Vinica (321 m)
|
Ovaj vikend smo opet proveli na Kozjaku, jer mi je trebalo foto-materijala za dovršetak ovog teksta na stranicama Hrvatskog planinarskog saveza. Tamo možete pronaći puno korisnih i zanimljivih informacija vezanih uz planinarenje po Lijepoj našoj, ali i šire. Stoga ću danas opisati uspon na jednu od kontrolnih točki koji smo prošli još tamo 07. sječnja, ali eto nikako prigode da stignem i to opisati. Vinica je šumovita kosa dužine svega 3 km, smještena između rijeke Mrežnice i Korane. Sjeverna padina joj je prekrivena bjelogoričnom šumom, dok je južna u donjem dijelu prekrivena vinogradima sela Belaj i Vinica. Po ovom potonjem selu je zasigurno i dobila ime.  Gusta bjelogorična šuma na sjevernim padinama Vinice S usponom smo Zizi i ja započeli iz Duge Rese, industrijskog gradića na zapadnom podnožju Vinice, udaljenog 11 km od Karlovca. Prolaskom kroz grad, na križanju pred crkvom Sv. Antuna skrenuli smo lijevo i prevezli se preko mosta na Mrežnici, a onda nastavili ravno naprijed uz stadion do mjesta gdje je cesta skretala u lijevi zavoj, a naprijed je započinjala staza označena markacijom i crvenom strelicom na asfaltu. Tu smo na proširenju tik uz početak staze ostavili automobil i uputili se za markacijom. U tim trenucima doduše nismo bili sigurni hoćemo li na povratku zateći automobil u voznom stanju, s obzirom na mrzovoljan pogled iz dvorišta s druge strane ulice. Ali kako nam ništa nije prigovorio, nadali smo se da ipak nismo na privatnom zemljištu, i da ćemo se s našim autićem nekako vratiti do Splita.  Kolni put Uz šljivik smo krenuli uzbrdo, pa kroz šumu pored vodospreme izašli na kolni put. Njime smo kročili vrlo kratko, jer smo uskoro naišli na lijevi odvojak staze u šumu. Snježnih ostataka je bilo tek na rijetkim mjestima, a mislim da ga u konačnici nije bilo dovoljno ni za jednog solidnog Snješka. Staza je dalje kroz šumu u potpunosti bila prekrivena kestenovim lišćem, pa nije teško za pretpostaviti koji je tijekom jesenskih mjeseci ovo raj za sladokusce. Meni doduše slastica u obliku pirea od tog ploda ni najmanje nije poslastica, posebice nakon što sam jednom zgodom naručio neki kolač od njega kod "Vinceka". Izgleda da sam se od svih onih krasnih kolača odlučio baš na onoga na kojeg nikako nisam smio, ali o okusima se ne treba raspravljati.  Zaravan Bilo Nakon 15-tak minuta hoda po tom lisnatom tepihu, opet smo izašli na kolni put, a onda s njime naprijed još 10-tak minuta do zaravani Bilo. Na njoj se nalazi pl. dom "Mladen Polović", završen tek prije dvije godine, kojim upravlja HPD "Vinica" iz Duge Rese. Na lijepo uređenom odmorištu smo zatekli veći broj izletnika, ali im se nismo pridružili zbog dogovorenih obveza oko povratka za Split.  Planinarski dom "Mladen Polović" Od planinara pred domom smo dobili informaciju da je sami vrh svega 5 min. naprijed kroz šumu, a upozorio nas je da je žig na vrhu u očajnom stanju, pa bilo bolje da se poslužimo onim u domu. Meni Dnevnik ionako uspješno odolijeva napastima tinte, pa me to nije obeshrabrilo da što prije pohitam prema vrhu. Teško je za opisati osjećaj kad znaš da si vrlo brzo cilju i kad je jedino o čemu razmišljaš u tim trenucima to kakav je pogled s vrha. A "pogled" s ovog vrha me razočarao. Vrh je doduše kamenit i smješten na malom proplanku, ali je potpuno obrastao okolnim drvećem. Jedino rješenje za njega vidim u podizanju vidikovca, a dotad se svi moramo pomiriti sa činjeničnim stanjem. Vrh je inače označen betonskim stupićem s natpisom vrha i visinom istog. Na stupić je pričvršćena crvena metalna kutija, u kojoj je smješten žig, koji je doista u lošem stanju, te upisna teka. Zizi je ipak u Dnevnik utisnula taj žig, dok sam se po običaju ja zadovoljio fotografijom.  Vrh Vinice Na povratku smo ispred pl. doma zatekli još veći broj planinara, koji su nas gostoljubivo ponudili da nešto popijemo u domu, te nam srdačno opisivali ljepote obližnje Mrežnice i čarima kupanja u njoj, nakon što su saznali da stižemo iz Dalmacije. Poslije obećanja da ćemo sljedećeg puta doći tijekom ljeta i na taj se način osobno uvjeriti u istinitost njihovih tvrdnji, krenuli smo natrag prema Dugoj Resi.  Rijetki ostaci snijega uz stazu Sve u svemu, bila su to lijepo iskorištena dva sata na proputovanju prema Splitu, nakon povratka s izložbe Atlantski kodeks u Muzeju za umjetnost i obrt. |
