smješteno selo Ogorje. U njemu postoji natpis "Svilaja" na jednom betonskom zidiću i tu se slijedeći strelicu skreće ulijevo. Cesta se uzdiže iznad sela i visoravani na kojoj je smješteno, te se pred zaseokom Milešina udesno odvaja teško prohodni makadamski put prema najvišem vrhu Svilaje (1509 m). Tu je najbolje odmah negdje sa strane ostaviti automobil, jer je dalje kiša poprilično oštetila makadam tako da je osobnim automobilom gotovo nemoguće nastaviti dalje bez rizika od oštećenja istog. Kako smo gore stigli tek nešto prije 19 h, nije nam ni padalo na pamet da se uputimo prema vrhu Svilaje. Ali to ionako nije bio cilj ovog posjeta Svilaji. Zizi je samo usporedila opožarenu površinu s onom ucrtanom na karti, a pri tom sam joj bar malo i ja pomogao, a povratak je protekao u branju kupina koje su "dobro rodile". Istini za volju, još su malo gorke, ali tko bi im odolio. Iako slika ima, ipak sam se odlučio da ih ne stavljam ovog puta, jer je manje-više sve složeno u sljedećem filmiću. A pri tom sam materijal nadopunio i onim fotografijama s uspona na vrh Svilaje iz smjera Zelova, od prije gotovo 2 godine.
Također bi vam skrenuo pozornost na moja sljedeća dva video uratka koje posvećujem gradovima i gradićima. Prva dva u nizu su dva najveća dalmatinska grada, a uskoro slijede i ostali.
Nakon manje pauze, ove nedjelje smo se opet otisnuli od morskih u planinska prostranstva. Odluka je, točnije moja jer se Zizi razumno još boji zaostalih mina, da se ubuduće što više slobodnog vremena provodi upoznajući ljepote planina Bosne i Hercegovine. Ali i ne samo planina. Doduše, isto tako namjeravamo naravno i nastaviti s planinarenjem po Hrvatskoj, ali to odsad neće više biti gotovo isključivo po stazama Hrvatske planinarske obilaznice. Ukratko, proširujemo opcije. U početku smo se vodili mišlju da je prije upoznavanja drugih država, bitno prvo upoznati svoju. A kako smo nju sad već prošli gotovo uzduž i poprijeko, zahvaljujući Obilaznici, sad krećemo i korak dalje.
Biokovo u daljini
Prva odabrana za posjet je planina Tušnica. Jedna od nama najbližih, jer se nalazi svega nekoliko kilometara iza graničnog prijelaza na Kamenskom. Točnije direktno s druge strane Buškog Blata. Buško Blato je jedno od najvećih akumulacijskih jezera podignuto još tamo negdje 70-tih godina prošlog stoljeća za potrebe opskrbe vodom hidroelektrane "Orlovac" s hrvatske strane granice, točnije u mjestu Ruda (općina Otok). Inače jezero je površine 55,8 km2 i rasprostire se na području općina Livno (1/3) i Tomislavgrad (2/3). Obiluje ribom, a nastanjuju ga ih i brojne ptice selice. Jezero je doduše izgleda poremetilo dotadašnje klimatske uvjete koji su vladali na ovim prostorima tako da su sad zime izrazito kišovitije za razliku od nekadašnjih koje su bile duge i hladne s velikom količinom snježnih oborina, dok su ljeta postala izuzetno duga i topla.
Tušnica
Već kad smo s graničnog prijelaza Kamensko ugledali Tušnicu s oblačnom kapom postalo mi je jasno da gotovo sigurno nećemo ići do samog vrha, jer je prema planinarskom atlasu dr. Poljaka navedeno da do vrha ima 3.30 h hoda iz sela Golinjevo, a iako smo se često uvjerili da nam je za te satnice često potrebno i za trećinu manje vremena hoda, to je ipak prevelika udaljenost za uzmak ukoliko nas uhvati nevrijeme na potpuno nepoznatom terenu. Zizi sam ohrabrio riječima da ćemo hodati dokle budemo raspoloženi.
Buško Blato
Dakle pred nama je bila lagana šetnjica bez ikakvog presinga da moramo stići na najviši vrh, koji je inače na visini od 1697 m. Kako je jezero smješteno na nadmorskoj visini od 716 m, to je gotovo 1000 m visinske razlike. Uspon smo započeli iz već spomenutog sela Golinjevo, na cesti Livno – Tomislavgrad, i to odvojkom na kojim nas je uputio jedini mještanin kojeg smo tog dana sreli. Istinu govoreći, malo smo ga i zbunili svojim pitanjem. Zasigurno mu već dugo nitko nije postavio pitanje kojim putem na Tušnicu. Tu s desne strane ceste ima zgodno proširenje za ostaviti automobil.
Vitrenik u oblacima
Uputili smo se zatim uskom cestom uzbrdo, prolazeći pored groblja do križanja pored velikog betonskog pojilišta za blago. Od markacije ni traga, iako je navedeno da je u pitanju markirana staza. Sad, ili smo bili slijepi, ili je markacija potpuno izblijedila ili smo pak na onom križanju trebali skrenuti desno, umjesto što smo nastavili uzbrdo preko kamenjara i travnatih padina, ali je Zizi sve glasnije negodovala što smo zašli u ovo područje bez markirane staze. Orijentacija doduše ni u kom slučaju nije zahtjevna, jer nam je Vitrenik gotovo cijelim putem bio u vidokrugu, iako skriven oblačnom kapom, a istu je dobio i najviši vrh Kamešnice – Konj (1856 m) iza naših leđa.
Kamešnica
Ni moje razuvjeravanje da ova planina nije minirana nije ni najmanje pomogla, te sam već nakon prvih kapi kiše odlučio da je najbolje vratiti se natrag. Doduše moram priznati da je uvijek dobro pored sebe imati glas razuma, poput moje Zizi, jer mene planine olako opiju. Uostalom neće planina nikamo nestati. Ukoliko je naravno ne pretvore u kamenolom. Tušnica je doduše poznata po iskapanju, ali ne kamena već ugljena kojim Tušnica obiluje, pa je tu otvoren rudnik lignita još 1888. godine.
Filmić s Tušnice
Eto, tako je u biti brzo okončao naš uspon na Vitrenik, ali sam uvjeren da ćemo mu se brzo vratiti. A u međuvremenu ću i Zizi pokazati karte minski sumnjivih područja u BiH, kako bi bar donekle razbio njen strah od tog skrivenog prokletstva, jer ipak nije minirana cijela država. U Hrvatsku smo se za utjehu vratili preko graničnog prijelaza u Aržanu, kako bi isprali tugu na makarskim plažama, jer pogled na zamućenu vodu Buškog Blata nije pružao nikakvu nadu za užitkom i osvježenjem.
Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.
U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.
Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)
Vrsta priznanja:
brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT
srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)
zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT
posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT
visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT
NOVOST: najviše priznanje - potrebno 150 KT
Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.
