Orljak (270 m) - Dugi otok
O Dugom otoku sam do ove nedjelje čuo samo kroz prizmu Telašćice i Saljskih užanci, ali čak i o Telašćici sam, isključivo kroz očeve pomorske priče iz djetinstva, znao samo da je u pitanju jedan od najljepših zaljeva na Jadranu. Sad sam se veselio tome što ću moći vidjeti nešto o čemu je on uvijek s divljenjem govorio. A da eto nisam otkrio postojanje Hrvarske planinarske obilaznice, tko zna kad bi, i bi li uopće, upoznao mnoge od naših otoka. Kojeg li apsurda! Ali očito spadam u skupinu ljudi kojima je potreban neki poticaj sa strane da se pokrene iz kolotečine. Trajekt iz Zadra isplovljava u 09.00 h, pa smo iz Splita krenuli 3 sata ranije, iako nam do tamo treba cca. 2 h vožnje, kako ne bi kasnije požalili. Prvo iznenađenje je uslijedilo kad mi je službenica na šalteru "Jadrolinije" u Zadru da za Brbinj plovi trajekt "Vladimir Nazor", moj stari drug, ali s nekih drugih dalmatinskih odredišta. Na trajektu nije bila gužva. Taman dovoljno mjesta da svi mogu uživati u svom neophodnom slobodnom prostoru. Plovidba do trajektnog pristaništa u mjestu Brbinj je potrajala 1.20 h, a po dolasku u luku slijedi 38 km duga vožnja prema jugoistočnom dijelu otoka, do najvećeg otočnog mjesta – Sali. U njemu nam je najveći problem predstavljalo pronalaženje mjesta za parking. Kamo god da krenemo, znakovi zabrane prometa. Na kraju smo ga ostavili pored Mardešićeve tvornice ribljih konzervi i krenuli napraviti đir preko Rive.  Dugi Otok Mjesto odaje dojam spokoja, iako je to možda samo privid zbog tek nadolazeće ljetne sezone i hordi turista koje zasigurno pohode ovo mjesto smješteno u prekrasnoj uvali. U jednoj od trgovina smo obavili shopping s prvenstvenim naumom da pribavimo svježi kruh. Zizi se obradovala vidjevši na policama crni kruh sa sjemenkama, pa smo se odmah osigurali s dvije štruce. Tako opskrbljeni krenuli smo prema primarnom cilju ovog izleta – Parku prirode "Telašćica". Putem smo povezli i dvoje mladih Francuza, koji kruže po cijeloj Dalmaciji upoznavajući ljepote naše obale. Na križanjima smo se orijentirali prema Slanom jezeru Mir, te smo tako stigli do mjesta gdje završava asfaltirana cesta i dalje se nastavlja makadamski put. Tu smo ostavili automobil, oprostili se s njima, naprtnjače napunili s dovoljno tekućine i krenuli makadamskim putem prema našem cilju. Na putokazu je navedeno da nam do njega preostaje još 1,8 km, a već nakon stotinjak metara se pred nama otvorio pogled na uvalu Mir, koja je tog dana potpuno izgubila opravdanost svog imena, jer je cijela uvala vrvjela od jedrilica i turističkih jedrenjaka koji su tu pronašli svoje sidrište.  Prvi pogled na uvalu Mir Put je na jednom mjestu ograđen žičanim vratima, kako bi se onemogućio daljnji promet automobilima, a za sve pješake je sasvim dovoljno otvoriti karabiner, provući lanac i po prolasku kroz vrata sve opet vratiti na prvotno mjesto. Nakon svega nekoliko minuta hoda dalje stižemo pred ugostiteljski objekt na kojemu je bila tolika gužva da se toga ne bi posramila ni splitska Riva. Razlog tomu vjerojatno treba ponajviše tražiti u tri turistička jedrenjaka privezana za obalu. Ali ionako nismo imali namjeru zadržavati se, pa smo ubrzali korak kako bi što prije uronili u more. Već je bilo gotovo 13 h, a to je doba dana kad Sunce nesmiljeno prži i ne ostavlja nikakvu alternativu osim da se osvježenje traži u moru. Prvi dojam na jezero je opet protkan gužvom, te smo toga krenuli desnom obalom što dalje od ljudske vreve. Već nakon nekoliko minuta hoda smo pronašli mjesto idealno za naše sidrenje, te sam poput pravog vikend-turista prvo prionuo skratiti muke sendviču u naprtnjači, te zatim, kršeći sva pisana i nepisana pravila, uskočio u jezero.  Slano jezero Mir Mislim da mi je to bio prvi put da se kupam u nekom jezeru, pa makar bilo slano. A slano je zbog toga što je tu nekoć bila krška depresija koju je ispunilo more kroz brojne mikropukotine sa sjeverne strane. Dužine je 960 m, a najveće širine 300 m, dok mu dubina doseže 10 m. More u jezeru je poprilično mutno zbog mulja s dna, ali usprkos tomu nas nije iznenadilo nikakvo čudovište iz dubina. Iako smo čuli da u njemu obitavaju i jegulje, ipak ništa nije bilo od bliskog susreta. Jedine znakove života u jezeru smo vidjeli s obale u vidu nekoliko kozica i glavoča koji su navalili na komadić sira ispalog iz mog sendviča. Nakon reda uživanja u izrazito toploj vodi jezera, pa reda izležavanja na kamenim pločama, pa opet sve iznova, stiglo je eto i 16 h i krajnje vrijeme za nastavak našeg puta. Nevoljko smo se spremili i odvojili od ovog mjesta, s obećanjem da ćemo mu se uskoro vratiti s puno više vremena na raspolaganju. Zatim smo se pored krda magaraca uspeli na sjevernu stranu otoka s namjerom da prije napuštanja Telašćice vidimo i taj čuveni klif, poznate kao dugotočke "stene", kojima sam se nemali broj puta divio na fotografijama.  Dugotočki klif U pitanju je najveći klif na Jadranu, koji doseže najvišu visinu od 161 m, a dubinu do 85 m. Prizor je to koji zaista oduzima dah, dok se nalaziš na vrhu tako visoke okomite stijene pod kojom se razbijaju valovi. Vidikovac je inače ograđen, ali ni to nije spriječilo Zizi da prijeđe na drugu stranu i s ruba baci pogled na provaliju pod nama. Mene je zadovoljio i pogled s druge strane ograde. Nakon toga je uslijedio silazak kroz pomalo zapušteni kamp, kasnije sam od oca čuo da je u vlasništvu nekih Slovenaca, do ugostiteljskog objekta u uvali Mir, te zatim do automobila istim onim putem kojim smo i stigli. Naš slijedeći cilj je bio vrh Orljak (270 m), kontrolna točka HPO-a. Iako je visinom tek četvrti vrh na Dugom otoku, svoju kontrolnu točku ponajviše zaslužuje činjenici da je na najvišoj Veloj Straži (338 m) smješten vojni objekt, te je pristup na njega onemogućen. O tome svjedoče i znakovi zabrane pristupa na odvojku na glavnoj otočnoj prometnici, neposredno pod samim vrhom. Ali kasnije ćemo se osvjedočiti da zasigurno to i nije bio jedini razlog kojim su se povodili članovi Komisije za planinarske puteve pri HPS-u. Negdje na oko 8 km prije Brbinja stigli smo do kamenoloma s naše lijeve strane i tu na jednom proširenju ostavili automobil.  Orljak lijevo Prvi pogled na dvije kamene glavice poviše nas nije nam odavao odgovor na pitanje koja bi od njih trebala biti našim ciljem. Naime, nisam imao kartu, a u Saliju sam na informativnoj ploči sa stazama po otoku svu svoju pozornost usredotočio na staze u Telašćici. Pretpostavljao sam da taj uspon ionako neće predstavljati veći problem, zbog objektivno kratkog uspona od samo 40 min. hoda od ceste. Dok smo na noge navlačili gojzerice pored nas se spustila poveća grupa izletnika, koja je zatim krenula niz padinu ususret svom jedrenjaku koji ih je čekao privezan u lučici pod cestom. Zatim smo krenuli njihovim stopama, ali u suprotnom smjeru i već nakon desetak metara makadamski putem stigli na prvo raskrižje staza. Naprijed je put nastavljao prema Savaru, a lijevo se staza odvaja prema Oštravici (45 min) i špilji Strašna peć (1.15 h). Malo zbunjujuće što se nigdje ne spominje naš Orljak, ali prema udaljenosti nevedenoj na putokazu, brzo zaključujem da je Oštravica očito u neki lokalni naziv za vrh, te skrećemo lijevo. Staza tu prolazi teško prohodnim terenom, mjestimice zaraslim niskim grmljem, ali ipak bez kakvih problema uspjevamo zadržati ispravan smjer. Pri tom nas opijaju mirisi Mediterana u vidu kadulje i smilja.  Prema vrhu Markacija staze je sasvim solidna, iako smo imali informaciju da je loša i rijetka. Ali je očito da je nedavno obnavljana i sad ne predstavlja nikakav problem. Daleko veći problem je uspon ovako teškim terenom, gdje se zbog vegetacije staza jedva i razabire. Srećom mi ovog puta nije palo na pamet obući kratke hlače, kao prošlog ljeta na susjednom Ugljanu, kad sam još tjednima nakon vukao bolne posljedice po svoje potkoljenice. Staza se inače prvim dijelom lagano uspinje padinom prve kamene glavice, a zatim počinje jači uspon prema prijevoju između one dvije kamene glavice vidljive sa ceste. Tu dolaskom na jednu visoravan susrećemo slijedeći putokaz. Staza blago lijevo vodi prema našem vrhu i do nje nam je prema njemu potrebno još 10 min. hoda. Također se na putokazu navodi da je u pitanju Oštravica. Staza naprijed vodi za Strašnu peć (30 min), dok desno ide prema Savaru (2 h). Ovdje je stazu još teže za pratiti, a nakon svega desetak metara smo i izgubili volju za tim, te se usmjerili direktno prema vrhu i skakućući poput koza s kamena na kamen, doskakutali na vrh. Prvo što smo uočili je bila nakupina kamenja u koje je zaboden omanji drveni križ, natpis vrha (Orljak) na kamenu lijevo, a malo dalje i metalni žig ubetoniran u stijenu također lijevo. Ali najbolje je tek slijedilo dolaskom do križa kad se pod nama otvorio pogled na sjevernu stranu otoka.  Pogled s vrha Moram pripomenuti da je s ove glavice nije vidljiva južna strana, već samo morsko prostranstvo koje je jedino na putu otamo do Italije. Usprkos laganoj izmaglici, pogled s vrha je zadivljujući. Pred nama Rava, Iž i njihovi istoimeni kanali, nešto dalje Ugljan i Pašman, a tamo u daljini i velebitski vrhovi. Sveto Brdo naravno zaokuplja ponajviše moje pozornosti, jer mi vraća uspomene na nedavni posjet toj čarobnoj planini. Lako prepoznajemo i vrhove Ugljana i Pašmana koje smo obišli prošlog ljeta, ali ljepota ta dva otoka se ne može mjeriti onim što smo ove nedjelje vidjeli na Dugom otoku. A uvjeren sam da nismo vidjeli ni 10% onoga što ovaj otok još može ponuditi svakom posjetitelju.  Na vrhu Orljaka Nakon obaveznog fotografiranja i snimanja panorame, teška srca smo krenuli natrag prema automobilu. Sad me je nakon cjelodnevnog uživanja počela opterećivati pomisao na to hoće li biti gužva s automobilima pri ukrcaju na trajekt, pa sam ubrzao korak kako ne bi propustili zadnji trajekt s otoka koji isplovljava u 20.00 h iz Brbinja. U pristanište smo stigli sat ranije i dolje je već vladala poprilična gužva, ali sam bio uvjeren da ćemo se uspjeti ukrcati, iako mi nije bila ni mrska pomisao da ostanemo dan duže ovdje. Ali nisam uvjeren da to ni mom poslodacu ne bi bila mrska odluka. Ugledavši istu informativnu ploču s kartom otoka, uputio sam se direktno prema njoj u nadi da ću pronaći odgovor na dubiozu o tome koje je pravo ime vrha. Orljak ili Oštravica? A tamo se moja dubioza još pojačala, jer prema istoj karti, vrh na kojem smo bili se zaista zove Oštravica, a Orljak je susjedna kamena glavica visine (301 m) u smjeru jugoistoka. I sad ti budi pametan! Vjerujem da će ipak napokon ovlašteni iz Katastra, Komisiji za planinarske puteve dati točan i konačan odgovor na ovo očito diskutabilno pitanje. Filmić s Dugog otoka Nakon popijenog pića u obližnjem restoranu u pristaništu, gdje smo bili posluženi od strane konobara koji je bio toliko flegmatičan da sam pomislio da je u pitanju neka "Skrivena kamera", ukrcali smo se u trajekt i za 1.20 h plovidbe opet pristavši u Zadar krenuli dalje prema našem domu 170 km južnije. A mislima ćemo još danima biti na Dugom otoku, u hladovini pored jezera Mir, uživajući u melodiji ljeta okolnih cvrčaka. |
