Marketing
Crnopac (1402 m) - Velebit
Crnopac je dugo bio jedan od najnepoznatijih predjela u nas i stoga je možda danas najatraktivniji od svih planinarskih odredišta. Crnopac (1402 m) je najviši vrh Jugoistočnog Velebita, ali je površinom toliko velik da se doimlje poput planine unutar planine. Jugoistočni Velebit je visinom osjetno niži od ostatka Velebita, ali svojom dužinom od 40 km drugi dio po veličini u masivu Velebita. Smješten je neposredno poviše prijevoja Prezid (768 m), desetljećima najprometnijeg velebitskog cestovnog prijelaza, koji je nakon izgradnje auto-ceste i tunela kroz Sv. Rok izgubio na svojoj prometnoj važnosti. "Južni pristup", dugo vremena i jedini pristup Crnopcu, počinje baš s ovog prijevoja. I to na mjestu gdje se novija cesta odvaja od stare. Novi, "Sjeverni pristup", je daleko izazovniji, ali sam gotovo u zadnji tren promijenio odluku, jer se trebalo prilagoditi činjenici da sam ipak odgovoran za sigurnost moje Zizi i Plavoga. Bit će vremena za "Sjeverni kaos" i čuveni "Put Malog Princa" s bezbrojnim visokim stijenama, dubokim jamama, uskim prolazima, kamenim mostovima i vratima, te svim ostalim čudima koje nam krš može ponuditi.
"Sjeverni kaos"
A da nije bilo možda i najvećeg velebitskog istražitelja, gosp. Slavka Tomerlina – Tateka, koji je prije nekoliko godina krenuo u detaljnije istraživanje Crnopca, većina planinara ni danas ne bi znala za to čarobno mjesto. Očaran viđenim, sagradio je uz pomoć prijatelja i kolega jedno od najidiličnijih planinarskih skloništa u našim planinama – Tatekovo sklonište (1137 m). Ono je kasnije poslužilo kao idealna baza za njihovo markiranje "Sjevernog pristupa", staze preko Kite Gaćešine i naše vjerojatno najizazovnije staze "Put Malog Princa".
Na Prezid, taj već opisan prijevoj između masiva Crnopca s istočne i Ćelavca (na kojem je nadaleko vidljiv odašiljač) sa zapadne strane, smo stigli iz 9 km udaljenog Gračaca, te se u 09.30 h uputili markacijom prema Crnopcu. Odvojak je zbog putokaza lako uočljiv, a kad mu se dovoljno približi vidljivo je da je netko nadopisao da do vrha ima hoda 2.30-3 h. Staza u prvom dijelu vodi preko travnate padine prema jugu do velika bunara, kod kojih staza skreće prema istoku i ulazi u bukovu šumu.
Bunari na Prezidu
Nakon svega nekoliko minuta hoda kroz šumu nalazimo na prvi odvojak staze prema pl. skloništu. Ta staza doduše ne postoji na našoj karti, ali je očito ipak dovršena i sad omogućava prolazak kružne ture preko skloništa do vrha i natrag na Prezid. Na putokazu je inače navedeno da do skloništa ima 1.30- 2 h hoda. Mi smo ipak nastavili naprijed prema vrhu, a ovu turu ćemo proći nekog od sljedećih posjeta Crnopcu. Staza je ovom dionicom vodila preko prekrasnim malih dolaca okruženih slikovitim kukovima. To su dolci u koje smo se trenutno zaljubili, jer odišu nekim mirom i mame da se zalegne u njihovu travu i udišu mirisi proljeća kojima su natopljeni. A jedva sam se suzdržao da se prepustim toj želji, jer je razum ipak govorio da bi krpelji mogli biti prevelika kazna za taj užitak.
Tipičan krajolik donjeg dijela staze
U 10.25 h smo napustili šumovito područje i prešli u izrazito kamenito, koje nas je manje-više pratilo sve do samog vrha. Putem smo prošli pored napuštenih Veselinovića stanova, na kojima su vidljivi samo ostaci nekadašnjeg života u planini. Na ona vremena kad su ovakva mjesta vrvjela životom na ljetnim pastirskim stanovima, gdje su stočari dovodili stoku na ispašu. Izgradnjom Jadranske magistrale i time potaknutim razvojem turizma, ovakav nomadski način života stočara se potpuno ugasio. Danas nam o tome samo govore porušeni zidovi ovih stanova, komadi limenih krovova razasuti uokolo, ostaci suhozidova i bodljikave žice kojima su bili ograđeni ulazi u ovakve prostore.
Pod vrhom
Nakon kraćeg odmora u sjeni prastarih stabala, nastavljamo naprijed u kamenjar i u 11.25 h se pred nama napokon otkriva greben i Crnopac desno. Prvo se trebalo spustiti do ruba ponikve i zatim započeti završni uspon na greben, kojeg smo se napokon dočepali u 11.45 h. Na tom mjestu staza lijevo vodi prema pl. skloništu i navedeno je da do njega treba 3 h hoda, dok staza desno vodi prema vrhu na koji bi trebali stići za 10 min. Od tog raskrižja staza vodi strmo uzbrdo izrazito uskim grebenom, a kako je vjetar po dobrom starom običaju na ovakvim mjestima jak, trebalo je pojačati oprez. Kad smo ugledali trigonometrijski stup na vrhu našoj sreći nije bilo kraja. Ubacili smo u 5. i skakućući poput koza doskakutali do vrha, kojeg smo se dočepali u 11.55 h, nakon gotovo 2.30 h hoda.
Trigonometrijski stup na vrhu
Zaklona od jakog vjetra nije bilo, pa se Zizi iščekujući Plavoga, koji je malo zaostao zbog fotografiranja, odjenula kao da smo na nekoj himalajskoj ekspediciji. Ja sam to vrijeme iskoristio za snimanje i fotografiranje. Naime, specifičnost Crnopca, u odnosu na ostatak Velebita, a i na ostale planine dinarskog smjera pružanja, leži u tome što se pruža u smjeru istoka i na taj način pruža rijetku mogućnost pogleda na kompletan Velebit, od njegovog početka do samog kraja. Ali nama se nažalost nije posrećilo da uživamo u tom zasigurno jedinstvenom pogledu, jer je zbog sumaglice naš pogled dopirao jedva do Tulovih greda i time nam dao dodatni razlog da se što skorije vratimo ovom čudesnom predjelu Velebita. Ali ipak smo mogli uživati u pogledu na neponovljivi "Sjeverni kaos" i maštati o posjetu Bilom kuku i drugim poznatim i nepoznatim kukovima u tom carstvu stijena.
Bili kuk
U međuvremenu nam se na vrhu pridružio i Plavi, koji je kategorički ustvrdio da je netko grdno pogriješio kad je napisao da ima samo 10 min. hoda od zadnjeg križanja, iako smo svi dobro znali da je razlog njegovom zaostajanju ljubav prema fotografiji. Žig za Zizin Dnevnik sam pronašao u metalnom tuljku 5 m istočno od trigonometrijskog stupa, a zajedno s njim i upisnu teku, te naizgled suhi jastučić. Kemijske olovke nije bilo tako da smo listove poštedili našeg upisa i osvrta na vrh. Dok sam trošio ostatke memorije u foto-aparatu, Zizi, a za njom i Plavi, već su krenuli natrag u zavjetrinu. Ubrzo sam im se i ja pridružio, te smo zajedno krenuli natrag.
Greben i Veliki Bat (1385 m)
Na povratku smo raspravljali o silasku u kanjon Krupe i obilasku te prekrasne rijeke, ali smo u demokratskom okružju odlučili je nedovoljno vremena za obići sve što bi željeli vidjeti, te je posjet Kudinom mostu, utoku Krnjeze u Krupu i izvoru Krupe prolongiran za jedan cjelodnevni izlet. Takva odluka je donesena dijelom i zbog toga što se u međuvremenu već i naoblačilo, pa nije bilo potrebe da nam kiša pokvari šetnju kanjonom. Ali i zbog toga što je Zizi dan prije provela na Mosoru. Na silasku smo mogli uživati u južnoj padini Crnopca koja se uzdiže 1200 m iznad kanjona rijeke Krupe, a izgleda poput zida koji se uzdiže iz sjevernodalmatinskog platoa. Time smo okončali naš posjet Crnopcu za kojeg smo sigurni da ćemo se u budućnosti intezivno družiti.
Pogled s vrha
Post je objavljen 20.03.2007. u 07:18 sati.