Image Hosted by ImageShack.us

27.04.2007., petak

Anića kuk (712 m) - Velebit

Dan prije uspona na Bačića kuk i Budakovo brdo proveli smo u Paklenici, s naumom da se popnemo na Anića kuk, ali ne kao spidermeni po stijenama, već onako penzionerski okolo. Doduše kasnije se pokazalo da ni taj izbor ni u kom slučaju nije bio penzionerski. Ali o tom po tom. Iz Splita smo krenuli nešto kasnije od nauma, dakle negdje oko 8 h, a u Starigrad-Paklenicu smo stigli nakon točno 2 h vožnje. Dvije planinarske ulaznice po cijeni od 20 kn svaka kupili smo na ulaznoj recepciji nacionalnog parka, te se zatim uputili naprijed asfaltiranom cestom do parkirališta na kojem su dva rendžera upućivale sve posjetitelje kao da ostave svoje limene ljubimce.


Anića kuk

Uokolo nas su već bili brojni penjači, koji su provjeravali svoje konope i brojnu opremu nužnu za alpinističke uspone. Pored njih sam se zaista u osjećao poput penzionera, pa sam pao u napast da ubrzam korak i što prije napustim njihov vidokrug. Ali jednostavno nisam mogao skinuti pogled s okolnih visokih stijena što okružuju onaj uzak klanac kojim smo koračali. A kad se tome još pridoda žubor potoka koji se probija pored naših nogu moja omamljenost je dostigla vrhunac. Već površnim pogledom na stijene s obiju strana staze daju uvid koliko je Paklenica popularno alpinističko odredište. Sve je vrvilo od penjača na svim smjerovima, meni poznatih i nepoznatih imena. Paklenica općenito, a posebice Anića kuk (712 m) su naše najzanimljivije penjačko područje, a to zahvaljuju lakoj prometnoj pristupačnosti i posebice blagim klimatskim uvjetima.


Potok Paklenice

Staza nas je vodila izvrsno uređenim pješačkim putem, koji je doduše na pojedinim mjestima, uslijed izlizanog kamena zbog brojnih džonova koji desetljećima gaze njime, malo klizav. Ugodna šetnja uz rub potoka, s nekoliko prelazaka mostićima preko njega, i hladovina zbog dubine klanca učinili su ovu prvu dionicu iznimno lakom. Putem smo prošli i pored drvene ploče koja upozorava da je desno preko potoka Anića kuk, a ja samouvjereno mislio da je to zasigurno početak uspona za alpiniste, te produžio naprijed putem još desetak minuta do Anića luke. Naime, za Anića luku sam na netu pronašao podatak da od nje počinje markirana staza prema Anića kuku. Anića luka je inače jedna mala livada preko koje prolazi potok, a koji smo mi nekoliko puta prelazili skakući s kamena na kamen u bezuspješnim pokušajima da pronađemo markaciju.


Klanac Velike Paklenice

Srećom su ubrzo putem od pl. doma pristigli rendžer i jedan planinar od kojih smo saznali da ipak od one ploče započinje uspon kako za alpiniste, tako i za planinare koji okolo idu prema vrhu. Stoga smo se s njima spustili natrag do odvojka, zahvalili se na informaciji i u 11.15 h opet odskakutali preko potoka. Tad me Zizi upozorila da ju je ovaj planinar skeptično pogledao i odmjerio onako krhku kad smo rekli da ćemo na Anića kuk. Ali ne zna on kolik je samo kilometara i vrhova iza nas. To je ni najmanje nije obeshrabrilo i nastavila je hrabro naprijed prema našoj novoj kontrolnoj točki. Nakon prijelaza preko potoka staza se sve strmije počinje uspinjati, a putem smo naišli samo na jedan desni odvojak za koji nas je još onaj planinar kojeg nisam stigao ni priupitati za ime upozorio da ide znatno težom stazom prema vrhu.


Prema vrhu

Naša nas je staza vodila gotovo tik ispod samog kuka, pa sam stalno požurivao Zizi da ubrza korak kako nam ne bi slučajno pao koji kamen na glavu zbog brojnih penjača koji su u tom trenutku bili u stijeni. A cijelim ovim putem su odzvanjali glasovi penjača koji su dovikivanjem kordinirali daljnje napredovanje svojih supenjača. Hitrim koracima brzo smo prošli ovo škakljivo područje, te se mogli prepustiti uživanju u prekrasnoj vegetaciji. Naprosto obožavam ovo doba godine, kad se priroda probudi iz zimskog sna i poprimi zeleno ruho. Putem mi je Zizi strpljivo pojašnjavala i po nekoliko puta ponavljala nazive bezbrojnih vrsta cvijeća od kojih su mnoge vrlo rijetke i zaštićene.


Pogled na litice Anića kuka

U 12.05 h smo stigli na raskrižje staza. S lijeva nam je pristizala staza iz smjera Jurlina, a desno se nastavlja prema vrhu Anića kuka. Od tog mjesta smo sljedećih nekoliko minuta hodali kroz gustu vegetaciju zadržavajući pri tom uglavnom istu nadmorsku visinu, a zatim opet započeli s daljnjim usponom uz kameniti teren sa sve oskudnijom vegetacijom. Od tog mjesta i "staza" počinje biti sve zahtjevnija zbog velikih kamenih gromada i oštrih škrapa. Tih zadnjih pola sata hoda je i bilo najnapornije, ali ne samo zbog već navedenog terena, već i zbog činjenice što smo cijelim tim putem bili na milosti i nemilosti sunčevim zrakama.


Završni dio uspona

Tik pod vrhom smo naišli na zelenu metalnu kutiju s dupko ispunjenom upisnom tekom, a od žiga ni traga. Stoga se tu i nismo previše zadržavali, već nastavili naprijed prema vrhu na koji smo izašli u 12.45 h. Dakle za uspon nam je trebalo 1.30 h hoda, iako smo imali informaciju da nam je od Anića luke potreban 1 h hoda. Ali ni taj podatak nije pomutio našu sreću, te smo sljedećih pola sata proveli sjedeći na jednoj od stijena s pogledima uperenima u smjeru čarobnog klanca Velike Paklenice i prema vršnom grebenu Velebita s nekim od naših sljedećih ciljeva: Vaganski vrh, Sveto brdo… Od snijega izgleda ništa nije preostalo na ovim južnim padinama Velebita, ali smo sutradan vraćajući se autoputom prema Splitu primijetili još podosta snježnih mrlja na sjevernim padinama.


Na vrhu Anića kuka

Pauzu smo osim uživanja u pogledu iskoristili i za okrijepu organizma. Mislim da nikad dotad nisam uživao u konzervi srdela s povrćem. Naime, moram pripomenuti da uvijek preferiram one koje plivaju isključivo u ulju. Dok smo mi tako uživali u pogledu i hrani, uskoro su počeli pristizati alpinisti koji su se na ovaj vrh uspeli onim liticama u klancu, te bi nakon brzog pozdrava još brže krenuli natrag u podnožje onim putem kojim smo se nas dvoje uspeli. Prije polaska smo mi naravno obavili fotografiranje pored natpisa vrha na jednoj od stijena, te zatim krenuli natrag istom stazom. Putem je pored nas prošao još jedan par alpinista u silasku. Pozdravili smo se s onim klasičnim «Hello», a moglo bi biti i da smo sunarodnjaci. Po njihovu poletom koraku nije teško za pretpostaviti da su ovdje česti gosti. Prilikom ponovnog prelaska potoka nisam propustio priliku malo se osvježiti njegovom bistrom vodom.



Na povratku prema automobilu smo opet prolazili špalirom alpinista i alpinistkinja, a u jednoj od njih mi se učinilo da sam prepoznao našu kolegicu Catvulgaris, ali nisam reagirao da se ne blamiram pred neznankom. Na kraju se pokazalo da je ona baš u to vrijeme bila na toj lokaciji, tako da smo je eto vidjeli, a nismo se upoznali. Ali siguran sam da ćemo se i u budućnosti sretati u planinama, pa će biti vremena i za upoznavanje.

- 07:25 - Komentari (31) - Isprintaj - #

23.04.2007., ponedjeljak

Bačića kuk (1304 m) i Budakovo brdo (1317 m) - Velebit

Ove nedjelje smo nakon ranog ustajanja u apartmanu kojeg smo osigurali u Lukovom Šugarju, ispijanja jutarnje kavice u Karlobagu i obavljenog shoppinga desetak metara od našeg omiljenog kafića kad god dođemo u Karlobag, Carlito, krenuli cestom u smjeru Baških Oštarija. Neposredno pred ulazak u naselje Sušanj skrenuli smo pored pilane lijevo u smjeru Ravnog Dabra. Uskoro je asfalt nastavljao naprijed prema Ledeniku, dok smo mi skrenuli desno na makadamski put prema Ravnom Dabru. Na jednom mjestu se ova makadamska cesta odvaja prema Skorpovcu, a mi smo nastavili dalje desnim zavojem. Ova makadamska dionica ukupne dužine od 6 km nije srećom predstavljala prevelik zalogaj za naš automobil.


Bacica kuk

Uspon smo započeli s uzdužne velebitske ceste s koje smo skrenuli na mjestu gdje je presijeca čuvena Premužićeva staza, točno poviše Ravnog Dabra (kraške udoline u kojoj se ističe crveni krov pl. doma). Na tom mjestu se staza s desne strane spušta prema pl. domu, dok lijevo nastavlja dalje prema Alanu. Tim potonjim smjerom smo i mi krenuli ususret našim ciljevima tog dana. Staza vodi lijepo uređenom stazom s koje se gotovo cijelim putem otvaraju prekrasni vidici na otok Pag.


Po Premužićki

Nakon 20 min. hoda nailazimo na desni odvojak prema Visibabi, ali mi nastavljamo naprijed još 5 min. do sljedećeg desnog odvojka, ali ovog puta prema Bačića kuku (1304 m) . Bačića kuk je u biti skup kukova raznih oblika i veličina, a visinom se ponajviše ističe od svih kukova u skupini Dabarskih kukova. Od tog raskrižja staza ulazi u šumu crnog graba i polako se u zavojima 15 min. počinje uspinjati sve do Bačić kose (1090 m), prijevoja između Visibabe i Čopina vrha. Tu se nalaze ruševine nekadašnjeg pl. doma, a posebice je lijep pogled na Bačića kuk. Nakon toga staza zalazi u bukovu šumu i njome koračamo daljnjih 30 min. do raskrižja staza. Na tom mjestu se staza lijevo uspinje prema Budakovom brdu, desno se spušta na Bačić dulibu, dok naprijed vodi prema Bačića kuku.


Bukova šuma pod kukom

Mi smo naravno nastavili naprijed stazom što se sve strmije uspinje kroz staru bukovu šumu, a uskoro zalazi i u carstvo kamenih gromada što se ponosno uzdižu uokolo nas. Nakon 15 min. hoda od zadnjeg raskrižja, stigli smo u samo podnožje kukova. Tu su na jednoj stijeni pričvršćena čak dva metalna tuljca, a pored njih je zabetoniran i metalni žig. Otvorio sam veći tuljac i u upisnu teku upisao naša imena, vrijeme i smjer kretanja, a zatim i u Zizin Dnevnik lupio novi žig. Nakon kraće pauze tijekom koje sam je opet upozorio da je uspon na sam vrh navodno vrlo zahtjevan, ipak se odlučila sa mnom uspeti na sam vrh kukova. Prvi dio tog uspona vodi siparom, koji nam nije predstavljao nikakav problem. Problem tek započinje dolaskom pred žlijeb osiguran sajlom.


Žlijeb osiguran sajlom

Neposredno ispod nje stoji i veliki natpis kojom se upozorava na opasnost nastavka uspona. Uz pomoć sajle sam se lako uspeo, ali je bilo i više nego jasno da bi Zizi mogla predstavljati problem, te sam je opet zamolio da odustane od daljnjeg uspona. Po mom mišljenju ta dionica bi bila prevelik rizik za nju, a u planinama nesmotrenost često zna biti i kobna. Zizi je na svu sreću ovaj put poslušala moju molbu i odlučila se vratiti u podnožje, dok sam ja nastavio škapama naprijed prema vrhu. Od onog natpisa do vrha mi je trebalo doslovno svega par minuta, a pogled odozgo je prava nagrada za uspon.


Vrh Bačić kuka

Pogled se naime pruža na magične bijele stijene Dabarskih kukova što se u dužini od gotovo 10 km pravocrtno uzdižu iz šumskog zelenila, sve tamo do Ljubičkog brda poviše Baških Oštarija. Na vrhu nema previše prostora za kretanje, a i vjetar je bio dovoljno jak da zahtjeva maksimalni oprez. Kad se još uzme u obzir da je u jednom trenutku tik pored mene prozujala neka ptica nadzvučnom brzinom, boravak na vrhu sam ograničio isključivo na snimanje panoramskog pogleda i samofotografiranje pored natpisa vrha. Na vrhu se također nalazi upisna teka u zahrđaloj metalnoj kutiji bez poklopca, koja je u potpunosti vlažna, ali sam ipak uspio upisati svoj posjet. S vrha sam također promotrio naš sljedeći cilj – Budakovo brdo (1317 m) i njegov travnati hrbat.


Pogled na Budakovo brdo s Bačić kuka

Nakon toga sam se brzo spustio do podnožja kuka i moje Zizi, te smo zajedno nastavili sa spuštanjem do onog raskrižja prema Budakovom brdu. Od tog mjesta staza započinje s novim usponom sjevernim obronkom Solina kroz gustu bukovu šumu, koja je odzvanjala pjevom ptica. Nakon pola sata hoda šumom, izašli smo na travnati hrbat a pred nama se otvorio pogled na vrh Budakovog brda. Istovremeno smo s naše desne strane cijelim putem mogli uživati u pogledu na Bačića kuk, a s lijeve strane na more. Ljepotu okruženja je upotpunjavao cvjetni tepih raznobojnih latica na zelenim padinama uokolo staze od ulegnute osušene trave. Od izlaska iz šume do samog vrha nam je trebalo još pola sata hoda, a pod vrhom sam već osjećao umor, pa sam samo zamišljao kako ću zaleći na travu čim se dočepam vrha. Isto smo oboje napravili čim smo stigli gore, te tako omamljeni malo umorom, a više zadovoljstvom uživali u sunčevim zrakama i mirisu trave.


Budakovo brdo

Nakon podužeg odmora pridigli smo se u potrazi za okrijepom iz naših naprtnjača u vidu sendviča i ponajviše tekućine. Na vrhu se nalazi metalna kutija s upisnom tekom, a na istom stupiću za koji je pričvršćena, smješten je i metalni žig. Sve je lijepo zaštićeno jednim improviziranim metalnim krovom, koji sve to štiti od atmosferskih utjecaja, i time čini jednu savršenu cjelinu. Na vrhu smo se zadržali do 12.15 h i zatim krenuli natrag prema mjestu gdje smo ostavili automobil, presretni prođenim i viđenim.


Kratki film nastao tijekom uspona na Bačića kuk

Tako smo proveli Dan naše mile i jedine planete Zemlje, koja je zaslužna što nam pruža toliko užitaka gotovo svakog vikenda i koja zaslužuje da se prema njoj i dalje odnosimo sa svim dužnim poštovanjem. Stoga i vama, našim vjernim čitateljima, želimo poručiti da što više vremena boravite u prirodi kako bi što lakše spoznali važnost i iznimnu osjetljivost biološke ravnoteže. Volite prirodu i trudite se uvijek je ostaviti u stanju u kakvom je zatečete.

- 21:51 - Komentari (27) - Isprintaj - #

19.04.2007., četvrtak

Snježnik (1505 m) - Gorski kotar

U nedjelju je osvanuo tmuran dan. Potpuni kontrast možda i pretoploj suboti. Nas je ipak taj podatak obradovao, jer nam omogućava puno manje iscrpljivanje organizma uslijed utjecaja sunčevih zraka. Po već razrađenom planu iz Rapca smo krenuli prema Platku, našoj ishodišnoj točki za uspon na Snježnik i potencijalno na Risnjak. Kasnije će te spoznati da smo ovaj plan ostvarili s polovičnim uspjehom, jer nas je od uspona na drugi vrh obeshrabrila poveća količina premekanog snijega. Na Platak smo stigli tako da smo po izlasku iz Rijeke na zadnjem odvojku prije ulaska na onu čuvenu polu-autocestu skrenuli s iste i uputili se starom cestom prema Zagrebu. Nakon kraće vožnje okolo Kamenjaka, naišli smo na odvojak prema Platku kojim smo odvozili tih zadnjih 8 km uskom asfaltiranom cestom kroz šumu. Pred nama je bilo nekoliko automobila od kojih sam na jednom "malom divu" uočio po vrhovima vrlo čestu naljepnicu PD "Obruč". Nakon što se ekipa parkirala ispred jednog objekta na kojem je započinjala staza prema Snježniku i mi smo učinili isto.


Platak

Od tog mjesta nadalje započinje tzv. "Rimska cesta" koja je nekoć povezivala čabarski i gerovski kraj s primorjem. Platak je inače jedna velika livada dugačka gotovo 300 m i okružena obroncima koji se u zimskim mjesecima koriste kao popularno skijalište Riječana i Riječanki, ali i ne samo njih. Ova zima doduše skijašima nikako nije išla na skiju. Nama do skijanja ionako nije, pa nam je bilo i draže da se ne moramo sad provlačiti između brojnih skijaša koji bi se vjerojatno još u ovo doba godine spuštali s Radaševa. S usponom smo započeli točno u podne i nakon desetak minuta hoda smo stigli do kratice, kojom smo skretanjem ulijevo u bukovu šumu za daljnjih 10 min. opet izašli na "Rimsku cestu".


Na "Rimskoj cesti"

Moram pripomenuti da je nešto niže bila također jedna kratica udesno, ali smo je promašili, iako smo na povratku jasno uvidjeli da markacija doslovno bode oči. Sljedećih 10 min. hoda je bilo po već navedenoj cesti, točnije makadamu, do raskrižja staza. Već se neposredno pred križanje susrećemo s mjestimičnim ostacima snijega, a nadalje nas je u sve većoj količini pratio do samog vrha. Na raskrižju se nude dvije mogućnosti za uspon prema vrhu. Lijevo kroz Grlo za 35 min. hoda i desno preko grebena za 40 min. Preko grebena je naravno pogled puno ljepši, jer je navodno cijelim putem otvoren prema Risnjaku. Mi se doduše odlučujemo na ovaj uspon kroz Grlo, jer su već na ovom mjestu osjetni udari vjetra, a zasigurno bi imali većih problema na tako otvorenom položaju. I tako mi dalje nastavljamo stazom kroz šumu sa sve debljim snježnim pokrivačem. Time nam naravno postaje puno jasnije zašto je ovaj vrh zavrijedio svoje ime.


Prema Grlu

Nakon 20 min. hoda stižemo pred drvenu informativnu ploču kojom se upozoravamo da kročimo u prostor N.P. Risnjak. Kako nas nitko nije priupitao za ulaznicu, čista srca i mirne savjesti zakoračili smo unutar granica parka. Moram priznati da mi okoliš i nije izgledao ništa drukčije od onoga izvan njegovih imaginarnih granica. Dolaskom na Grlo skrećemo s dosadašnjeg smjera kretanja oštro desno uzbrdo kroz stijene, te nakon par minuta izlazimo iz spomenutog Grla na padinu povrh koje se vidi pl. dom i vrh iznad njega. Snijega je na toj padini mjestimice i do pola metra, posebice u početnim nižim dijelovima. A u suradnji s opakom strminom, bar u našim očima, za nas dvoje je i to bilo previše.


Pod Domom

Pred pl. dom smo stigli u 13.15 h i tamo zatekli par sa živahnim lajavcem. Vjerojatno mu je višak kisika udario u glavu. Objekt je inače zatvoren i u konstantnom urušavanju krovišta, a problem izgleda leži u nerazjašnjenim nadležnostima NP "Risnjak" i PD "Platak" koji upravlja domom. I tako sad jedan od domova s najljepšim pogledom u našim planinama propada, umjesto da predstavlja okupljalište brojnih izletnika i planinara. Nakon kraće pauze pred domom, prošli smo s lijeve strane do mjesta odakle se nastavlja uspon na vrh tik poviše nas. Na taj način smo se našli iza objekta, a na tom prostoru se nakupilo toliko snijega da smo do vrha par puta upadali, planinarskim žargonom rečeno, do jaja. Snijeg je prekrio sve potencijalne rupe i škrape pod ovim stjenovitim vrhom, tako da je svaki sljedeći korak morao biti s maksimalnim oprezom.


Na vrhu Snježnika

Kad smo napokon izašli na vrh, prvo što sam primjetio su snijegom prekriveni obronci Risnjaka. Opet nam se vratio i vjetar koji smo ostavili dolje na "Rimskoj cesti", što je s mokrim rukama zbog izvlačenja iz snijega, kumovalo pojačanom osjećaju hladnoće. Stoga smo se na vrhu zadržali tek toliko koliko je bilo potrebno za fotografiranje i snimanje pogleda. Zizi čak ni toliko, jer joj je bilo toliko hladno da se odmah spustila natrag u zavjetrinu Doma. Time je naravno u korijenu sasjekla svaku moju nakanu da je uvjerim da se ipak natrag spustimo preko grebena.



Metalni žig sam pronašao pričvršćen za jedan stupić, tako da je Zizi u Dnevnik dobila novi zasluženi ures. Po silasku do Doma prvo smo ispraznili gojzerice od snijega koje je upalo tijekom ovih zadnjih metara pod vrhom, a zatim se uputili natrag prema Platku do kojeg smo se spustili u 14.30 h. Uokolo se sad već skupio poveći broj izletnika, a našu pozornost je posebno plijenila jedna gospođa nordijska hodačica, koja je očigledno uživala u svom hobiju. Nakon kraće pauze uputili smo se natrag prema Rijeci i našem drugom cilju tog dana…

- 13:31 - Komentari (20) - Isprintaj - #

12.04.2007., četvrtak

Viševica (1428 m) i Zagradski vrh (1187 m) - Gorski kotar

Protekle blagdane i produženi vikend smo iskoristili za novi posjet Gorskom kotaru. U subotu ujutro sam Zizi dočekao u Vrbovskom, kamo je doputovala autobusom iz Zagreba, dok sam ja stigao naravno iz Splita. Noć prije polaska je iskrsnuo problem zbog kojeg je i sami put došao u pitanje, jer je na automobilu kojeg uobičajeno koristimo za sve duže ture pukla plinska cijev, tako da sam bio prinuđen na put krenuti našim drugim automobilom, onim pogonjenim snagom benzinskog motora. Prvi vrh kojeg smo obišli tog jutra je bio onako gotovo usput, pa ću se na njega osvrnuti u nekom od sljedećih postova, dok ću ovaj posvetiti našim glavnim ciljevima tog dana – Viševici i Zagradskom vrhu. Ishodišna točka za uspon na oba vrha je polje Ravno smješteno između ta dva vrha. U Ravno smo stigli tako što smo autocestu napustili u Fužinama i preko Liča oko 11 h stigli pred privatni pl. dom "Vagabund".


Planinarski dom "Vagabund"

Odlučili smo se ne zadržavati, već odmah krenuti prema Viševici (1428 m) , jer nam je ovo područje usprkos karti koju smo ponijeli sa sobom, ipak potpuna nepoznanica. Istom cestom kojom smo došli pred "Vagabund" vratili smo se natrag 700 m do desnog odvojka na šumsku cestu na čijem početku je stajao putokaz prema Viševici. Prvi dio puta prati ovu cestu, a napušta je ispod jedne vikendice u izgradnji, gdje skreće ulijevo. Inače smo cijelim putem uočili veći broj naizgled novih kuća za odmor podignutih na livadama uz rub ceste. Nastavak staze od tog odvojka vodi kroz bukovu šumu gdje je primjetan utjecaj čovjeka na nju.


Staza kroz šumsku vlaku

Sječom su brojne markacije završile na tlu, a dio vjerojatno i trajno nestao. Tako nam je najveći problem predstavljao novi izlazak na šumsku cestu, točnije na mjesto gdje ona završava, nakon 20 min. hoda kroz šumu. Tu je naime na jednoj bukvi lijevo vidljiva blijeda markacija, ali bez ikakvog putokaza, a nakon toga markacije potpuno nestaju. Stoga smo se nakon nekoliko minuta hoda opet vratili na mjesto izlaska na šumsku cestu i pokušali potražiti bilo kakav mogući znak daljnjeg smjera kretanja. Markacija sa strelicom je očito bila na mjestu bukve od koje je sad ostao samo panj, pa smo nakon kraćeg razmišljanja odlučili ipak nastaviti naprijed šumskom cestom i nakon 5 min. hoda stigli do putokazne ploče.


Izblijedjeli putokaz

Na njoj nije preostalo ništa od natpisa vrha, ali smo bar bili sigurni gdje treba skrenuti desno. Na istom stupu je druga strelica bila usmjerena u smjeru iz kojeg smo došli, a na njoj je natpis "Pl. Dom". Staza na koju smo skrenuli je u biti šumska vlaka, koja postepeno postaje sve strmijom, a u gornjim dijelovima su padine potpuno obrasle divljim lukom čiji miris se probija i u začepljene nosove. Nakon toga dolazimo na prijevoj između Viševice (1428 m) s lijeve strane i Strineža (1381 m) s desne strane i tu se po prvi puta susrećemo s mjestimičnim ostacima snijega.


Uspomene na zimu

Od onog zadnjeg odvojka na šumskoj cesti do ovog prijevoja nam je trebalo 40 min. hoda. Tu je na jednoj bukvi ucrtano križanje staza. Mi smo naravno krenuli lijevo prema Viševici kroz gustu bukovu šumu. Tu je u jednoj bukvi Zizi pronašla ličinku strizibube i meni digla svu kosu na glavi spomenom da će je ponijeti sa sobom u Split. Sva sreća da u autu nemam ukrasnih elemenata od mahagonija. Nakon što je ličinku s komadom kore smjestila u kutijicu, krenuli smo naprijed prema vrhu. Od križanja staza na prijevoju do vrha nam je trebalo 30 min. hoda. Staza je prvim dijelom vodila sjevernom padinom, a zatim je izašla na greben kojim smo i stigli do samog vrha.


Pogled s vrha

Pogled s vrha doista oduzima dah, kao što su nas i upozorili prije polaska. Pogled seže na sve četiri strane svijeta, jer je vrh u biti kamena glavica obrasla travom. Pogled neću dodatno opisivati, jer vjerujem da će video-snimka s vrha to puno bolje učiniti od mene. Na vrhu se nalazi čak nekoliko metalnih kutija i tuljaca, a metalni žig smo pronašli zabetoniran u stijenu do kutija. Uskoro je za nama stigao i trojac, koji je inače iz Fužina, a i njima je kao i nama to bio prvi posjet Viševici. U pitanju su inače bili otac i njegova dva sina, a međusobno smo si potpomogli u zajedničkom fotografiranju. S vrha smo lako uočili i naš sljedeći vrh s druge strane polja. Nakon toga je uslijedio silazak istom stazom, te smo tako pred "Vagabund" stigli nešto malo poslije 15 h. Ispred njega je naime početak staze za uspon na našu sljedeću kontrolnu točku tog dana – Zagradski vrh (1187 m).


Zagradi

Zagradski vrh je inače najviši vrh uzduž primorskog ruba Gorskog Kotara. Staza vodi desno od pl. doma i preko livade izlazi na makadamski put na kojem skrećemo desno. Tim putem nam je trebalo gotovo 20 min. hoda između mnogobrojnih kuća za odmor u zaseoku Zagradi, od kojih se mnoge svojim kičom ne bi posramile ni da su negdje na našoj obali, skrenuli smo na lijevi odvojak. Zagradi su inače nekadašnji ljetni pastirski stanovi Vinodolaca, po kojima je zasigurno i sam vrh dobio ime. Nakon daljnjih par minuta hoda napustili smo i zadnju kuću u selu, te za 15 min. hoda kroz šumu izašli pod sami vrh.


Zagradski vrh

Pred nama se otvorio stožasti vrh s kamenom kapom. Donji dio je obrastao travnatom vegetacijom s pokojim stablom bora, dok je prema vrhu vegetacija sve oskudnija. Na mjestu izlaska iz šume je i raskrižje putova. Putokaz pričvršćen za jedan bor nam naznačuje da do vrha treba još pola sata hoda. Toliko nam je i trebalo, iako se ovaj uspon činio kao vječnost. Sunce je bilo prejako i s obzirom da je bilo negdje oko 16 h tuklo je direktno u oči. Sa svakim korakom bližim vrhu osjećao sam kako kopni moja snaga. Prečesto sam tražio predah u prekrasnim pogledima na susjedni vrh na kojem smo bili prije svega nekoliko sati. Kad smo se napokon dočepali vrha negdje oko 16.15 h mom oduševljenju nije bilo kraja.


Na vrhu

Iako sam imao osjećaj da ću samo zaleći, vidici su vratili energiju u moje izmoreno tijelo i jednostavno nisam mogao skinuti pogled s okolnih vrhova i otoka u daljini. Toliko sam ostao očaran pogledom da sam se zaboravio slikati na vrhu. Zizi nije imala takav problem, jer njen Dnevnik strpljivo skuplja žigove, a ovo je jedan od onih vrhova na kojem žigokradice još nisu ostavile svoga traga. Izgleda da je taj moj propust više uznemirio moju Zizi, nego mene samog. Sad bar imam izliku da se sljedećeg puta kad posjetim Gorski kotar, opet uspenjem na ovaj fantastičan vidikovac. U nadi da će mi vrijeme s nekom priželjkivanom buricom biti još naklonjenije.



Do "Vagabunda" smo se vratili u 17.15 h i nakon slasnog objeda uputili se prema Istri…

- 23:43 - Komentari (22) - Isprintaj - #

04.04.2007., srijeda

Debelo brdo (1044 m) - Mosor

Nakon veličanstvene pobjede naših vaterpolskih reprezentativaca i osvajanja titule svjetskih prvaka uputili smo se iz opravdanog razloga s popriličnim zakašnjenjem iz Splita i tako u Kučine, našu polaznu točku, stigli tek u podne. Kučine su malo mjesto smješteno u podnožju Mosora, 10 km udaljeno od Splita, koje je najpoznatije po tome što je najvjerojatnije rodno mjesto rimskog cara Dioklecijana. Automobil smo ostavili na malom parkiralištu do Društvenog doma i uputili se za markacijom cestom uzbrdo. Na jednom mjestu markacija sječe cestu i izlazi opet na nju malo prije mjesne crkve Sv. Luke. Staza od nje napušta asfalt i nastavlja lijevo uzbrdo tik uz samu crkvu. U tim trenucima su nas ispratila podnevna zvona, te opojni mirisi okolnih staja s kravama iza ograde i njihovih nagaznih mina uzduž cijele ove dionice.


Pod Koludarom

Nakon napuštanja sela staza vodi uzbrdo preko terena koji je očito u ne tako davnoj prošlosti poharao požar, te ga sad prekrivaju samo brnistra i mladi borovi, do protupožarnog pita kojeg presijecamo dijagonalno udesno. Tu čak postoji ucrtana i strelica, ali je zbog grmlja teže uočljiva, pa je lako moguć previd. Nastavak staze vodi kroz identično okruženje sve do usjeka kroz stijene Koludara. Tu se nalazi omanja livada s jezercem, koje je prvenstveno ipak pojilište za brojnu stoku koja se uzgaja na ovom području. Tu je Zizi ugledala i prvu zmiju tog dana, ali sam bio prespor da dotrčim i determiniram vrstu. Uplašili smo jadnicu, pa se skrila pod obližnji kamen.


Koludar

Staza nas je dalje vodila preko livadice do metalnih vrata koje očito koristi vlasnik stoke, kako mu ista ne bi odlutala. Prolaskom kroz vrata pred nama se po prvi puta otvorio pogled na naš cilj te nedjelje. Staza dalje malo gubi na visini, da bi se uskoro opet počela uspinjati sve do "nogometnog igrališta" na kojem su uloge Stama, Canavara i Terrya preuzela Šarka, Bijelka i Žućka tvoreći bunker pred svojim golom. Njihovu formaciju nije poremetio ni naš prodor po desnom krilu. Neposredno poviše igrališta je raskrižje staza. Naprijed vodi prema Lugarnici, dok lijevo ide prema Debelom brdu, prolazeći pri tom kroz šumarak u kojoj je smještena neupadljiva kamena kućica.


Kamena kućica na raskrižju staza

Nakon kraćeg uspona izašli smo na kamene ploče poviše Kučinskih doca, te zaobišavši ruševine vjerojatno nekadašnjih staja, ušli smo u područje obraslo gustom makijom. Na toj dionici sam zaradio veći broj ogrebotina na potkoljenicama i iskidane hlače. Tu je staza postala dosta valovita, s nekoliko gubitaka na visini i ponovnim uspinjanjem, dok se napokon nismo dohvatili grebena koji nam je činio društvo ostatak uspona do vrha.


Probijanje kroz makiju

U tim trenucima su se za nama otvarali pogledi na Split i Kaštelanski zaljev, a to usprkos sumaglici nismo mogli zanemariti, pa je jednoglasno odlučeno da je to pravo mjesto za prvu veću stanku. Uslijedilo je polusatno uživanje u pogledu, pa objed, pa fotografiranje i za kraj snimanje kamerom isplovljavanja katamarana iz splitske luke, a na kojem je bio Zizin brat.


Vražji uspon

Nastavak uspona teško prohodnim grebenom i njegovim oštrim škrapama čiji tanki vršci su se lomili pod našim gojzericama učinili su ovu dionicu daleko najnapornijom tog dana. Obol tome su zasigurno dali i vrućina u zraku, kao i hrana u našim želucima. A uostalom ne zove se ovaj dio puta bez razloga "Vražjim usponom". Tako smo se vrha dočepali tek točno u 16.00 h. Doduše moram priznati da sam dijelom tome i sam kriv zbog svoje gotovo polusatne video-snimke koja je nastala za ovog uspona.


Napokon na vrhu

Na vrhu je najuočljiviji drveni križ, a desetak metara sjeverno od njega je metalna kutija sa žigom pričvršćenim za nju, dok smo u kutiji pronašli upisnu teku i obavili svoju planinarsku dužnost. Dosta je bitno upisati u nju sat dolaska na određeni vrh, te smjer kretanja, zlu ne trebalo. Za silazak smo odabrali stazu kroz Žrnovničku dragu. Dakle, krenuli smo prvo u smjeru Lugarnice i nakon 15 min. prošli pored izvora vode "Živica", a nakon daljnjih 5 min. stigli na raskrižje staza. Mi smo se naravno uputili nizbrdo prema Žrnovnici. Na ovoj dionici je staza znatno pitomija, a Zizi je to iskoristila za skupljanje šparoga. Pokušao sam joj pomoći, ali i nemam baš neko oko za njih. Dok smo stigli do dna Žrnovničke drage skupila je već popriličan stručak te poslastice. Tu smo opet stigli do raskrižja staza i drvenih putokaza na njemu. Staza desno je vodila prema Žrnovnice, te smo nastavili njome uz sami rub visoravni.


Pod Debelim brdom

Nakon par minuta hoda već smo stigli na sljedeće raskrižje. Staza lijevo se spuštala prema Žrnovnici, dok je naprijed vodila prema Kučinama. Na putokazu je pisalo da nam do njih treba još sat hoda. Uskoro smo mogli prisustvovati nagloj promjeni vremenskih prilika na Mosoru. Gotovo trenutno se zacrnilo nebo nad Debelim brdom, koje nam se uzdizalo s desne strane. Srećom smo predvidjeli tu mogućnost, pa smo u naprtnjačama ponijeli kabanice. Ja sam svoju izvadio u blizini onog "nogometnog igrališta", ali je ta početna kiša bila samo upozorenje da se što prije sklonimo iz vrleti Mosora. Tako smo skupili i zadnje atome snage i ubrzanim korakom napokon stigli u 19.30 h na početnu točku.



Ovo je vrh kojeg smo doduše već bili ispenjali, ali uvijek iz smjera Klis Kose ili iz pravca Lugarnice. A kako je ove godine Mosorski grebbening promijenio startnu točku, te sad započinje iz Kučina, smatrao sam da treba ovu dionicu i na neki način krstiti. Tim više što bi opis ove staze mogao biti od pomoći mnogim sudionicima ove nadasve izazovne trekking utrke 28. travnja.
PS. Neka vas ne zbuni datum na filmu, jer sam nešto prčkao po kameri i očito poremetio datum. Ipak je to bilo 1. travnja. Najozbiljnije!
- 13:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

ASMA
Bloga mi moga
Borut
Kačić
Kosamja
Mali brat Karlo
Mrvica
Pedeset +
Sick of it all
Podgorani u Dubaiu


Dosad ispenjani vrhovi HPO-a

1. područje
SLAVONIJA
1. Papuk - vrh Lapjak (667 m)
2. Papuk - vrh Češljakovački vis (825 m)

2. područje
MOSLAVAČKA GORA I BILOGORA
1. Moslavačka gora - vrh Vis (444 m)

3. područje
HRVATSKO ZAGORJE I MEĐIMURJE
1. Ivanščica - vrh Ivanščica (1060 m)
2. Ivanščica - Oštrcgrad (746 m)
3. Kalnik - vrh Vranilac (642 m)

4. područje
MEDVEDNICA
1. Sljeme - vrh (1033 m)
2. Medvedgrad (579 m)
3. Kameni svati (489 m)

5. područje
SAMOBORSKO GORJE
1. Plešivica - vrh (779 m)
2. Oštrc - vrh (752 m)
3. Japetić - vrh (879 m)
4. Veliki Lovnik - vrh (737 m)
5. Okić - vrh (499 m)

6. područje
ŽUMBERAČKA GORA
1. Pliješ - vrh (977 m)
2. Ječmište - vrh (976 m)
3. Zečak - vrh (795 m)

7. područje
KARLOVAČKO POKUPLJE, BANOVINA I KORDUN
1. Vinica - vrh (321 m)
2. Martinščak - vrh (346 m)


8. područje
GORSKI KOTAR - južni dio
1. Ogulin (323 m) - Zavičajni muzej - alpinistička zbirka
2. Klek - vrh (1181 m)
3. Viševica - vrh (1428 m)
4. Zagradski vrh - vrh (1187 m)
5. Javorova kosa - vrh (1015 m)
6. Bjelolasica - vrh Kula (1534 m)


9. područje
GORSKI KOTAR - sjeverni dio
1. Skradski vrh (1043 m)
2. Špičasti vrh (702 m)
3. Snježnik - vrh (1505 m)
4. Kamenjak - vrh (837 m)

10. područje
ISTRA
1. Ćićarija - vrh Veliki Planik (1272 m)
2. Učka - vrh Vojak (1396 m)
3. Učka - vrh Knezgrad (612 m)
4. Ćićarija - vrh Orljak (1116 m)
5. Ćićarija - Županj vrh (1138 m)

11. područje
SJEVERNI VELEBIT
1. Veliki Zavižan - vrh (1676 m)
2. Balinovac - vrh (1602 m)
3. Zavižanski Pivčevac - vrh (1676 m)
4. Mali Rajinac - vrh (1699 m)
5. Gromovača - vrh (1676 m)
6. Veliki Kozjak - vrh (1629 m)
7. Krajačev kuk - vrh (1659 m)
8. Vratarski kuk - vrh (1676 m)
9. Golubić - vrh (1650 m)

12. područje
SREDNJI VELEBIT
1. Kiza - vrh (1274 m)
2. Ljubičko brdo - vrh (1320 m)
3. Metla - vrh (1288 m)
4. Bačića kuk - vrh (1304 m)
5. Budakovo brdo - vrh (1317 m)
6. Velinac - vrh (965 m)
7. Zečjak - vrh (1622 m)
8. Šatorina - vrh (1624 m)

13. područje
JUŽNI VELEBIT
1. Visočica - vrh (1615 m)
2. Veliki Sadikovac - vrh (1286 m)
3. Bojin kuk - vrh (1110 m)
4. Crnopac - vrh (1402 m)
5. Anića kuk - vrh (712 m)
6. Debeli kuk(Stap) - vrh (1269 m)
7. Vlaški Grad - vrh (1383 m)
8. Sveto brdo - vrh (1751 m)
9. Vaganski vrh (1757 m)


14. područje
LIKA
1. Kremen - vrh (1590 m)
2. Zir - vrh (850 m)
3. Poštak - vrh (1425 m)
4. Oštri Medvjeđak - vrh (884 m)
5. Lička Plješivica - vrh Ozeblin (1657 m)

15. područje
JADRANSKI OTOCI - sjeverni dio
1. Cres - vrh Sis (639 m)
2. Lošinj - vrh Sv. Mikula (557 m)
3. Pag - vrh Sv. Vid (348 m)
4. Rab - vrh Kamenjak (408 m)

16. područje
JADRANSKI OTOCI - južni dio
1. Brač - vrh Vidova gora (780 m)
2. Šolta - vrh Vela Straža (237 m)
3. Ugljan - vrh Šćah (286 m)
4. Pašman - vrh Veliki Bokolj (274 m)
5. Hvar - vrh Sv. Nikola (626 m)
6. Vis - vrh Hum (587 m)
7. Korčula - vrh Kom (508 m)
8. Mljet - vrh Velji grad (514 m)
9. Dugi otok - vrh Orljak (270 m)

17. područje
DALMATINSKA ZAGORA
1. Dinara - vrh Sinjal (1831 m)
2. Svilaja - vrh Svilaja (1508 m)
3. Kozjak (kod Kijeva) - vrh Bat (1206 m)
4. Promina - vrh Čavnovka (1147 m)
5. Kamešnica - vrh Kruge (1606 m)
6. Dinara - vrh Badanj (1281 m)

18. područje
DALMACIJA
1. Trtar - vrh Orlovača (494 m)
2. Kozjak - vrh Biranj (631 m)
3. Kozjak - vrh Sv. Jure (676 m)
4. Mosor - vrh Ljubljan (1262 m)
5. Mosor - vrh Veliki Kabal (1339 m)
6. Mosor - vrh Kozik (1319 m)
7. Omiška Dinara - vrh Kula (863 m)
8. Mosor - vrh Debelo brdo (1044 m)
9. Vilaja - Crni vrh (739 m)

19. područje
BIOKOVO I ZAGORA
1. Sv. Jure - vrh (1762 m)
2. Sutvid - vrh (1155 m)
3. Sv. Ilija (kod Gradca) - vrh (773 m)
4. Vošac - vrh (1421 m)
5. Kimet - vrh (1536 m)
6. Drveničke stine - vrh Sokolić (788 m)
7. Matokit - vrh Sv. Rok (1062 m)
8. Šibenik - vrh (1467 m)
9. Sv. Ilija - vrh (1642 m)
10. Šćirovac - vrh (1619 m)

20. područje
DUBROVAČKO PODRUČJE
1. Pelješac - vrh Sv. Ilija (960 m)
2. Sniježnica - Ilijin vrh (1234 m)


DALMATINSKI BISERI
Otok Murter
Skradin
Imotska jezera
Vela Luka


PO PLANINAMA BiH-a
Troglav
Prenj, drugo ime za čeif 2.dio
Prenj, drugo ime za čeif 1.dio
40. Bjelašnički dani
Hranisava (Bjelašnica)
Tušnica

PO PLANINAMA CRNE GORE
O planino, prokleto li si lijepa
Vukovi s Prokletija
Ganga s Prokletija

RAZNI IZLETI
Lokva (Biokovo)
Konj (Kamešnica)
Planina Šibenik
Sv. Ilija (Biokovo)
Sv. Jure (Biokovo)
Motika (Biokovo)
Svilaja nakon požara


OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA
1. tjedan - Mosor
2. tjedan - Mosor
3. tjedan - Biokovo
4. tjedan - Omiška Dinara
5. tjedan - Sv. Mihovil
6. tjedan - Vranjača
7. tjedan - Kozjak
8. tjedan - Velebit



Planinarski i sportski blogovi

SAK Extrem - Makarska
HPD Biokovo - Makarska
HPK Dalmacija - Split
PD Sv. Ilija - Orebić
Catvulgaris
Diavola
Ericca35
Gogh
Gogoo
Gojzom po svijetu
Hrvatska cipelcugom
Iris
Ironije
Lastavica
Mali...veliki svijet
Melez
Mijo
Orlalala
Pevci
Planinar
Priroda
Pustolofka
Romanticus
SumarKA
Visokogorci
Welcome2
Zgubidanije

HRVATSKA PLANINARSKA OBILAZNICA



Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.

U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.

Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)

Vrsta priznanja:

brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT



srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)



zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT



posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT



visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT



NOVOST:
najviše priznanje - potrebno 150 KT

Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.


Blogovi koje rado pogledamo:

Aquaria
Big Vern
Bivis
Borovci
Brlje
Brod u boci
Bugenvilija
Čiovka
Darkwolf
Demijan
Domena
Emanuele
Feby
Fidel
Fotoblog
Gugo
Gustirna
Jocker
Juliere
Justawomen
Kašeta
Katrida
Koki
Kratke
Lagrima
Lanterna
Lino
Lipa Mare
Lipota zore
Little Miss G
Lolina
Ljelja
Mima
Mosor2
Neron
Oceana
Objektiv
Ovajonaj
Pea
Pegy
Rozza
Rudarka
Santea
Shrimpy
Siscijanka
Stereokemija
Suncokreta2
Svantevid
Teta u pubertetu
Teeja
Teuta
Tija
Trill
Xiola bleu
Why o why
ZiziMars14
Zvrk
Život na sjeveru

Moj e-mail:
denis.vranjes@public.carnet.hr



od 11.06.2007.