Planinarstvo

27.03.2007., utorak

Martinščak (346 m)

Ovog vikenda smo zbog nepovoljnih vremenskih prilika odlučili ostati doma i obaviti sve zaostatke oko domaćinstva, većinom moje, koje smo zapostavili tijekom svih ovih zadnjih vikenda provedenih u planini. I tako je vikend proveden manje-više unutar četiri zida, ali zaostaci nisu nadoknađeni, bar ne oni moji. Pa treba se malo i odmoriti, zar ne?
Stoga ću sad odraditi bar jedan od svojih zaostataka i opisati posjet Martinščaku, brdu koje je Korana ovila s tri strane. Ima oblik kose dužine 3 km i visine od samo 346 m. Usprkos tome pruža lijepe vidike i stoga je popularno izletište karlovačkih planinara.

Pogled na Karlovac s Martinščaka

Njega smo posjetili prije nekoliko mjeseci za jednog povratka iz Zagreba, jer je smješten svega 7,5 km od ceste Zagreb – Split. U Gornjem Velemariću smo pored autobusnog stajališta skrenuli oštro desno i spustili se do sela gdje smo razigranu dječicu u dvorištu ispred jedne od kuća priupitali jesmo li na pravom putu. Potvrdnim odgovorom su nas uputili pravo uzbrdo asfaltiranom cestom, gdje smo se parkirali pred jednom naizgled napuštenom starom kućom s drvenim balkonima. S tog mjesta smo se dalje uputili pješice i dolaskom pred zadnju kuću u selu napustili asfalt i dalje nastavili kolnim putem. Tu je jedan hrvatski ovčar htio očarati svog gazdu s elanom kojim brani njegovo domaćinstvo, pa se nadamo da je bar kod njega imao uspjeha.

Prvo raskrižje

Nakon par minuta hoda smo stigli na raskrižje puteva. Desno nastavlja prema vrhu, dok onaj pravo vodi prema Ladvenjaku i Vinici, druga dva pristupa ovom brdu. Nakon nastavka kolnim putem stigli smo na novo raskrižje, gdje se po prvi puta susrećemo s markacijom. Markacija je naznačavala da treba nastaviti direktno naprijed, putem koji je bio nasut razbijenim crijepovima, i stoga smo i krenuli tim smjerom. Nismo propješačili ni 50 m, kad je staza iznenada počela voditi ulijevo niz brijeg, što nikako nije bilo logično To je bio razlog za povratak na ono raskrižje i malo bolje sagledavanje situacije. Prilikom povratka na deblu nam je postala vidljiva mala metalna strelica s natpisom «vrh». Moram pripomenuti da ta ista nije vidljiva s druge strane, dakle svima koji na vrh idu kolnim putem.

Zbunjujuća markacija

Pretpostavljam da staza s Ladvenjaka ne vodi ovom dionicom kolnog puta, već malo niže od livade s koje nam je Karlovac bio kao na dlanu, te izlazi na kolni put na mjestu gdje smo mi krivo skrenuli. Srećom nismo izgubili puno vremena, iako je u tom trenutku bilo već gotovo 16 h i velo mraka se već počelo polagano spuštati nad ove idilične brežuljke. Putem smo sa strane pronalazili manje ostatke snijega, kojemu su u tim trenucima očito bili odbrojani dani i nakon 5 min. hoda kolnim putem od škakljivog raskrižja stigli na vrh. To je bez sumnje bila kontrolna točka kojoj smo najbrže pristupili. Vjerojatno ni u nastavku našeg lutanja Hrvatskom planinarskom obilaznicom nećemo imati lakši zalogaj od ovoga.

Kapelica Sv. Martina

Izlaskom na vrh uočavamo veliki antenski stup s lijeve strane puta, te kapelicu Sv. Martina. Kapelica je naime tijekom prošlog rata bila teško oštećena, ali je sad obnovljena, iako uokolo pronalazimo veću količinu građevinskog materijala. Nadamo se da na njega nitko nije zaboravio, te da će brzo biti uklonjen. Žig smo pronašli u metalnoj kutiji pričvršćenoj za ogradu uokolo jedne antene smještene 20-tak metara jugoistočno od kapelice. Brojne antene uvelike narušavaju izgled vrha, a navodno imaju i tendenciju porasta broja istih.

Metalna kutija sa žigom

Nakon kraće pauze krenuli smo istim putem natrag prema selu i zajedno s mrakom se spustili u njega. Time je i naš najkraći uspon dobio i najkraći opis, ali Martinščaku se zasigurno vrijedi opet vratiti. Možda u sklopu jedne duže ture Pokupljem.

- 07:29 - Komentari (26) - Isprintaj - #

20.03.2007., utorak

Crnopac (1402 m) - Velebit

Crnopac je dugo bio jedan od najnepoznatijih predjela u nas i stoga je možda danas najatraktivniji od svih planinarskih odredišta. Crnopac (1402 m) je najviši vrh Jugoistočnog Velebita, ali je površinom toliko velik da se doimlje poput planine unutar planine. Jugoistočni Velebit je visinom osjetno niži od ostatka Velebita, ali svojom dužinom od 40 km drugi dio po veličini u masivu Velebita. Smješten je neposredno poviše prijevoja Prezid (768 m), desetljećima najprometnijeg velebitskog cestovnog prijelaza, koji je nakon izgradnje auto-ceste i tunela kroz Sv. Rok izgubio na svojoj prometnoj važnosti. "Južni pristup", dugo vremena i jedini pristup Crnopcu, počinje baš s ovog prijevoja. I to na mjestu gdje se novija cesta odvaja od stare. Novi, "Sjeverni pristup", je daleko izazovniji, ali sam gotovo u zadnji tren promijenio odluku, jer se trebalo prilagoditi činjenici da sam ipak odgovoran za sigurnost moje Zizi i Plavoga. Bit će vremena za "Sjeverni kaos" i čuveni "Put Malog Princa" s bezbrojnim visokim stijenama, dubokim jamama, uskim prolazima, kamenim mostovima i vratima, te svim ostalim čudima koje nam krš može ponuditi.

"Sjeverni kaos"

A da nije bilo možda i najvećeg velebitskog istražitelja, gosp. Slavka Tomerlina – Tateka, koji je prije nekoliko godina krenuo u detaljnije istraživanje Crnopca, većina planinara ni danas ne bi znala za to čarobno mjesto. Očaran viđenim, sagradio je uz pomoć prijatelja i kolega jedno od najidiličnijih planinarskih skloništa u našim planinama – Tatekovo sklonište (1137 m). Ono je kasnije poslužilo kao idealna baza za njihovo markiranje "Sjevernog pristupa", staze preko Kite Gaćešine i naše vjerojatno najizazovnije staze "Put Malog Princa".
Na Prezid, taj već opisan prijevoj između masiva Crnopca s istočne i Ćelavca (na kojem je nadaleko vidljiv odašiljač) sa zapadne strane, smo stigli iz 9 km udaljenog Gračaca, te se u 09.30 h uputili markacijom prema Crnopcu. Odvojak je zbog putokaza lako uočljiv, a kad mu se dovoljno približi vidljivo je da je netko nadopisao da do vrha ima hoda 2.30-3 h. Staza u prvom dijelu vodi preko travnate padine prema jugu do velika bunara, kod kojih staza skreće prema istoku i ulazi u bukovu šumu.

Bunari na Prezidu

Nakon svega nekoliko minuta hoda kroz šumu nalazimo na prvi odvojak staze prema pl. skloništu. Ta staza doduše ne postoji na našoj karti, ali je očito ipak dovršena i sad omogućava prolazak kružne ture preko skloništa do vrha i natrag na Prezid. Na putokazu je inače navedeno da do skloništa ima 1.30- 2 h hoda. Mi smo ipak nastavili naprijed prema vrhu, a ovu turu ćemo proći nekog od sljedećih posjeta Crnopcu. Staza je ovom dionicom vodila preko prekrasnim malih dolaca okruženih slikovitim kukovima. To su dolci u koje smo se trenutno zaljubili, jer odišu nekim mirom i mame da se zalegne u njihovu travu i udišu mirisi proljeća kojima su natopljeni. A jedva sam se suzdržao da se prepustim toj želji, jer je razum ipak govorio da bi krpelji mogli biti prevelika kazna za taj užitak.

Tipičan krajolik donjeg dijela staze

U 10.25 h smo napustili šumovito područje i prešli u izrazito kamenito, koje nas je manje-više pratilo sve do samog vrha. Putem smo prošli pored napuštenih Veselinovića stanova, na kojima su vidljivi samo ostaci nekadašnjeg života u planini. Na ona vremena kad su ovakva mjesta vrvjela životom na ljetnim pastirskim stanovima, gdje su stočari dovodili stoku na ispašu. Izgradnjom Jadranske magistrale i time potaknutim razvojem turizma, ovakav nomadski način života stočara se potpuno ugasio. Danas nam o tome samo govore porušeni zidovi ovih stanova, komadi limenih krovova razasuti uokolo, ostaci suhozidova i bodljikave žice kojima su bili ograđeni ulazi u ovakve prostore.

Pod vrhom

Nakon kraćeg odmora u sjeni prastarih stabala, nastavljamo naprijed u kamenjar i u 11.25 h se pred nama napokon otkriva greben i Crnopac desno. Prvo se trebalo spustiti do ruba ponikve i zatim započeti završni uspon na greben, kojeg smo se napokon dočepali u 11.45 h. Na tom mjestu staza lijevo vodi prema pl. skloništu i navedeno je da do njega treba 3 h hoda, dok staza desno vodi prema vrhu na koji bi trebali stići za 10 min. Od tog raskrižja staza vodi strmo uzbrdo izrazito uskim grebenom, a kako je vjetar po dobrom starom običaju na ovakvim mjestima jak, trebalo je pojačati oprez. Kad smo ugledali trigonometrijski stup na vrhu našoj sreći nije bilo kraja. Ubacili smo u 5. i skakućući poput koza doskakutali do vrha, kojeg smo se dočepali u 11.55 h, nakon gotovo 2.30 h hoda.

Trigonometrijski stup na vrhu

Zaklona od jakog vjetra nije bilo, pa se Zizi iščekujući Plavoga, koji je malo zaostao zbog fotografiranja, odjenula kao da smo na nekoj himalajskoj ekspediciji. Ja sam to vrijeme iskoristio za snimanje i fotografiranje. Naime, specifičnost Crnopca, u odnosu na ostatak Velebita, a i na ostale planine dinarskog smjera pružanja, leži u tome što se pruža u smjeru istoka i na taj način pruža rijetku mogućnost pogleda na kompletan Velebit, od njegovog početka do samog kraja. Ali nama se nažalost nije posrećilo da uživamo u tom zasigurno jedinstvenom pogledu, jer je zbog sumaglice naš pogled dopirao jedva do Tulovih greda i time nam dao dodatni razlog da se što skorije vratimo ovom čudesnom predjelu Velebita. Ali ipak smo mogli uživati u pogledu na neponovljivi "Sjeverni kaos" i maštati o posjetu Bilom kuku i drugim poznatim i nepoznatim kukovima u tom carstvu stijena.

Bili kuk

U međuvremenu nam se na vrhu pridružio i Plavi, koji je kategorički ustvrdio da je netko grdno pogriješio kad je napisao da ima samo 10 min. hoda od zadnjeg križanja, iako smo svi dobro znali da je razlog njegovom zaostajanju ljubav prema fotografiji. Žig za Zizin Dnevnik sam pronašao u metalnom tuljku 5 m istočno od trigonometrijskog stupa, a zajedno s njim i upisnu teku, te naizgled suhi jastučić. Kemijske olovke nije bilo tako da smo listove poštedili našeg upisa i osvrta na vrh. Dok sam trošio ostatke memorije u foto-aparatu, Zizi, a za njom i Plavi, već su krenuli natrag u zavjetrinu. Ubrzo sam im se i ja pridružio, te smo zajedno krenuli natrag.

Greben i Veliki Bat (1385 m)

Na povratku smo raspravljali o silasku u kanjon Krupe i obilasku te prekrasne rijeke, ali smo u demokratskom okružju odlučili je nedovoljno vremena za obići sve što bi željeli vidjeti, te je posjet Kudinom mostu, utoku Krnjeze u Krupu i izvoru Krupe prolongiran za jedan cjelodnevni izlet. Takva odluka je donesena dijelom i zbog toga što se u međuvremenu već i naoblačilo, pa nije bilo potrebe da nam kiša pokvari šetnju kanjonom. Ali i zbog toga što je Zizi dan prije provela na Mosoru. Na silasku smo mogli uživati u južnoj padini Crnopca koja se uzdiže 1200 m iznad kanjona rijeke Krupe, a izgleda poput zida koji se uzdiže iz sjevernodalmatinskog platoa. Time smo okončali naš posjet Crnopcu za kojeg smo sigurni da ćemo se u budućnosti intezivno družiti.

Pogled s vrha

- 07:18 - Komentari (39) - Isprintaj - #

12.03.2007., ponedjeljak

Skradski vrh (1043 m) - Gorski kotar

Nakon subotnjeg boravka na Kleku i u Ogulinu, u nedjelju je osvanuo prekrasan sunčan dan koji nam je zajamčio nadoknadu svega propuštenog u pogledu vidika u odnosu na prethodni dan. Stoga smo nakon doručka krenuli ususret našem novom odredištu, Skradu. Skrad (700 m) je poznato planinsko, klimatsko, turističko mjesto u srcu Gorskog kotara, čiju osobitost čini to što, za razliku od drugih mjesta u Gorskom kotaru, leži na strmom obronku. I to obronku Skradskog vrha, koji je bio jednim od naših ciljeva tog dana. Druga dva se nalaze na dnu tog istog obronka – Vražji prolaz i Zeleni vir. To su sve mjesta iznimne prirodne ljepote i posjet Skradu bez posjete njima bi bio nepotpun doživljaj ovog mjesta i njegove okolice.

Skrad – Prijatelj djece

Uspon na Skradski vrh smo započeli s parkirališta pored autobusnog kolodvora u središtu mjesta. Na tom nam je mjestu, dok smo na noge navlačili gojzerice, pozornost ponajviše plijenio ogroman šareni grafit na pročelju objekta s naše desne strane. Na njemu je pisalo: "Općina Skrad – Prijatelj djece" i to me podsjetilo na vrijeme pred cca. 25 god. kad mi je i brat boravio u ovom mjestu i po povratku nas još mjesecima zabavljao raznolikim repertoarom pjesmica koje je ovdje naučio. To je bilo zasigurno moje prvo susretanje s imenom Skrada, a eto tek mi se sad ukazala prigoda da ga i posjetim.

Izvor rijeke Dobre

Od parkirališta smo krenuli preko travnate padine prema crkvi, a zatim je sprijeda zaobišli i između nje i groblja izašli prvo na parkiralište, a zatim malo poviše i na cestu. S druge strane ceste je stajap putokaz koji upućuje u smjeru izvora rijeke Dobre (2 min) i Skradskog vrha (1 h). Tu smo zadnji puta i vidjeli markaciju. Nakon kraćeg hoda između kuća i voćnjaka stigli smo na lijepo uređen izvor rijeke Dobre. Jedino smo ostali šokirani natpisom da voda nije za piće, iako smo kasnije tijekom uspona ustanovili da se izvor nalazi neposredno ispod voćnjaka uokolo kuća, pa smo shvatili opravdanost postavljanja tog natpisa. Što je sigurno, sigurno je. Nama doduše ionako nije nedostajalo vode, pa smo se nakon kraćeg zadržavanja uputili naprijed stazom prema cesti poviše nas. Putem se ispred nas pojavila umiljata maca, kojoj je očito nedostajalo pažnje i maženja. A Zizi je jedva dočekala da joj to nadoknadi.

Uspon bukovom šumom

Izlaskom na cestu smo prvo istu kratili, a zatim je pratili uzbrdo sve do informativne ploče koja nam je naznačavala da put prema Skradskom vrhu vodi naprijed asfaltnom cestom, dok je odvojak lijevo prema Hribcu. Tu smo uskoro ostavili i zadnje kuće u selu i nakon 5 min. hoda došli na šumsku čistinu, gdje susrećemo i prvu markaciju nakon 20 min. Na asfaltu je stajala strelica ulijevo s natpisom vrh. Od tog mjesta ulazimo u šumu i gotovo sve do samog vrha hodamo kroz nju. Prvo malo kroz bjelogoričnu, a zatim i crnogoričnu, da bi se pred vrhom opet ušli u bjelogoričnu. Nakon cca. pola sata hoda strmom stazom prekrivenom otpalim bukovim lišćem izašli smo na šumsku zaravan, na čijem drugom kraju je kapelica Marijinog Uznesenja. Ispred te kapelice se svake godine za Veliku gospu 15. kolovoza održava sveta misa, a istovremeno se na taj dan slavi i Dan općine Skrad.

Kapelica Marijinog Uznesenja

Prošavši pored kapelice uspeli smo se na humak čijim hrbatom smo za 5 min. stigli do stupića s metalnim žigom i upisnom tekom unutar njega. Na obližnjoj bukvi su dva putokaza od kojih prvi pokazuje da staza naprijed vodi prema Špičastom vrhu (4.45 h), dok je na drugom napisano da do Skrada ima 1 h, odnosno 2 h do našeg sljedećeg cilja Vražjeg prolaza. Ali ploča s imenom vrha i nadmorskom visinom nedostaje. Na vrhu se nismo zadržavali, već smo krenuli malo naprijed do "Josipovih klupa". To je lijepo odmorište s prekrasnim vidikovcem, a sastoji se od dvaju drvenih stolova s klupama. S njih puca pogled južnije od Skradskog vrha. Lijevo, na jugoistoku, se ističe snježna kapa na Bjelolasici (1533 m), dok se desno, na sjeverozapadu, ističe još veća snježna kapa na slovenskom Snežniku (1791 m).

Josipove klupe

Na tom mjestu smo ostali duže vrijeme, malo se odmorili i uživali u prekrasnom pogledu. Kako na brojne vrhove Gorskog kotara, tako i na planinske livade, polja i šume pod nama. A usput smo se i okrijepili. Povratak prema Skradu smo napravili istom stazom, umjesto prethodno planiranom onom preko sela Hribac, jer smo željeli vidjeti taj čuveni pogled s Kavranove stijene na Skrad. Stijena je navodno u obliku ljudske glave i na njoj su se prema predaji gnijezdili gavranovi. A prilikom uspona smo je nekako zaobišli. Putem smo se opet zaustavili na vrhu i obavili obavezno fotografiranje, a i upisivanje u teku posjetitelja vrha.

Skradski vrh

Nakon 10-tak min. hoda uočio sam da mi je putem iz vanjskog džepa naprtnjače ispala bočica iso-sporta, doduše prazna, ali ipak sam se vratio po nju i pronašao je malo poviše kapelice. Prirodu treba ostaviti u onakvom stanju kakvom je zateknemo. Silaskom na onu cestu s koje smo skrenuli stazom prema vrhu, uočavamo da se markacija nastavlja s druge strane ceste u šumarak. Nakon svega par minuta hoda stigli smo na kamenu glavicu Kavranove stijene ograđenu užetom s koje puca nezaboravan pogled na Skrad. Pogled je to koji oduzima dah. Jedva sam se odvojio od tog mjesta i krenuo za Zizi natrag prema Skradu.

Pogled na Skrad s Kavranove stijene

Nakon silaska u Skrad i kraćeg predaha krenuli smo dalje prema Zelenom viru i Vražjem prolazu. To je geo-morfološki rezervat iznimne vrijednosti, te u svakom slučaju posjet Skradu treba ukomponirati uz posjet i tom mjestu. Zeleni vir (345 m) je izvor vode pod 70-tak metara visokom stijenom niz koju se preljeva potočić obasipajući ulaz u špilju s bezbrojnim kapljicama. Ime je dobio po zelenkastoj boji vode u špilji, te sve to čini ovo mjesto izrazite pejzažne vrijednosti. Zatim smo pored munjare "Zeleni vir" (hidroelektrana) i "Izletničkog doma" koji je tog dana bio zatvoren, ušli u Vražji prolaz. To je kanjon dugačak 1800 m, koji je na pojedinim mjestima širine od jedva 2 m, okružen okomitim stijenama koje nerijetko prelaze visinu od 100 m, kroz koji se probija brzi planinski potok Jasla. A nad potokom se nalaze lijepo uređene staze usječene u stijene i mostovi kojima nam je učinjeno dostupnim ovo magično mjesto. Vlastitim očima smo se uvjerili da se ne bez razloga Vražji prolaz smatra jednim od najdivljijih predjela kod nas.
Foto-aparat smo po silasku sa Skradskog vrha morali ostaviti u automobilu, jer su dva dana fotografiranja po Gorskom kotaru učinila svoje na baterijama, pa smo se u kanjon spustili samo s kamerom. Stoga sam se odlučio postaviti filmić na "You tube" i tako vas ne zakinuti za video materijal, jer slika je oduvijek govorila više od tisuću riječi.

Time je završio naš prošlotjedni izlet i nije nam preostalo ništa drugo nego da se teška srca odvojimo od Gorskog kotara, te krenemo natrag prema Splitu. A bio je to vikend s kojeg će nam se još dugo vrtiti fantastične slike pred očima. Sad više nema sumnje, sljedeći neradni vikend smo opet u Gorskom kotaru.

- 13:58 - Komentari (42) - Isprintaj - #

08.03.2007., četvrtak

Klek (1181 m) - Gorski kotar

Protekli vikend smo proveli u "Zelenom srcu Hrvatske" - Gorskom kotaru. To nam je inače bio prvi planinarski posjet tom čarobnom predjelu naše domovine, pa morate razumjeti moju na trenutke možda i pretjeranu oduševljenost njime. Za subotu smo se odlučili za boravak u Ogulinu i uspon na kultno mjesto hrvatskog planinarstva – Klek. Tu je naime 1874. J. Frischauf nakon uspona na Klek potaknuo osnivanje HPD-a. Tako da se Klek danas s pravom smatra koljevkom hrvatskog planinarstva i alpinizma. A to je zasigurno i razlog više da s Klekom započnemo naše upoznavanje s ljepotama Gorskog kotara. Oko Kleka su se stoljećima ispredale brojne legende, a zasigurno je najzanimljivija ona o njegovom nastanku. Tako naime legenda kaže da je staroslavenski bog Klek oblijetao Perunovu ženu i tako izazvao njegov gnjev. Perun ga je počeo goniti i kad ga je napokon sustigao na prostoru današnjeg Kleka, odapnuo je strijelu i pogodio ga u desnu nogu. Od bola i straha Klek je pao i skamenio se. O tome govore i obrisi planine u kojima je lako razaznati glavu čovjeka (vršna stijena), skvrčena koljena i stopala (Klečice).

Frankopanska tvrđava

U Ogulin smo stigli tek nešto prije podne i zatim napravili kraću šetnju užim centrom grada. Pri tom smo imali namjeru posjetiti i alpinističku zbirku smještenu u Zavičajnom muzeju grada Ogulina, unutar lijepo sačuvane Frankopanske tvrđave. Ta tvrđava je inače podignuta negdje početkom 16. stoljeća, nakon protjerivanja Turaka iz ovih krajeva, i oko nje se kasnije razvilo cijelo naselje. Unutar zidina se u dvorištu, danas parkić, nalazi stijena sa spomen pločom svim dosadašnjim poginulim planinarima u pokušaju da ispenju izazovne stijene Kleka. Na stijenama Kleka je naime poginulo više planinara i alpinista, nego na ijednom drugom našem vrhu. U muzej nažalost nismo mogli ući, iako smo na internetu našli podatak da je subotom radno vrijeme do 13 h. Jedna nam je susretljiva gospođa koja je u tim trenucima izlazila iz obližnje knjižnice pojasnila da je kustos postariji gospodin, koji vrata muzeja otvara isključivo na prethodnu najavu. I tako smo morali poljubiti vrata i nastaviti kraći đir po gradu. Nakon toga smo se prateći putokaze uputili cestom u smjeru Bjelolasice, jer naša polazna za uspon na Klek je selo Bjelsko (620 m) udaljeno 12 km od Ogulina.

Klek u oblacima

Putem kroz brojne zavoje pogledi su nam stalno bili uprti prema Kleku koji je na trenutke bio prekriven oblacima, a onda bi na brzinu otkrio svoje gole stijene, da bi se zatim opet sakrio iza oblaka. U selu smo lako s desne strane ceste pronašli putokaz prema našem cilju. Tu je već bio parkiran jedan autobus, pa smo automobil ostavili uz njega i odmah se uputili naprijed kolnim putem, kojeg uskoro kratimo kroz šumicu, pa opet izlazimo na kolni put. Na tom mjestu staza prelazi na drugu stranu kolnog puta, gdje započinje i Poučna botanička staza, s lijepo dizajniranim drvenim panoima i objašnjenim specifičnostima vegetacije ovog lokaliteta. Putem smo naišli na ukupno šest panoa s detaljnim i nadasve edukativnim opisima svakog pojedinog vegetacijskog pojasa.

Uspon kroz bukovu šumu

Nakon par minuta hoda blatom prekrivenom stazom kroz šumu, nakratko smo izašli na lijepu gorsku livadu, da bi zatim opet ušli u bukovu šumu, koja nam je činila društvo sve do samog pl. doma. Putem nam je sve glasnija "pjesma" bukvinog granja, jasno davala do znanja da na vrhu ne smije biti šale. Poseban ugođaj usponu daje bez sumnje i rascvjetali šumski tepih, s cvijećem plave, žute, crvene i inih drugih boja. Neposredno pred samim domom nailazimo na ploču koja nam želi dobrodošlicu u carstvo Klečkih vještica. I to je jedna od legendi koje okružuju ovo nadasve fascinantno mjesto. Prema toj legendi za olujnih se noći na Kleku skupljaju vještice i plešu vrzino kolo.

Planinarski dom na Kleku

Nakon 45 min. hoda lijepo uređenoj i izvrsno markiranoj stazi, stigli smo pred pl. dom na Kleku (1000 m). Taj objekt je sagrađen 1958. god. i predstavlja izvrsnu bazu za sve koji na Kleku namjeravaju provesti cijeli vikend. Bilo da se uspinju direktno iz Ogulina, pa na hrbat i stazu iz Bjelskog izlaze 15-tak min. ispod pl. doma ili se pak na vrh odlučuju krenuti dugim usponom od željezničke postaje Hreljin, sjeverno od Kleka. Ispred doma smo zatekli veliki broj školaraca, a još više ih je bilo unutar doma. Stoga smo nakon kraćeg razmišljanja odlučili odmah produžiti prema vrhu. Staza nas vodi lijevo od pl. doma, zapadnom stranom Kleka, s koje se pruža lijep vidik na selo Musulinski Potok u podnožju planine.

Musulinski Potok

U gornjem dijelu staza vodi tik uz same litice koje se nad nama uzdižu poput gorostasa. Nakon 15 min. hoda od pl. doma stigli smo na križanje staza: lijevo prema slikovitim stijenama Klečica, a desno stubištem usječenim u stijenu prema vrhu Kleka. Stubište je osigurano užetom, pa ne predstavlja problem prilikom uspona, posebice tog dana kad je bilo u zavjetrini. Sasvim drukčija slika je na vrhu stubišta, po izlasku na greben, kad je jugo glasno najavilo da će nam ovaj uspon ostaviti u trajnoj uspomeni. Na grebenu smo krenuli lijevo, pored spomen ploče poginulim planinarima, i zatim uskim procjepom, također osiguranim užetom. To je dionica za čije savladavanje je potrebno osim nogu poslužiti se i rukama.

Šuljanje grebenom

Izlaskom iz procjepa počinju pravi problemi s jugom, koje na udare postaje olujne jakosti. Od tog mjesta smo do vrha hodali pognuti. Ostavili bi tu i naprtnjače, samo nas je bilo strah da nas onako lagane ne odnese vjetar. Uskoro smo prešli preko heliodroma i zatim još preko dva izrazito škaljiva mjesta, od kojih je prvo bilo osigurano sajlom, dok se napokon nismo dočepali kamene glavice samog vrha. Za dionicu od onog križanja prema Klečicama do vrha nam je trebalo 20 min. hoda.

Na vrhu Kleka

A gore se jednostavno nismo uspijevali uspraviti, pa su sve fotografije nastale ili iz klečećeg ili čak ležećeg položaja. A osim fotografija nas dvoje i Klečica, ništa drugo nismo ni uspjeli slikati. Nismo se tako ni potrudili potražiti žig, jer bi vjerojatno ionako Zizi istrgnulo Dnevnik iz ruku. Umjesto toga pohitali smo natrag u spas zavjetrine.
Nakon zasluženog sna, sljedećeg dana smo krenuli u daljnje upoznavanje s ljepotama Gorskog kotara, ali o tome više u rođendanskom postu sljedećeg ponedjeljka.

- 07:36 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>