Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje je smješten jugozapadno od Zagreba i proteže se na površini od 350 m2. Samoborsko gorje čini sa Žumberačkom gorom jednu izraženu orografsku cjelinu između Save i njenih pritoka Kupe i Krke, te je stoga i u geografskom smislu Samoborsko gorje samo dio Žumberačke gore, odnosno njen istočni nastavak. Iako se iz planinarskih i etnografskih razloga Žumberak i Samoborsko gorje razdvajaju u dvije zasebne skupine. U geološkoj prošlosti, prije otapanja ledenjaka i probijanja Save u posavsku ravnicu, su sačinjavali cjelinu i s Medvednicom.
U nedjelju izjutro smo krenuli iz Zagreba preko Samobora i Smrovišća do sela Dragonoš, koje nam je trebalo postati ishodišna točka za ovu kružnu turu.
Zaleđena staza na Japetiću
Do samog sela nismo stigli zbog zaleđene ceste, ali smo imali sreće da se zaustavimo tik ispod lijevog odvojka za uspon na Japetić, odnosno 15 min. hoda od Dragonoša. Od tog mjesta smo krenuli strmo uzbrdo po snijegom pokrivenoj padini. Markacije su postavljene na električne stupove, ali ionako ne bi bilo orijentacijskih problema, jer su brojne stope u snijegu jasno naznačavale kojim putem naprijed. Nakon 25 min. hoda naizmjence kroz šumu i preko livada, stigli smo na križanje sa stazom koja na Japetić vodi iz pravca Šoićeve kuće, koja je i najstariji planinarski objekt u Samoborskom gorju. Tu smo susreli i dva planinara koje sam priupitao jesmo li na pravoj stazi, a stariji mi je nakon potvrde još mi objasnio da samo pratim "one crvene krugove s bijelim iznutra". Nisam mogao ništa drugo nego ne zahvaliti i nastaviti dalje.
Pogled s Japetića na Zečak i Sv. Geru u daljini
Već nakon 5 min. sam zaboravio "savjet" i ugledavši crveno-bijeli stup na uzvisini s desne strane, pohitao prema njemu preko snježne livade skrativši stazu. Došavši ispod njega jednostavno nisam mogao odoliti ne uspeti se na desetak metara visoki stup, iako moram priznati da sam se nakon pola puta do vrha priupitao radim li pametnu stvar. Skale su se počele ljuljati, a sjeverni vjetar me udario s boka čim sam izašao iznad visine okolnih stabala. Nekako sam se ipak dočepao vrha i osmatračnice s koje je pogled naprosto fantastičan. Pogled se u daljinu proteže sve od magične stijene Kleka, pa preko Sv. Gere i Julijskih Alpi, sve do Kamniških Alpi. Vjerojatno sam vidio i Triglav, ali ga nisam prepoznao. Zizi je u međuvremenu ostala ispod i to vrijeme iskoristila za objed. Nakon silaska sam napravio krug uokolo prizemnog objekta uz stup i shvatio da se nalazimo pored antenskog stupa Zračne luke Zagreb, a ne na promatračnici na Japetiću. Ali me to nije ni najmanje uznemirilo, jer je ovo jedna od onih situacija kad se osjećaš super i usprkos pogrešci.
Željezna piramida na Japetiću
Vidike koju ću sad još dugo nositi u sebi su čak i puno širi i ljepši od onih kojima ćemo uskoro nazočiti s vidikovca na Japetiću (879 m) . Moram ipak pripomenuti da uspon na ovakve stupove nikome ne preporučam, da bi izbjegao moguće sudske tužbe u budućnosti. Nakon povratka na mjesto kod kojeg smo skrenuli sa staze, nastavili smo naprijed po livadi još 10 minuta do ulaska u Posebni rezervat šumske vegetacije "Japetić", lijevo od staze, a zatim kroz njega bukovom šumom još 5 min. do željezne piramide na vrhu. Tu 12-metara visoku promatračnicu je 1960. god. sa Sljemena prenio HPD "Jastrebarsko", jer je trebala osloboditi mjesto TV tornju. Usprkos lijepom pogledu, meni je još uvijek pred očima bio onaj s pogrešnog tornja. Metalni žig je postavljen u konstrukciju piramide. S vrha smo krenuli prema pl. domu Žitnica (832 m) i to tako da smo se istim putem vratili do ulaska u vegetacijski rezervat i zatim lijevo još 5 min. hoda do njega.
Planinarski dom Žitnica
Pl. dom je sagradilo ono isto društvo koje je i na vrh postavilo željeznu piramidu, a nalazi se na travnatoj južnoj padini Japetića. Tu smo zatekli veliki broj planinara i izletnika koji su se odmarali i uživali u pogledu, ali jednako tako je bila velika prometnost i tijekom uspona na Japetić, kao i tijekom silaska s njega. A baš tijekom tog istog silaska od doma i kretanja prema Zečaku, napravio sam grešku što sam umjesto preko zaselka Grabarak krenuo direktno prema ruševinama Višošević mlina (381 m) na makadamskoj cesti od Gorice Svetojanske do Japetića. Naime, spustom niz strmu šumovitu padinu, završili smo na željenoj cesti, ali znatno južnije od ciljanog mlina. Stoga smo po izlasku na cestu morali skrenuti desno i uzbrdo nastaviti istom još 15 min. do ruševina mlina. Cijelim putem nam je s lijeve strane ceste društvo činio ugodan žubor potoka, a naišli smo i na ograđeni izvor iz kojeg možda potječe čak i Zizina omiljena voda "Jana". Po dolasku do mlina malo poviše uz cestu uočavamo i ploču s natpisom parka prirode, a na njemu i markaciju koja vodi lijevo prema Zečaku i desno cestom dalje prema Japetiću. Na livadi s druge strane potoka smo odlučili napraviti pauzu i okrijepiti se prije nastavka puta. A usput sam trknuo i baciti oko na dva jadna vepra koji su bili u ograđenom prostoru i vjerojatno lovcima služe za trening pasa. Šteta što nisu bili fotogenični, jer su se skrili u grmlje čim su začuli zvuk otvaranja objektiva na mom aparatu.
Višošević mlin
Nakon kraće pauze u 13.20 h nastavili smo onim odvojkom lijevo prema Zečaku. Prvi dio staze je vodio izrazito strmim grebenom kroz bukovu šumu, a posebnu draž mu je činilo mnoštvo raznobojnog cvijeća. Da nije onoliko suhog lišća po šumi, čovjek bi mogao steći dojam da je proljeće. Nakon 40 min. hoda kroz šumu izašli smo na cestu koja iz Sv. Jane vodi prema Brezovcu Žumberačkom. Nakon par kratica stazom smo stigli do kuća u Višoševićima. Iako se selo doimlje napuštenim, očito se neki pojedinci namjeravaju ovdje trajno nastaniti, jer smo zatekli i jednu kuću u fazi izgradnje. Između kuća smo nastavili 5 min. dalje uzbrdo travnatom padinom sve do samog vrha. Zečak (795 m) je inače prostrana zaravan pokrivena travom i mnogi ga s pravom smatraju jednim od najljepših vidikovaca na Žumberačkoj gori. Tu smo dobili uvid u ono što nas tek očekuje s nastavkom puta prema Velikom Lovniku, ali i na to što smo dosad sve prošli. Lijepo se vide i «lažna» i prava osmatračnica na Japetiću, kao i pl. dom Žitnica, a i vodom izbrazdane jugozapadne padine Japetića s brojnim jarugama. Metalna kutija sa žigom je postavljena na stablu bukve. Žig je doduše u očajnom stanju i dio je nekog scoutskog puta, ali se to teško razaznaje.
Pogled sa Zečaka na Japetić
Na vrhu zbog hladnog vjetra ne ostajemo predugo. Tek toliko da Zizi dobije novi žig u Dnevniku, da se slikamo i nadopunimo izgubljenu tekućinu iz tijela. Silazimo istom stazom kojom smo se i uspeli sve do križanja na par minuta hoda od zaselka, gdje se desno odvaja ona staza kojom smo došli iz smjera Japetića, a lijevo idemo prvo kroz šumarak, a zatim preko livade prema Dragonošu. Nakon 10 min. hoda od navedenog križanja smo izašli na makadamsku cestu između Pavkovića i Dragonoša. Mi naravno krećemo desno nizbrdo prema Dragonošu. Nakon toga je uslijedio 1 h hoda većinom makadamskom cestom, a tek pred sam kraj stazom na koju smo skrenuli udesno 1 km prije sela Jarušje. Kad smo u 15.50 h ugledali krovove kuća u Dragonošu već poprilično izmorene noge su nam dobile dodatnu snagu da posjetimo i treću planiranu kontrolnu točku tog dana – Veliki Lovnik (737 m) .
Planinarska kuća Sv. Bernarda
U selu smo na središnjem "trgu" skrenuli lijevo prema Jarušju, a 100 m dalje smo došli do desnog odvojka prema pl. kući Sv. Bernarda (690 m) i skrenuli na taj kolni put, kojeg je nakon 5 min. hoda presjekla staza koja na Veliki Lovnik vodi iz smjera Smerovišća. Tu smo skrenuli lijevo i nakon 15 min. hoda šumom stigli pred lijepo uređenu pl. kuću, koju je 1996. temeljito obnovila Planinarska bratovština Sv. Bernarda iz Samobora. Pred njom nažalost nismo nikoga zatekli, a i sama kuća je bila zatvorena. Doduše ionako nismo imali u planu duže zadržavanje pred njom, pa smo produžili još tih 10 min. hoda gustom bukovom šumom do vrha. Ovdje je kao i na Zečaku žig smješten u metalnoj kutiji postavljenoj na stablu bukve, ali je za razliku od onoga na Zečaku u izvrsnom stanju. Na vrhu se zadržavamo doslovno 5 min. jer je ionako potpuno obrastao gustom šumom, tako da se ne može ni razmišljati o uživanju u pogledu. Jedino rješenje da ovaj vrh dobije svoju dozu atraktivnosti je postavljanje metalne piramide, poput one na Japetiću. Čak se i u obilaznici nudi mogućnost obilaska Noršićke Plešivice (721 m), kao alternativa ovom vrhu, ali nam je Veliki Lovnik ionako sad bio na putu, pa bi usprkos navedenom nedostatku bio pravi grijeh zaobići ga.
Veliki Lovnik
S vrha smo se brzo sjurili natrag u Dragonoš i zatim još 1 km niže makadamskom cestom do mjesta gdje smo ostavili automobil. Tu kao kraj naše odiseje započinje natezanje s pokušajima da pokrenemo motor automobila. Nakon polusatne borbe s tom aždajom napokon je uspijevamo natjerati da počne rigati vatru, točnije sukljati dim iz auspuha. I time je definitivno zaslužio da njemu posvetim brončanu značku HPO-a, koja mi je stigla dan prije polaska na ovaj put. A srebrenu, koja mi je stigla zajedno s brončanom, posvećujem onom klupku dlake koje nas kao i svakog vikenda željno iščekuje da se vratimo doma. Stoga, hvala i autiću i Sonjici na strpljenju!
|
