Planinarstvo

29.01.2007., ponedjeljak

Kameni svati (489 m/nv) - Medvednica

Pitaj narod pri toj gori:
"Šta će ona rosna stijena?"
Pa ti narod odgovori:
"To su svati od kamena."

Danas ovaj blog proslavlja svoj prvi rođendan, pa je red da ga proslavim kako i dolikuje – postom. U ovih godinu dana sam na njemu objavio, uključujući s ovim današnjim, 46 postova. Zizi i ja smo posjetili ukupno 70 kontrolnih točki, od čega dio i u ona prva tri mjeseca lutanja po Hrvatskoj planinarskoj obilaznici, kad još uvijek naše impresije nismo dijelili s vama. Blog su nam u ovih godinu dana vjerno posjećivali i blogeri, ali i mnogi planinari-neblogeri. Pri tom smo se trudili upoznati vas sa svim ljepotama kojima obiluje naša domovina, ali su nažalost poprilično zanemarene. Pri tom su neki od vas krenuli s planinarenjem ili su se vratili planinarskim stazama. A neki su se čak i uključili u planinarska društva ili će to uskoro učiniti. Stoga smatram da je blog već postigao svoj cilj na dodatnoj afirmaciji planinarstva u nas, a nadam se da ćemo i ubuduće uspjevati u tom naumu. A sad dosta o godišnjici i vratimo se opisu našeg novog odredišta – Kameni svati na Medvednici.

Kameni svati

Kameni svati (489 m) su skup slikovitih dolomitnih stijena na zapadnom obronku Medvednice koje je narod nazvao "Zakletim svatovima" i o njima ispleo jednu iznimno zanimljivu legendu. Planinari su ih nazvali Kameni svati prema poznatoj pjesmi hrvatskog književnika Augusta Šenoe, koja je upravo inspirirana tom legendom. A ona govorio o majci koja je bila nezadovoljna snahom, pa je kletvom okamenila svatove na povratku s vjenčanja. Dižu se oko 400 m visoko nad cestom iznad sela Jablanovec, a njihovo golo tjeme dobro je vidljivo čak iz Samobora. Kamena glavica na njihovom vrhu najljepši je vidikovac na cijeloj Medvednici.

Rani jaglaci

Iz Zagreba smo krenuli poprilično kasno, s obzirom da sam spavao čak 12 sati, i time definitivno odredio ishodišnu točku za uspon. Naime, uspon iz Podsuseda traje cca. 3 h, a kako nam je do mraka preostalo manje od 5 h, odlučili smo se za promjenu plana i uspon započeti iz Jablanovca. U Jablanovec smo stigli cestom preko Podsuseda, pa prema Bistri. Putokazi nisu baš najsretnije rješeni, pa smo tu imali daleko najviše problema tog dana. A osim toga nam je problem napravila i informacija koju smo dobili iz moje Biblije "Hrvatske planine", autora dr. Željka Poljaka, gdje je navedeno da u mjestu treba produžiti 100 m dalje od Konzumove prodavaonice do crkve i tu skrenuti desno. Nakon što smo prošli cijelo mjesto shvatili smo da je u biti jedina prodavaonica koju smo putem vidjeli ona Honingova, te se vratili natrag prema njoj, a putem ubrzo ugledali i traženu crkvu. Tu već počinje markacija, koju smo pratili sve do spomenika Augusta Šenoi, kojeg su podignuli mještani povodom 100-te godišnjice smrti ovog slavnog pjesnika.

Spomenik Augustu Šenoi

Pod bistom stoje ispisani stihovi iz pjesme "Kameni svati", koje sam naveo na početku posta. Automobil smo ostavili malo poviše spomenika i dalje nastavili pješice Ulicom Kamenih svatova. Putem među kućama se uskoro gubi asfalt i pred nama se otvara pogled na naš cilj. Stijene koje se jedva uočavaju u gustoj šumi. Od tog mjesta nastavljamo dalje blatnjavom stazom preko livada i između lijepo uređenih vinograda. Staza uskoro zalazi u šumu koja nas prati do samog vrha. A ta staza je u biti većim dijelom šumski put, koji na nekoliko mjesta prelazi u pravo kaljužište izrovano pod kotačima šumskim vozila. Malo poviše jednog od tih mjesta smo se susreli sa stazom iz Podsuseda, a nakon ukupno 40 min. hoda iz Jablanovca pred nama se ukazala Planinarska kuća "Kameni svati" (480 m).

Planinarska kuća "Kameni svati"

Lijepa drvena prizemnica koja se savršeno uklopila u okoliš, a smještena je na mjestu gdje se Medvednica strmo ruši prema Hrvatskom zagorju. Njenu osobitost čini i to što PD "Podsused" dodjeljuje spomen-značku svakome tko kuću posjeti u sva četiri godišnja doba. Kuća je otvorena nedjeljom i blagdanom od 9.30 do 16.30 h i opskrbljena je pićem. Tu smo zatekli nekoliko planinara. Veći dio u tranzitu, točnije u silasku s vrha. Blizina vrha je i nas potakla da ne zastajkujemo, već da nastavimo dalje još tih par minuta hoda po grebenu do vrha. Dolaskom na isti ostajemo na trenutak zbunjeni, jer nigdje ne uspjevamo vidjeti natpis s nazivom istog. Uskoro našu nedoumicu razbijaju povici planinarki da su pronašle vrh. A stvar je u tome da je kao najviši vrh označen ipak susjedni nešto niži vrh, jer s njega postoji otvoreni pogled u smjeru Hrvatskog zagorja, Samoborskog gorja i Žumberka, za razliku od prvoga koji je potpuno obrastao gustom vegetacijom.

Pogled s vrha

Plavi je bio izvan sebe od oduševljenja, jer se napokon dočepao vrha prije nas. Njegovo slavlje je bio trenutak za pamćenje. Metalni žig smo pronašli iza stijene na kojoj je napisano "Vrh", ali će Zizi ostati bez ovog primjerka u svom Dnevniku, jer su nam isti u Hrvatskom planinarskom savezu na verifikaciji dosad posjećenih kontrolnih točki. Nakon podužeg uživanja u pogledu i fotografiranju, krenuli smo u 14.15 h natrag prema Jablanovcu. Tek kad smo se približili automobilu shvatili smo da nismo Plavog fotografirali na vrhu, pa smo pronašli novu temu za zezanciju. Sad eto morate nama vjerovati da je doista bio gore, iako za to ne postoji nikakvog slikovnog dokaza.

Slavoluk pobjede

Tijekom silaska smo na jednom mjestu pronašli prekrasan primjer dva stabla koja čine svojevrsni slavoluk i pozdravljaju planinare i posjetitelje, pa smatram da je najbolje njima okončati ovaj slavljenički post. A do sljedećeg nam ostajte veseli i zdravi, te što više vremena provodite u prirodi.

- 07:16 - Komentari (41) - Isprintaj - #

22.01.2007., ponedjeljak

Vis (444 m/nv) - Moslavačka gora

Ove subote smo opet pohodili sjeverne krajeve Lijepe naše i pri tom posjetili jednu goru koja je na nas ostavila dojam spokoja sa svojim pitomim obroncima obraslim bjelogoričnim šumama i ruševnim gradinama što odišu poviješću i brojnim legendama koje okružuju ovakva mjesta. Riječ je o Moslavačkoj gori, na kojoj je smještena naša slijedeća kontrolna točka – Vis (444 m/nv). Moslavačka gora je smještena između rijeke Čazme, Ilove i Lonje, gdje se poput kakvog otoka uzdiže iz prostrane ravnice od gotovo 100 km. Nas je put iz Zagreba vodio autoputom do izlaza za Popovaču, a zatim na izlasku iz mjesta prema G. Jelenska i Podgariću.

Garić grad

Uspon smo započeli ispred Garić-grada, najvećeg i najznačajnijeg kasnosrednjovjekovnog burga u Moslavini, koji nakon što je stoljećima odolijevao raznoraznim potencijalnim osvajačima, 1544. opustošen i razoren od strane Turaka. Nakon oslobađanja od Turaka ostao je izvan trasa novih trgovačkih putova u podnožju Moslavačke gore, te je brzo pao u zaborav i ostao prepušten postepenom rušenju i obrastanju gustim raslinjem. Danas je na svu sreću konzervatorskim radovima spašen od daljnjeg propadanja. Nadam se da će i nadležni iz županije spoznati turističku vrijednost ovakvih mjesta i to iskoristiti za turističku promociju cijelog kraja.

Humka

Nakon 15-tak minuta hoda stiže se pred križanje staza, gdje napokon napuštamo asfalt i krećemo lijevo na lagani uspon šumskim putem na najviši vrh Moslavačke gore – Humku (487 m/nv). Staza desno vodi Kolčenici, dok se naprijed može asfaltiranom cestom gotovo do samog vrha, odnosno do rampe pod vrhom. Satnica na putokazu je naznačavala da do vrha ima 30 min. hoda, a nama je trebalo 20-tak min. i to laganog hoda. Put je na nekoliko mjesta prelazio u kaljužište, ali je ta škakljiva mjesta bilo lako zaobići kroz šumu i nastaviti put dalje bez blatnjavih gojzerica i hlača. S obzirom na tragove guma u blatu, put koriste šumarska vozila, a vjerojatno i lovci u terenskim vozilima. Putem smo i naišli na veći broj čeka i hranilišta, pa smo se ponadali da ćemo naići i na koju divlju životinju, a da nam pri tom ne doluta koji metak iz šipražja. Moram pripomenuti da su ovaj kružni put po Moslavačkoj gori trasirali i markirali članovi HPD "Yeti" iz Kutine i time nam omogućili obilazak većine zanimljivih lokaliteta u gori, a da se pri tom možemo drugim putem vratiti na polaznu točku.

Lugarnica "Humka"

Vrlo brzo smo stigli na Humku, ali na sam vrh nismo stupili nogom, jer je ograđen žicom. A unutar ograde je smješten telekomunikacijski objekt. Stoga se na samom vrhu nismo ni zadržavali, jer ionako zbog guste vegetacije i nema neki nezaboravan pogled.
Spustili smo se 100 m dalje našoj stazom do lijepo uređenog izviđačkog skloništa s drvenim klupama i stolovima ispred. Bar sam tako pročitao prije polaska na put, jer smo na objektu zatekli ploču s natpisom Lugarnica "Humka", pa nisam više siguran o čemu je riječ. U svakom slučaju mjesto je idealno za obiteljski piknik. Nešto slično onome što smo već vidjeli na Vinici.

Vis

Nakon daljnjih 20-tak minuta hoda šumom, prilikom čega smo susreli jedinu osobu tog cijelog dana na našem putu po Moslavačkoj gori, stigli smo do naše kontrolne točke. Njena osobitost je u tome što se s tog proplanka napokon pred nama otvara pogled na ravnicu u podnožju. Pogled se usprkos magli pruža preko istočnih padina Moslavačke gore sve do Psunja u daljini, a prema jugu se nažalost vidi isključivo ogroman dimnjak, vjerojatno tvornice gnojiva u Kutini. Vrh je označen natpisom na jednom od stabala bukve, metalna kutija, doduše prazna, postavljena je na jednom hrastu kitnjaku, a među njima stoji crni bor. Sve u svemu, jedno pravo vegetacijsko šarenilo. A to bogatstvo raznolikim šumskim vrstama je ono što smo itekako mogli uočiti tijekom boravaka na Moslavačkoj gori.

Pogled s Visa na Moslavinu i Psunj u daljini

Na povratku smo namjeravali posjetiti i ruševine pavinskog samostana Bela crkva, ali nakon podužeg lutanja po sve neprohodnijem terenu sa srušenim granjem i deblima po stazi, nismo više bili sigurni u ispravnost naše odluke. Što više, bili smo upoznati da tu nema jasno označenog odvojka, pa smo na kraju posumnjali jesmo li uopće skrenuli na pravom mjestu i bez dužeg razmišljanja vratili se natrag na markiranu stazu i nastavili put dalje prema onom mjestu gdje smo ostavili automobil malo poviše Garić-grada.

Vjesnik "proljeća"

Slijedećeg dana nam je na Kamenim svatima društvo činio Plavi, a o tome više u novom postu. Dotad uživajte u fotografijama koje je Plavi objavio na svom blogu.

- 21:42 - Komentari (41) - Isprintaj - #

16.01.2007., utorak

Ivanščica

Usprkos radnoj suboti ni ovog vikenda nam vrazi nisu dali mira, pa smo se uputili u upoznavanje područja koje mi je potpuna nepoznanica – Hrvatsko zagorje, točnije planina Ivanščica. Ivanščica je najviša gora Hrvatskog zagorja i nalazi se u njegovom samom središtu, dijeleći na taj način dvije zagorske doline. Sjeverne padine prema Ivancu su izrazito strmije od onih s južne, koje se lagano gube u zagorskim brežuljcima. Smjer pružanja je istok – zapad, s dužinom od 27 km, a najšira je između Ivanca i Belca – 9 km. Ivanščica je svoje ime dobila po katoličkom redu ivanovcima, koji su pod gorom imali svoje utvrđene samostane, poput Ivaneca i Bele. Na isti način je i grad Ivanec dobio svoje današnje ime. Moram također pripomenuti da je za ovu goru danas vrlo rašireno i ime Ivančica, jer se u nazivu izgubilo slovo "š". Dr. Poljak u svojoj knjizi "Hrvatske planine" preporuča korištenje naziva Ivanščica, pa ću se kroz tekst i ja povoditi za tom preporukom. U Ivanec smo stigli silaskom s autoputa Zagreb – Macelj u mjestu Sv. Križ Začretje i zatim nakon kraće vožnje zagorskim bregima preko Lepoglave stigli na ishodišnu točku uspona na najviši vrh istoimene gore.

Ivanec

Kako bi izbjegli uvijek dosadno koračanje asfaltom, odlučili smo se poput velike većine planinara približiti što više samoj planini. Stoga smo kod od središnjeg ivanečkog gradskog trga skrenuli južno u smjeru Ivanščice, te nakon 3,5 km vožnje stigli u selo poprilično zanimljivog imena s obzirom da smo u Zagorju - Prigorec. Kako smo se za uspon, po dobrom starom običaju, odlučili poslužiti strmijom stazom, a za silazak blažom, u selu smo pratili skretanja prema Konju (u pravilu su sve to bila lijeva skretanja). Na gotovo samom kraju sela smo stigli do parkirališta na kojem smo već zatekli zavidan broj automobila. Sve je govorilo u prilog tome da je ovo jedna od najbolje posjećenih planina kojom ćemo kročiti. Broj planinara i izletnika koje smo sreli putem je gotovo identičan onom tijekom uspona na Vojak s Poklona. Zasigurno je tako velikoj brojci doprinijelo i prekrasno vrijeme koje po ničemu nije davalo naznaku da smo u sredini siječnja. Iako je ugodno po stazi tako često viđati ljudska lica, ta pojava zna biti poprilično nezgodna kad te stisne mjehur. Srećom smo u svim tim trenucima bili dovoljno sretni da nas nitko ne omete u obavljanju tako odgovorne zadaće, a bili smo sretni i što mi nismo nikoga omeli u tome. Odmah na početku staze smo zatekli upozorenje kojim se zabranjuje vožnja po planinarskim stazama. Moram priznati da mi je to izgledalo malo zbunjujuće, jer nisam mogao zamisliti što bi to moglo voziti po ovim stazama, ali smo odgovor dobili nešto kasnije.

Pogled na vrh s Konja

Uspon prema Malom Konju vodi strmom padinom, koja je u kombinaciji sa suhim lišćem napadalim po stazi izrazito nezgodno za uspon, posebice u donjim dijelovima staze, a još je nezgodnije prilikom silaska. Srećom smo se za spust odlučili onom blažom varijantom preko Mrzljaka. Uz to je lišće prekrilo korijenje koje je izbilo na površinu erozivnim utjecajem vode i snijega, pa je potreban dodatni oprez da se ispod tog lišća ne zaglavi noga i doživi prebliski kontakt sa stazom. U gornjem dijelu nije bilo toliko lišća, pa smo se poslužili i brojnim prečicama kojima je prošarana ta dionica staze grebenom preko Velikog Konja. Putem nam se povremeno otvarao pogled prema odašiljaču na vrhu, dajući nam do znanja da smo sve bližu prvom cilju tog dana. Na vrh Ivanščice (1060 m/nv) smo se uspeli u 10.45 h nakon nešto malo više od 1 h hoda. Tu smo zatekli još veću gužvu. Brojni planinari su pristizali pješice makadamskom cestom iz Prigorca, dok su drugi već bili uokolo planinarske kuće poznatije kao "Pasarićeva kuća".

Pasarićeva kuća

Tu prizemnicu su 1929. sagradili članovi HPD "Ivančica" iz Ivanca, a ime je dobila po tadašnjem predsjedniku HPD-A U Zagrebu, prof. Josipu Pasariću. Kuća je otvorena svakog vikenda i tijekom blagdana, te je opskrbljena hranom i pićem. Iako ne osobito umorni, tu smo malo predahnuli na klupama, te s vidikovca bacili pogled na sjevernu padinu Ivanščice. Na njemu se nismo predugo zadržali, jer nas je potjerao neugodan vjetar koji zna biti poprilično nezgodan kad se putem oznoji. Ispred kuće se jedan od planinara ponudio da nas zajednički slika, pa nakon dugo vremena imamo zajedničku fotografiju s vrha. Doista je prava rijetkost stići na vrh na kojem nismo sami, a mislim da se na ovom vrhu rijetko kad može osjetiti samoća. S vrha smo krenuli šumskim putem natrag u smjeru Ivanca, a zatim nakon pola sata silaska naišli na odvojak ulijevo prema Loboru, Majeru i Oštrcu – našoj drugoj kontrolnoj točki tog dana.

Černe Mlake

Na odvojak su nas uputila i dva para koje smo zatekli na izletištu "Černe mlake" i priupitali za smjer. Put nas od odvojka vodi širokom stazom, kojom se očito koriste i motorna vozila, s obzirom na tragove guma u blatu. A blata ima napretek. Toliko da na pojedinim mjestima ima dovoljno tek toliko mjesta da se stisne gojzerice i da prilikom toga ne upadne u kaljužište. Od križanja nam je trebalo malo više od pola sata hoda do križanja, ali su me na njemu putokazi doveli u zabludu. Povodeći se informacijom da staza prema Loboru vodi preko Oštrca, skrenuli smo desno. I tek nakon desetak minuta hoda smo uočili na susjednom vrhu ruševine Oštrcgrada skrivene iza guste vegetacije. Nakon toga je naravno uslijedio povratak na ono križanje i skretanje prema Pl. kući na Majeru, do kojeg je bilo navedeno da je potrebno 10 minuta hoda. Nakon samo par minuta hoda smo stigli na odvojak staze prema Oštrcgradu udesno. Na putokazu je pisalo da do vrha treba 20 min, a mi smo na vrh izašli za manje od 10 min. hoda strmom padinom, u 12.55 h.

Oštrcgrad

Putem smo susreli i oca koji sinu od najranije dobi usađuje ljubav prema planinarenju, ali i trojac koji baš i nema osobite ljubavi prema planini i šumi, jer smo ih zatekli u krađi lišća. Sreća njihova da na mobitelu nisam imao signala. Iako sumnjam da bi i u slučaju mog poziva policija intervenirala na ovom teško pristupačnom terenu. Oštrcgrad (746 m/nv) su danas samo ruševine gradine iz 14. stoljeća, smještene na osamljenom brijegu, a danas gotovo potpuno skrivene gustom vegetacijom. Danas se pogled s nje pruža samo na južne padine Ivanščice, ali i on je dovoljno primamljiv da se posjeti ovo mjesto. Pod nama smo ugledali crveni krov pl. kuće na Majeru, kojom upravlja HPD "Oštrc" iz Zlatara, ali se nismo spuštali do nje, jer smo dobili informaciju da je ionako rijetko kad otvorena. Nakon objeda na vrhu i uživanja u pogledu, uputili smo se natrag istim putem prema šumskoj cesti iz Prigorca na vrh Ivanščice. Putem smo napokon shvatili svrhu onih znakova o zabrani vožnje po planinarskim putevima, jer smo zatekli dvojac mladića kojima se njihovo čudno vozilo, koje kao da je dio scenografije Mad Maxa, zaglavilo u blatu i sad iščekuju prijatelje koji su im krenuli u pomoć.

Mad Max

Ni desetak minuta hoda naprijed začuli smo bučni stroj koji nam se očito približavao. Uskoro je iza zavoja izjurilo vozilo identično onom zaglavljenom. Ovaj dvojac je hitao u pomoć prijateljima, a nas usporavanjem poštedio od polivanja blatom. Na šumsku cestu smo izašli u 14.15 h i njome krenuli uzbrdo prema vrhu Ivanščice, te nakon svega par minuta stigli do izletišta "Černe Mlake". Tu se uz jednu tamnu lokvu nalazi par drvenih klupa, a njegovu posebnost čini podatak da je taj lokalitet u narodu poznatu kao okupljalište vještica, odnosno zletišče coprnic, a o tome svjedoče brojne legende. Mjesto napuštamo bez spoznaje o točnosti tih legendi i krećemo dalje prema Prigorcu. Moram pripomenuti da na izletištu nema putokaza, pa može biti malo zbunjujuće kamo krenuti prema Mrzljaku. Dakle, gledano sa šumske ceste, staza prema Mrzljaku je ona koja odmah kod početka izletišta skreće ulijevo. Njome smo se prvo lagano uspinjali kroz gustu smrekovu šumu, a zatim je uslijedio 20-minutni silazak istom do izvorišta Mrzljak. Putem smo opet naišli na ona dva para koje smo priupitali za Oštrcgrad na "Černim Mlakama". Mrzljak se nalazi na 663 m/nv i predstavlja lijepo izletište s uređenim izvorom vode i postavljenim klupama za odmor.

Izvorište Mrzljak

Iako je već bilo 14.45 h kad smo stigli na Mrzljak, iznenadilo nas je kad smo vidjeli da se još izletnika penje uzbrdo ovom stazom. Vjerojatno i oni poput nas vole noćne silaske s planina. Nama doduše u nedjelju nije bilo do noćnog silaska, jer je pred nama stajalo još gotovo 500 km vožnje do Splita. Na proplanak kod izvora Žgano Vino smo stigli u 15.05 h i tu se opet susreli s onom šumskom cestom što vodi na vrh Ivanščice. Tu smo zatekli još veći broj automobila od onog ostavljenog u Prigorcu. Nastavak puta nas je vodio šumskom cestom do sela, a putem su mimo nas u Yugo prošla ona četvorka koju smo dotad već dvaput vidjeli, pa je sad nakon i trećeg susreta bio red da otiđemo na piće, ali su očito i oni poput nas bili u žurbi. Samo smo se mahanjem pozdravili i nastavili dalje istim putem. Oni automobilom, a mi s noge na nogu. Putem smo uživali u pogledu na paraglajdere koji su skakali s Ivanščice, a Zizi je dodatno zadovoljstvo pronašla i u obliku jabuke na zapuštenom stablu uz stazu. Do automobila smo stigli u 15.35 h, nakon 6 h hoda po ovoj iznimno zanimljivoj planini, koja nam je nažalost previše udaljena, a zaslužuje puno više naših posjeta.

Južne padine Ivanščice

Uspon i post u potpunosti posvećujemo našem Borutu, kojeg je bolest prikovala za bolesnički krevet, pa mu na ovaj način želimo da što prije opet skoči na noge i oka sokolova s foto-aparatom u ruci krene u prirodu.

A za kraj posta se moram pohvaliti da se jedna od naših vjernih čitateljica odlučila na učlanjenje u planinarsko društvo, točnije HPD "Sisak" Stoga, našoj Teti u pubertetu želimo puno lijepih i nadasve nezaboravnih trenutaka provedenih u prirodi ove godine. A i vas ostale pozivamo da se priključite planinarskim društvima u vašim mjestima, jer će te uz njihovu pomoć vidjeti toliko lijepih krajeva kojima obiluje naša domovina, a većini nažalost ostaje nepoznanica cijelog života.

- 07:15 - Komentari (35) - Isprintaj - #

08.01.2007., ponedjeljak

Oštri Medvjeđak (884 m/nv) - Lika

U subotu smo krenuli iz Splita u 10 sati i nakon 3 sata vožnje stigli na naše odredište – Plitvička Jezera. Ovog puta nismo tamo stigli s namjerom obilaska čuvenih Jezera, već jednog vrha poviše istih, a koji je nepravedno zapušten od strane brojnih posjetitelja Jezera. Vrh se zove Oštri Medvjeđak (884 m/nv) i najviši je vrh šumovite gorske kose dužine 8 km – Medvjeđak. Ona predstavlja sjeverozapadni nastavak Ličke Plješivice, pa je tako i sam vrh smješten u 14. Ličko područje HPO-a. Uspon se može započeti i od 1. i od 2. ulaza, a mi smo se odlučili za ovaj potonji, jer je i bliži Splitu. Doduše do njega nismo mogli stići automobilom, jer je kompletno parkiralište pokriveno snijegom, pa smo produžili malo naprijed i lijevo skrenuli prema Hotelu Bellevue. Tu smo ostavili automobil i krenuli prema drvenom pješačkom mostiću kojim smo prešli na drugu stranu ceste.

Plitvička jezera

Na tom mjestu smo po prvi puta naišli i na markaciju. Ovog puta nismo imali većih problema s njom zbog snježnih nanosa, jer je kompletnom stazom postavljena na stablima uz stazu. Za razliku od nekih koje su postavljene na okolnom kamenju, pa u snježnim uvjetima predstavljaju veliki problem u orijentacijskom smislu, posebice kad se na takvu stazu dođe po prvi puta. Staza vodi preko parkirališta do jednog desnog odvojka u šumu, koji je označen blijedim natpisom vrha. Tim putem nailazimo na brojne prometne znakove s obveznim smjerom, pa pretpostavljamo da se i tu ispod dvadesetak centimetara dubokog nanosa snijega nalazi asfaltirano parkiralište. Uskoro nas markacija skreće ulijevo nizbrdo i sužava se, pa izgleda da smo napokon na pravoj stazi. Taj spust nije dugo potrajao, a nakon jednog previda strelice koja nas upućuje udesno, brzo smo se vratili na to križanje i krenuli uzbrdo.

Trajna pokusna ploha

Nakon svega par minuta hoda od tog križanja stigli smo pred Trajnu pokusnu plohu Šumarskog instituta iz Jastrebarskog na kojoj se od 1998. uz podršku brojnim znanstvenih disciplina prati rast i razvoj šume posebne namjere, kako bi se pravovremeno uočili mogući problemi. Nadajmo se da problema neće biti i da će i buduća pokoljenja u ovim šumama pronaći u današnje vrijeme prijeko potreban mir. Taj isti mir smo mi zasigurno poremetili trima srnama, koje su se užurbano udaljile od nas s druge strane ponikve. Za fotografiranje nisam imao dovoljno jak zoom, ali su nam zato kao uspomenu ostavile brojne tragove u snijegu.

Srnini tragovi u snijegu

U tim trenucima smo baš poželjeli da nam ponude da na njima dojašemo do vrha, jer se kretanje po snijegu uzbrdo činilo sve napornijim. Snijeg je bio previše mekan i gnjecav, te je svaki korak naprijed bio i pola koraka unatrag. Za uspon je navedeno da je potrebno oko 1.15 h hoda. Bio sam uvjeren da će nam zbog snijega biti potrebno još pola sata više hoda, ali sam ipak na učestale Zizine komentare da misli kako smo blizu vrhu odgovarao potvrdno. Pokušavao sam je ohrabriti, iako se doimalo da ima više snage od mene. Ja sam naime u tim trenucima već počeo osjećati bolove u listovima, a na nju kao da nije imao nikakvog utjecaja ovo probijanje kroz snijeg. Tek sam na silasku shvatio da je cijelim putem pažljivo stajala u svaku stopu koju sam pred njom učinio u snijegu. Sad mi je lukava lija dužna masiranje mojih bolnih listova. Uz stazu smo u višim dijelovima uočili brojne drvene klupice koju su tad stajale prekrivene snijegom, ali u proljeće predstavljaju zasigurno pravu relaksaciju umornim nogama.

Markacija

Također smo putem mogli primjetiti brojne crvene oznake slova "M", kako unutar bijelog kruga, tako i bez njega. Vjerojatno se time posjetitelju daje do znanja da je na pravom putu za vrh Medvjeđaka. Isto tako smo primjetili i brojne ureze u obliku križa u deblima bukve, pa se nadamo da to nije djelo i nedjelo planinara u namjeri da se označi odvojak. Nakon gotovo 1.30 h hoda stigli smo na križanje stazi na prijevoju između Oštrog i Tupog Medvjeđaka. Udesno se odvajala staza prema našem cilju i tu smo po prvi puta naišli na ljudske tragove u snijegu. Vodili su s Tupog Medvjeđaka prema Oštrom i jasno davali do znanja da je taj planinar kao pristupnu točku za uspon odabrao Ulaz 1, kod "Ličke kuće". Taj uspon je tek neznatno duži, ali ipak prikladniji onim posjetiteljima koji na Plitvička jezera dolaze iz smjera Zagreba. S tog šumovitog prijevoja smo nakon još desetak minuta hoda serpentinama izašli na sami vrh. Vrh je inače umjetno načinjeni zaravanak od naslagana kamenja i zbog guste vegetacije predstavlja vrlo loš vidikovac, posebice prema Plitvičkim jezerima.

Vrh

Na drugom kraju te zaravani pronalazimo metalni tuljac s natpisom "HPO", ali je potpuno prazan. Na stijeni pored njega se nazire natpis vrha, ali se i nakon Zizinog čišćenja rukavicama snijega koji je prekrio natpis taj isti teško nazire. Vjerojatno nije ništa bolje ni kad nema snijega. Ipak smo pored njega obavili fotografiranje, pazeći da se na fotografiji vidi i metalni tuljac. Žig je vjerojatno na nekoj od stijena prekrivenoj snijegom, ali ga nismo imali volje tražiti. Nakon uspona od 1.40 h hoda, uslijedio je silazak za koji nam je bilo potrebno sat vremena.

Staza u snijegu

Do ovog izleta nisam bio svjestan koliko je naporno hodanje uzbrdo kroz snijeg, posebice onome na čelu. Ni one hodnje od 11 h koje smo znali poduzimati nisu mi bile ni približno tako naporne kao ova na relativno nizak vrh. A možda sam se i malo zapustio tijekom blagdana.

- 13:47 - Komentari (47) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>