Planinarstvo

31.10.2006., utorak

Visočica i Kiza - Velebit

Nakon tri tjedna evo nas opet na Velebitu. Ovog puta smo kao «bazni kamp» odredili Baške Oštarije, pa smo obilazili kontrolne točke uokolo njega. Prvotni plan je uključivao 4 vrha, ali je Šumarkinim savjetom to prošireno na još jedan vrh.
Iz Splita smo se uputili u subotu rano izjutro i u Gospiću sišli s autoputa nakon nešto manje od 2 sata vožnje, te krenuli u smjeru Karlobaga. Ubrzo smo na jednom oštrom desnom zavoju skrenuli lijevo prema Rizvanuši, koja je navedena kao jedina sigurno ishodišna točka za uspon na naš prvi cilj tog dana – Visočicu (1615 m/nv).

Visočica

Automobilom smo vozili do kraja sela, gdje smo napustili asfalt i dalje nastavili makadamom. U prvom dijelu je bio još u kako tako dobrom stanju, ali uskoro uviđamo da je možda bilo bolje da smo ovaj vrh ostavili za sutra, jer bi tad imali dovoljno vremena za četvorosatni uspon iz Rizvanuše. Šumarska vozila su u tolikoj mjeri razrovali makadam, da je po sredini ceste nagomilano kamenje, koje smo često morali odgurivati s ceste da bi prošli automobilom. Na jednog od tih velikih kamiona za izvlačenje trupaca smo naišli putem, ali smo srećom bili dovoljno blizu jednog manjeg ugibališta. A osim toga je na nekoliko mjesta zemljani put natopljen vodom i pod utjecaj velikih kamionskih kotača u još gorem stanju. Srećom nismo proklizali ni na jednom od tih problematičnih mjesta, jer bi se teško izvukli iz tog blata bez tuđe pomoći. Putokazi su postavljeni na sva križanja, pa nije bilo straha da ćemo pogriješiti smjer. Ukratko, na svim križanjima treba skrenuti ulijevo. I još je jedan bitan savjet koji sam dobio na Planinarskom forumu. Treba imati na umu da je minirana lijeva strana ceste, točnije padina prema Lici, ukoliko nekome zatreba najbliži grm. Mi srećom nismo imali takvih problema, ali mislim da je i očajno stanje makadama bio i više nego dovoljan problem za jedan dan. Tih 13 km smo prešli za cca 1 h vožnje i napokon parkirali automobil na mjestu odakle se više jednostavno nije moglo naprijed bez gusjeničara.

Pogled s grebena

Na tom mjestu je i staza presjecala cestu, pa smo krenuli strmo uzbrdo kroz bukovu šumu. Staza je malo nezgodna za koračanje zbog suhog lišća po njoj, ali su zato srećom tu naši štapovi da nam se ne dogodi kakva nezgoda. Nakan pola sata hoda stigli smo do ruševina Gojtanovog doma, koji je izgorio početkom Domovinskog rata. Tu i prestaje šuma, pa dalje nastavljamo travnatom padinom prema samom vrhu, stazom koja na nekoliko mjesta dodiruje i sam hrbat s kojeg se pružaju prekrasni vidici na Ličko polje. Metalni tuljac s upisnom tekom smo našli pedesetak metara niže od vrha, a pored njega je i metalni žig u stijeni. Ipak smo prvo produžili naprijed do vrha, na kojem je podignuta neka antena, a putem smo promatrali gotovo meditativno lebdenje dva orla nad liticama Visočice. Na vrhu je puhao jak vjetar, pa nam je postalo jasnije zašto je tuljac postavljen niže. I mi smo se nakon fotografiranja spustili do njega, gdje smo se i malo okrijepili. 90 % mog umora je potjecalo kao izravna posljedica one naporne vožnje, a sad se još i trebalo vratiti natrag. Pregledom upisne knjige uočavamo jedno poznato ime – naše kolegice Šumarke, čiji nam je post s Visočice puno pomogao prilikom planiranja obilaska ovog vrha, ali i sljedećeg cilja tog dana.

Na vrhu Visočice

Na silasku smo naišli na Blaženka, momčića iz sela u podnožju ovog vrha, koji se hrabro odlučio uspeti na vrh u koji svakog dana gleda. Da je bar više ljudi poput njega. A ne da se zadovoljavaju isključivo boravkom u zadimljenim kafićima. Nakon što smo mu zaželjeli sreću, krenuli smo u potragu za našom. A ona je uključivala što bezbolniju vožnju natrag onim istim šumskim putem. Ne mogu vam zorno dočarati svoju sreću kad su kola napokon opet dodirnula asfalt. Tad smo krenuli natrag na cestu Gospić – Karlobag i skretanjem lijevo se uputili ususret Baškim Oštarijama. S obzirom da je preostalo vrlo malo vremena do mraka, odluka je pala na uspon na Kizu (1274 m/nv). Prolaskom pored hotela «Velebno» u Baškim Oštarijama skrenuli smo desno uskom asfaltnom cestom prema zaseoku Stupačinovo. Tu je nestao asfalt, pa smo dalje nastavili makadamom. Ali ipak puno boljim od onoga koji smo preživjeli svega nekoliko sati ranije na Visočici.

Litice na početku uspona na Kizu

Tu su nam se ukazuje prekrasni krševit greben, koji ljepotom svojih impresivnih kukova mami poglede. Nije trebalo ni baciti oko na kartu, odmah smo shvatili da je to naše odredište. Nakon par stotina metara smo na jednom ugibalištu ostavili automobil i uputili se opet strmo kroz bukovu šumu ususret našem drugom cilju tog dana. Na početku staze je navedeno da do vrha ima 1h hoda, a kako je u tom trenutku već bilo gotovo 16.00, ubrzali smo korak da nas opet ne bi uhvatio mrak na ovom krševitom terenu. Uskoro nam se otvorio pogled prema moru i Pagu, ali nam ovog puta nažalost bura nije pomogla da uživamo u lijepim vidicima na naše otoke. Ali je zato uskoro sve kompezirano fantastičnim pogledom na Dabarske kukove, čiji je inače sastavni dio i Kiza. Točnije njihov završetak. Nadam se da ćemo uskoro lutati i tim impozantnim kukovima, koji su neodoljivi mamac svim penjačima. Mi ćemo se zadovoljiti samo šetnjom među tim kamenim divovima.

Pogled na Dabarske kukove s Kize

Na sami vrh se nisam uspeo, jer mi je to Zizi izričito zabranila. A kako sam se opravdano pobojao da bi zbog svoje tvrdoglavosti te noći u planinarskoj kući krevet morao dijeliti s nekim hrčućim planinarom, nisam se ni trenutka prepirao s njom. Metalni tuljak se nalazi u stijeni na visini od nekoliko metara, a u njemu je upisna teka u kojoj opet nailazimo na ime naše Šumarke. Metalni žig je u stijeni pored. Kako je u to vrijeme Sunce već počelo zalaziti, kompletni kuk je dobio crvenkasti zagasiti ton, što ga je činilo još mističnijim. Noć se nažalost sad već opasno približavala, pa više nije bilo vremena za duže uživanje u tom prekrasnom lokalitetu. Na vrh smo se uspeli za 45 minuta, a sišli smo za 40, što je u svakom slučaju manje od naznačenog na početku staze. Ili smo mi postali prebrzi ili je netko jako umoran procjenjivao stazu. Planinarska kuća «Vila Velebita» u kojoj smo dogovorili noćenje je do našeg dolaska već bila dobrano popunjena. To je suvremeno opremljen objekt uz samu cestu u Baškim Oštarijama, a održava ga PD «Željezničar» iz Gospića. Noćiti mogu isključivo članovi planinarskih društava, uz cijenu od svega 50 kn po osobi. Stoga svi u najbliža planinarska društva po vaše iskaznice.

Kukovi Kize

Nakon kraćeg razmišljanja o tome što nas sutra sve očekuje, svladalo nas je blaženstvo sna. A o nedjelji i njenim iznenađenjima više u sljedećem postu.

- 14:30 - Komentari (44) - Isprintaj - #

19.10.2006., četvrtak

Sjeverozapadni Biokovo - Sv. Ilija i Šćirovac

Ove nedjelje smo posjetili i posljednje dvije kontrolne točke na Biokovu – Sv. Ilija i Šćirovac, smješteni u sjeverezopadnom dijelu planine, poviše Baške Vode. S obzirom na relativno veliku udaljenost od svih mjesta na koje se može pristupiti automobilom, vrlo je rijetko posjećeno područje Biokova. Iz bilo kog smjera da se uputite prema Sv. Iliji trebat će vam cca. 5 sati hoda. Bilo iz Gornjih Brela, s primorske strane iz Basta, s Vošca ili sa zagorske strane iz Zagvozda. Iz prva dva smjera sam se već pokušao uspeti pred jedno 15-tak godina i oba su pokušaja bila neuspješna. Na usponu iz Basta me zaustavila kiša, kojoj je kumovala i loša markacija, pa sam na kraju odabirom lošeg smjera završio na stijeni s koje nije bilo povratka prema Bastu. Srećom sam se ipak dohvatio grebena i kasnije se spustio prema Vošcu i Makarskoj. U onom pokušaju uspona iz smjera Gornjih Brela mene i brata je zaustavila tada potpuno zapuštena i obrasla staza, na kojoj nije bilo markacije ni za lijeka. Tako da smo nakon dva sata lutanja odlučili da nam se najpametnije vratiti natrag. A sad sam bio uvjeren da je nakon puno vremena kucnuo čas da se napokon uspnemo i na Sv. Iliju. Treća sreća, reklo bi se.

Na vršnom grebenu

Automobil smo stavili u Bastu, a do Doma pod Vošcem nas je prebacio moj otac. Očito nam se opet poklopio posjet Biokovu s tradicionalnim "Pozdravom litu", baš kao i za vrijeme našeg prvog zajedničkog posjeta Biokovu, točnije Botaničkom vrtu Kotišina i Sv. Juri. Tako da smo eto nakon godinu obišli prvu polovicu od planiranih 100 kontrolnih točki HPO-a. Ovog puta smo na svu sreću već u 8.00 bili na ulazu u Park prirode, tako da smo izbjegli onu cestovnu gužvu, zbog koje sam prošle godine ludio. Oko Doma smo zatekli veći broj automobila i podignutih šatora s ekipom koja se upravo u tim trenucima izvlačila iz njih. Kako smo zbog možda i preambicioznog plana bili u stisci s vremenom, nije bilo mogućnosti za zadržavanje, već smo se uputili direktno prema Lokvi. S obzirom da smo tu stazu već predstavili u onom postu o usponu na Šibenik, a ne bi se volio ponavljati, molim sve koje to zanima da bace oko na taj post. Točnije na dionicu te ture od Vošca do Motike. Uz stanku od 15 minuta na Lokvi zbog nužno potrebne marende, na Motiku smo stigli nakon ukupno 2 sata i 20 minuta. Tu nam se po prvi puta otkriva prekrasan pogled na zapadni dio Makarske Rivijere i sjevernu stranu otoka Brača.

Pogled s Motike

Neposredno pred sami dolazak na prijevoj Motiku poviše Basta, skrećemo strmo uzbrdo. Markacija je obnovljena, pa nema problema s održavanjem pravog smjera. Doduše na ovoj dionici po grebenu to ne bi ni predstavljalo neki osobiti problem, jer je kapelica na vrhu vidljiva izdaleka. Malo poviše Motike smo vidjeli i našu prvu divokozu tog dana. Dobar znak da ćemo i ostatak puta uživati u njihovom oku ugodnom društvu. Uz stazu nam se cijelo vrijeme izmijenjuju brojne ponikve i danas, na ovom dijelu planine, rijetko održavane vrtače s cijenjenim biokovskim krumpirom. Uz njih su smješteni i ruševni pastirski stanovi, a na dva takva mjesta smo zatekli i jame s vodom. Samo s obzirom na izgled površine baš i nisam siguran da bi se odvažio napiti iz njih. A tko zna, možda i bi da zagusti. Ovog puta smo srećom imali dovoljno tekućine sa sobom, pa nisam imao potrebe to provjeravati, već smo nastavili dalje u utrci s vremenom. Bura je na pojedinim prijevojima imala čak i olujne udare, ali je ipak većinom bilo vrlo ugodno za planinarenje. Na većom dijelu staze od Motike do Sv. Ilije smo mogli uživati u pogledu na zaleđe, od Kamešnice, preko Buškog Blata, pa sve do Hercegovačkih Alpi. I to ponajprije zahvaljujući toj istoj buri. Gledajući Čvrsnicu u daljini pomislio sam na to kako sam i ja sljedećeg vikenda mogao na nju s našim matičnim društvom HPD "Mosor" iz Splita , ali sam se na kraju ipak odlučio radije provesti vikend sa Zizi. Ionako se zbog posla premalo viđamo tijekom radnih dana, a za sve mi dobro dođe izlika da mi je uostalom ovo radna subota. Nakon 1.50 h hoda od Motike, napokon smo stigli na Sv. Iliju (1642 m/nv).

Pogled sa Sv. Ilije na Šćirovac

Na ovom mjestu je Biokovo najuže, te se planira probijanje 4 km dugog tunela kroz Biokovo s, moram pripomenuti, vrlo sumnjivom studijom o utjecaju na okoliš, tako da se opravdano sumnja da je odluka o gradnji tunela prvenstveno političke naravi. Ali neću danas o politici, već ću opisati crkvicu Sv. Ilije koja je s obzirom na odloženi građevinski materijal uokolo nje, još uvijek u fazi obnove. Poviše ulaznih vrata je smještena kamena ploča iz koje saznajemo da ju je 2000. godine obnovili vjernici iz Zagvozda. Unutra se iznad improviziranog oltara nalazi zanimljiv odlijev s prikazom Sv. Ilije Ognjenog u kolima s plamenim konjima, a na oltaru se između dviju svijeća nalazi 20-tak kuna lemuzine. Žig je smješten u južnom zidu crkvice, a metalna kutija s upisnom tekom je u neposrednoj blizini samih ulaznih vrata crkvice. Nakon što smo taman napravili sendviče za okrijepu počelo je pristizati jedno imotsko društvo, koje je krenulo iz Rastovca. Predvodnik grupe je bio gosp. Šuto, a u razgovoru s njim sam saznao da je u studentskim danima bio član speleološke sekcije našeg planinarskog društva. I dok smo mi tako ugodno razgovarali, polako je pristizao i ostatak njegovog društva, a naposlijetku i još jedna grupa iz njihovog smjera. A bio sam uvjeren da ćemo na jednom ovako "zabačenom" vrhu biti sami. Predvodnicu te druge grupe je prepoznao gosp. Šuto kao svoju studentsku kolegicu, a ja jednog od njih kao Arathona , člana planinarskog foruma HPS-a.

Trenutak susreta na Sv. Iliji

Eto koliko je Biokovo malo, ali baš je lijepo u planini susresti poznato lice. Prvo prije dva tjedna naletim na Romanticusa , a sad i na Arathona. Baš se mislim tko je slijedeći u tom nizu. Na vrhu se nismo namjeravali zadržati više od pola sata, ali smo eto igrom slučaju ostali 45 minuta i to nam je na kraju stvorilo probleme. Nakon pozdrava krenuli smo uskim grebenom dalje prema Šćirovcu (1619 m/nv) , poznatijeg i kao Miletnjak. I s južne i sa sjeverne strane su strme padine, pa je na ovom mjestu potreban najveći oprez. Srećom je bura već dovoljno oslabila da nam ne predstavlja veće probleme pri tom žongliranju. A ubrzo smo izašli i na travnati proplanak, pa je koraćanje postalo znatno lakše. Tek je završni uspon na kamenu glavicu Šćirovca pokazao koliko smo umorni od gotovo cjelodnevne šetnje Biokovom. Čak i taj omanji sipar je znatno usporio naše napredovanje, pa smo se tek nakon 1.30 h hoda od Sv. Ilije napokon uspeli i na našu drugu kontrolnu točku tog dana. Pogled s njega je neuporedivo bolji od onoga sa Sv. Ilije. Doduše ja sam za takvu prosudbu možda i presubjektivan, jer puca na moj rodni grad, pa vas ostavljam da o tome sami donesete sud usponom na ova dva vrha.

Šćirovac

Na susjednom vrhu smo promatrali dosad najbrojnije stado divokoza, od cca. 15 jedinki, koje je kao okamenjeno stajalo nad liticom. Naša blizina ih uopće nije uznemiravala, ali mi fotoaparat nema dovoljno jak zoom za iole kvalitenije slike s tolike udaljenosti. Metalni žig je inače ubetoniran u stijenu desetak metara jugozapadno od vrha, a upisnu teku nismo primjetili. Kako je u tim trenucima već bilo 15.30 odlučili smo odmah krenuti sa silaskom prema Bastu. Spustili smo se natrag do prijevoja Mijaći, gdje se križaju uzdužna staza po Biokovu – BPS (Biokovska planinarska staza), s onom poprečnom iz Primorja prema Zagori, te krenuli južnom padinom prema Bastu. Koljena su počela sve više štekati, pa su nas nogama u pojedinim situacijama održavali samo štapovi. Sipar je uvijek nezgodan, a posebice nakon gotovo kontinuiranog dugotrajnog hoda. Svako malo bi pokoji kamen pobjegao pod nogom, ali smo srećom ipak bili dovoljno prisebni da uspješno održavamo ravnotežu. A najteže je bilo gledati kuće u selu i boriti se s mišlju da da njih moramo stići prije 18.30 h kako nas ne bi uhvatio mrak na jednom ovako nezahvalnom terenu za silazak. Do mraka smo stigli tek na raskrižje staza prema Topićima i Bastu. Iako obožavam onu prigušeno crvenu boju sunca u sumrak, ovaj zalazak sunca nad Bračom mi je bilo sve samo ne ugodno gledati.

Zalazak sunca nad Bračom

Na raskrižju je pisalo da do Basta ima još pola sata hoda, ali se zbog mraka nama to odužilo na čitavi sat, usprkos posjedovanju ručne svjetiljke. Tako smo u kamenolom, gdje smo izgubili markaciju, stigli u 19.35. Uz isprike čuvaru, kojeg naš prolazak kroz kapiju s krive strane uopće nije uznemirio, napokon smo se dovukli do automobila, sretni što nas je poslužilo vrijeme da posjetimo ova dva nepravedno zapostavljena vrha s fantastičnim pogledima. A ovo posebice vrijedi za Šćirovac.

- 14:31 - Komentari (46) - Isprintaj - #

13.10.2006., petak

Sjeverni Velebit - 2. dio

Buđenje sljedećeg jutra je za mene uslijedilo tek u 8.30, što znači da sam spavao i za mene nevjerojatnih 11 sati. Prvo što sam primjetio je mokar beton na balkonu, a približavanjem balkonskim vratima i guste oblake koji su potpuno skrili planinske vrhunce poviše nas. Moram priznati da je u tim trenucima kroz mene strujao samo jedan osjećaj, i to onaj zabrinutosti. Nisam želio vjerovati da će nam kiša pokvariti dan, posebice nakon onog jučerašnjeg izvrsnog vremena za planinarenje. Ali nisam se nikako uspjevao othrvati misli da bi nam ovo moglo skratiti ovotjedni boravak na Velebitu. Nakon što smo s našim domaćinima riješili troškove boravka u njihovom domu, noćenje nas je koštalo 80,00 kn po osobi, ipak smo krenuli s određenom dozom nade natrag prema Zavižanu. Tek kad smo se približili samoj nadzorničkoj postaji na Babić Siči sunce je napokon sramežljivo provirilo kroz gustu masu oblaka. Po prvi puta nam je ukazalo vedro nebo i u nas ubrizgalo dodatnu dozu optimizma, a kako smo se približavali Domu na Zavižanu sve su češće bile rupe vedrog neba u sivom oblačnom krovu. Vozeći se automobilom nismo ni imali osjećaj koliko je u stvari vani hladno, pa je izlazak iz automobila u doslovnom smislu riječi za nas bio hladan šok. Brzo sam se vratio natrag i na sebe nabacio još dva dodatna rukava, a moj primjer je s još većom revnošću pratila Zizi. Bura je ledila krv u žilama, ali je zato srećom jamčila skoru konačnu pobjedu nad oblacima iznad nas.

Početak Premužićeve staze

Tog dana nam je bilo u planu proći Premužićevom stazom do Rossijeve kolibe, s usputnim usponom na Gromovaču, koja je tik uz samu stazu. To je inače čak 57 km duga planinarska staza od Zavižana do Baških Oštarija, a ime je dobila po svom projektantu ing. Anti Premužiću. Staza je sagrađena u 3 godine, od 1930. do 1933. godine zahvaljujući ogromnom trudu lokalnog življa, koje je u to doba velikog siromaštva na taj način svojim nadnicama došlo u mogućnost da prehrane svoje obitelji, a nama je danas ostalo u trajno nasljeđe ovo jedinstveno remek-djelo planinarske arhitekture. Ovog ljeta su po popularnoj «Premužički» postavljeni i informativni panoi, kao dio poučnog puta, a na njima se može saznati puno o geologoškoj i biološkoj raznovrsnosti ovog prostora.

Škrape uz stazu

Stoga nije ni čudo da smo na samom početku staze zatekli veliki broj školaraca s njihovim vodičima, koje ni ovaj prohladan dan nije obeshrabrio da posjete Velebit. Staza je većim dijelom poprilično ravno postavljena, pa tako gotovo da ni ne postoji nekih uspona. Samim tim je i razumljivo zašto je staza vrlo pogodna za školske izlete, ali i za sve izletnike bez pretjerane kondicije. Nakon prvog prolaska preko travnatog proplanka ubrzo smo ušli u bukovu šumu, koja nam je pružila savršeno utočište od jakih udara bure. Na samom početku šume smo s lijeve strane šume primjetili nekoliko plastičnih tubi postavljenih u liniji, koje se najvjerojatnije koriste za skupljanje kiše za potrebe obližnje meteorološke postaje na Zavižanu. Tu su se naša ogromna pratnja zadržala što nam je omogućilo da ih prijeđemo i nastavimo dalje stazom. U tim početnim trenucima nam se staza činila poput neke na našem Marjanu, ali smo nakon desetak minuta hoda napokon izašli iz šume.

Neobični krški oblici uz stazu

Tek se tu u punom obimu mogla uvidjeti ljepota ove staze, koja je na pojedinim mjestima probijena tik uz rubove brojnih ponikvi i ponora. Usprkos još uvijek gustim oblacima u smjeru jugoistoka, magična divljina Rožanskih i Hajdučkih kukova je bila sve samo ne samozatajna. Doimlju se poput kamenih divova koji mame da im se približi. U nedjelju nažalost nije bilo vremena i za to, ali će nam to bez sumnje biti sljedeća tura po Sjevernom Velebitu. Negdje oko podne smo stigli do odvojka staze udesno prema našem prvom vrhu tog dana – Gromovači (1676 m/nv). Put do vrha nije osobito dug, svega 15 minuta hoda, odnosno da se točnije izrazim puzanja. Staza u početku opet vodi bukovom šumom, a pred sam vrh je kamena glavica okružena borom krivuljom. Tu smo ostavili štapove, jer su nam samo smetali pri kretanju i četvoronoške se uzverali do samog vrha.

Gromovača

Pogled s njega je naprosto fantastičan. Usprkos vidiku na gotovo kompletan Sjeverni i Srednji Velebit, meni su pažnju najviše odvlačili vidici na zapjenjeno more, Pag i Rab, te Lošinj i Cres u izmaglici. Bura je poprilično potpomogla da pred sobom imamo savršen pogled na ova prva dva otoka. Ali nam zato nije dopuštala duže zadržavanje na vrhu, jer smo zbog jakih udara gotovo stalno morali čučati, kako nas ne bi kojim slučajem oborila s nogu, kao što je naravno u prenesenom smislu uspjelo ovom prekrasnom vidikovcu. Žiga na vrhu nije bilo, samo temelj za isti. Ne znam je li tome kumovala neka od ovdašnjih čestih bura ili ipak neki vandal, ali se nadamo da će i on uskoro biti vraćen na svoje mjesto. Nakon povratka na Premužićku krenuli smo naprijed na polusatni hod prema Rossijevoj kolibi, zadnjoj točki koju ćemo danas obići na ovoj fenomenalnoj stazi. Putem smo primjetili da nas je u međuvremenu prestigla ona ogromna kolona školaraca, ali se ipak nisu zadržavali pred Rossijevom kolibom. Vjerojatno ih čeka autobus na Alanu, pa su jednako ograničeni vremenom.

Rossijeva koliba

Rossijeva koliba je planinarsko sklonište smješteno pod Pasarićevim kukom koje je dugo stajalo zapušteno, ali je srećom danas zahvaljujući planinarima iz PD Degenija opet obnovljeno i uređeno. Ime je dobilo po poznatom botaničaru Ljudevitu Rossiju, koji je zaslužan za upoznavanjem s nadasve bogatom florom Velebita. Nakon male stanke istom stazom smo krenuli natrag prema Botaničkom vrtu Zavižan, odakle smo započeli s usponom na naš posljedni vrh ovog vikenda – Balinovac (1602 m/nv). Botanički vrt je osnovan 1967. u Modrić Dolcu i pruža savršen uvid u bogatstvo velebitske flore. Ovo je nažalost doba godine kad tu ljepotu nažalost ne možemo vidjeti u punom obimu, pa ćemo za to morat pričekati proljeće, vjerujem već sljedeće. Krenuli smo udesno kružnom turom uokolo Balinovačke ponikve i nakon svega par minuta hoda došli do putokaza koji nas je usmjeravao desno uzbrdo.

Pogled na Balinovac s ulaska u Botanički vrt

Staza je lijepo uređena, posebice prvi dio kroz bukovu šumu s velikim brojem primjeraka velebitskog bilja, uz koje stoje pločice s hrvatskim i latinskim nazivom. Na trenutke se doimlje poput nekog stepeništa, pa je uspon tom dionicom vrlo ugodan. Na izlasku iz šume zatječemo pred sobom veliku kamenu glavicu s travnatim proplankom i omanjim siparom pred samim vrhom. Tim putem se uspinjemo prema vrhu, a gore nas očekuje još ljepši pogled na otoke od onoga s Gromovače. Pred nama, kao na dlanu, Rab i Pag. Mislim da smo u daljini ugledali čak i riječke nebodere. Ni ovdje nam nažalost bura nije dopuštala duže zadržavanje i divljenje vidicima s vrha. Stoga sam Zizi udario još jedan žig u Dnevnik, obavio obavezno fotografiranje i krenuli natrag dolje. Putem smo susreli i neke njene kolege iz studentskih dana, koji su u Botanički vrt došli s naumom o snimanju nekog povjesnog filma. Nismo baš shvatili o kakvom uratku je riječ, ali se nadamo da ćemo ga uskoro moći pogledat.

Pogled na Rab s Balinovca

Time je završio naš dvodnevni boravak na Sjevernom Velebitu. Usprkos obaveznoj pripremi pred turu, moram priznati da me Velebit uspio iznenaditi. I to ugodno! Stoga se veselimo novom posjetu i novim iznenađenjima, koje nam zasigurno Velebit sprema za sljedeći put.

- 14:11 - Komentari (42) - Isprintaj - #

09.10.2006., ponedjeljak

Sjeverni Velebit - 1. dio

Napokon je došao i taj dan da krenemo s upoznavanjem naše površinom najveće planine – Velebitom. Neradna subota se izvrsno uklopila u to, a još da je i ovaj praznik upao u ponedjeljak bilo bi savršeno. Zizi se nakon napornog učenja napokon malo odvojila od knjiga da bar preko vikenda odmori um u za to idealnom ambijentu. Prema Krasnom, gdje smo rezervirali privatni smještaj, krenuli smo u subotu rano izjutro. S obzirom da smo što više vremena željeli provesti planinareći, nismo dugo diskutirali o tome kojim pravcem do našeg odredišta. "Dalmatina" se jednostavno nametala kao jedini ispravni odgovor. U Krasno smo skrenuli s autoputa kod Otočca, odakle nas je dalje vodilo 22 km uske asfaltirane ceste. Inače cijelim putem od izlaska iz tunela Sv. Rok, pa sve gotovo do Krasnog vjerni pratitelj nam je bila gusta magla. Ipak smo bili optimistični da nam to ni na koji način neće pokvariti ovaj naš izlet. Ulaz u naš najmlađi nacionalni park Sj. Velebit se nalazi na lokalitetu Babić Siča, gdje je smještena nadzornička postaja, i udaljen je 10 km makadamskim putem od Krasnog. Trodnevna ulaznica košta 30 kn, ali predočenjem planinarskih iskaznica dobivamo popust od 50 %. Zatim nastavljamo dalje puno bolje nabijenim makadamom 7 km vožnje do planinarskog doma Zavižan, ispod kojeg i ostavljamo automobil.

Dom na Zavižanu

Prizor Doma pod Vučjakom je nešto ćemu sam se često imao prigode diviti na fotografijama, a sad sam napokon i sam postao svjedokom tog nadasve lijepo uklopljenog objekta u okoliš. Dobrodošlicu nam je zaželio hrvatski ovčar koji je ipak ozbiljno shvatio svoju zadaću s čuvanjem ovaca, pa nas je brzo napustio. Pogled s našog parkirnog prostora puca na otok Rab, a iza naših leđa i na vrh kojemu ćemo uskoro krenuti ususret – Zavižanskom Pivčevcu (1676 m/nv) . Vrh je dobio ime po tetrijebu koji obitava na ovim prostorima, a u bunjevačkom je udomaćen naziv pivac za tetrijeba. Jedini primjerak smo susreli tek krajem dana i to na jednom posve drugom vrhu, ali o tome poslije. Nakon što smo se odijenuli u skladu s prohladnim vremenskim uvjetima koji su vladali pod Vučjakom, jedna pojedinka možda čak i pretjerano, krenuli smo natrag desetak minuta onom istom makadamskom cestom kojom smo i došli, do uredno označenog raskrižja udesno u bukovu šumu prema Zavižanskom Pivčevcu. Markacija je na tom dijelu lako uočljiva, a po izlasku iz šume se na travnatim padinama koriste i markirni kolci zabodeni uz stazu poviše brojnih ponikvi, tako da orijentacija do dolaska na sljedeće raskrižje prema Zavižanskom Pivčevcu nije problematična.

Tipičan velebitski pejzaž – ponikve, travnate padine i bukove šume

Ali kad smo stigli u podnožje vrha nastaju manji problemi, jer na mjestu gdje smo prema karti očekivali skretanje udesno, na kamenju nalazimo samo potpuno izblijedjele putokaze. Srećom da smo uza se imali Smandovu kartu Sjevernog Velebita, inače bi gotovo sigurno produžili naprijed. Ovako smo skrenuli i nakon 50 metara ispod osamljene smreke naišli na putokaze ulijevo prema Malom Rajincu, a udesno prema Zavižanskom Pivčevcu. Tu opet ulazimo u bukovu šumu, kojom se sve strmije uspinjemo prema našem prvom cilju. Staza je cijelim putem prekrivena suhim lišćem, ali srećom nije klizavo, pa nakon pola sata hoda od zadnjeg skretanja stižemo na vrh. Problem pred samim vrhom predstavlja samo to što je na tom mjestu staza potpuno zarasla planinskim borom krivuljom, kojim je inače obrastao cijeli vršni dio. Na vrhu se pod naslaganim stupom kamenja nalazi natpis s imenom vrha, a pored njega i metalni žig i kutija s upisnom tekom. Pogled s njega je otvoren prema svim istaknutijim vrhovima Sj. Velebita, sve do Hajdučkih i Rožanskih kukova.

Zavižanski Pivčevac

Nakon podužeg zadržavanja zbog nezaobilaznog fotografiranja i uživanju u fantastičnom pogledu, krećemo prema našem sljedećem cilju – Malom Rajincu , koji se nalazi u našem vidokrugu, pa se umjesto povratka na zadnje raskrižje, odlučujemo na direktni spust kroz bukovu šumu na stazu. To kraćenje je posebno obradovalo Zizi, jer smo putem naišli na padinu prekrivenu malinama. Mene njihova kiselost ne oduševljava, ali je Zizi pokazala neviđeni entuzijazam u skupljanju istih. Kad sam je napokon uspio odvojiti od te padine, krenuli smo dalje naizmjenično malo preko travnatih proplanaka, malo kroz guste bukove šume sve do raskrižja staza na Generalskim Dolcima podno Malog Rajinca. Putem smo glasno zaključili da smo imali veliku sreću da za posjet Sj. Velebitu odaberemo baš ovaj vikend, jer je još prije uspona na Pivčevac postalo toliko toplo, da sam završio u kratkim rukavima. Na tom raskrižju smo skrenuli ulijevo i nakon 5-6 minuta udesno prema Rajincu. Staza je naravno opet postala strma, ali ipak ne pretjerano zahtjevna, usprkos lišćem pokrivenom putu. Negdje na pola puta smo susreli prvi par planinara na stazi, koji su inače fotografirali gubu na jednoj bukvi. Nakon 45 minuta hoda od podnožja smo dosegli i naš drugi cilj – Mali Rajinac, koji je iako nosi pridjev Mali sa svojih 1699 m/nv najviši vrh Sj. Velebita.

Mali Rajinac

Sami vrh se sastoji od velikih kamenih blokova, koji se uzdižu iznad bukove i smrekine šume. Na tom mjestu napokon dobivamo GSM signal, pa obavještavamo našu domaćicu da večeras stižemo na noćenje u Krasno. Pogled s vrha puca na cijeli Sj. Velebit, a u pozadini do Like koja je potpuno prekrivena gustom maglom, koje se doimlje poput bijelog mora. Pogled je to koji definitivno oduzima dah i mami da mu se opet vrati. Silazak na Generalske Dolce zbog visokim kamenih stupova nismo uspjeli izvesti novim kraćenjem, pa smo se morali vratiti istom stazom. S njih smo krenuli prema Lomskoj Dulibi i nakon pola sata hoda stazom na kojoj očito predugo nije obnovljena markacija izašli smo na makadamski put, kojim smo desno uzbrdo krenuli prema Zavižanu. Negdje malo iza početka Premužićeve staze, koja je inače bila u planu za slijedeći dan, naišli smo s desne strane ceste na neobično stablo bukve koje je vjerojatno uslijed lomova dvaput promijenilo smjer rasta, od čega je drugi lom pod kutem od gotovo 160° i sad izgleda doista nevjerojatno da se uspijeva održati na životu. Priroda je doista čudesna!

Bukva neobičnog izgleda

Skretanje ulijevo prema Velikom Zavižanu smo promašili, pa smo krenuli naprijed prema Botaničkom vrtu iz kojeg smo krenuli s usponom i na drugi vrh nadmorske visine od 1676 m, od ukupno četiri koliko ih se nalazi na Sj. Velebitu. Uspon prema njemu je bio i najnaporniji, sigurno iz razloga što smo do tog trenutka pješačili već gotovo 6 sati. Staza je osobito strma u donjem dijelu kroz šumu, ali je znatno blaži uspon pod vršnim dijelom, koji je ovdje također gusto okružen borom krivuljom. Uz rub livade pod vrhom smo zatekli prije spomenuti primjerak tetrijeba, točnije ženku. Nisam ni stigao dohvatiti foto-aparat, a ona je već bučno proletjela kroz granje iznad nas. Morat ću se naučiti uvijek držati u ruci isti. Nakon hoda od 40-tak minuta od putokaza na kružnoj stazi uokolo Botaničkog vrta, stigli smo na vrh, a odmah za nama i poveća grupa planinara.

Pogled na Zavižanski Pivčevac lijevo i Mali Rajinac desno

Pogled s vrha puca na u izmaglici izgubljene otoke, na velebitske šume prošarane smeđim bukvama i zelenim smrekama, na cestu koja lagano vijuga prema planinarskom domu i na naš sutrašnji cilj južnije od nas, ali o tome više u sljedećem postu. Sad se trebalo spustiti natrag do automobila i zatim u Krasnome pronaći rezervirani smještaj. A tek silaskom u Krasno počinju prvi pravi problemi tog dana, jer u mjestu jednostavno nema GSM signala, pa time ključa naša zabrinutost da nećemo pronaći kuću. Znali smo samo da se nalazi nasuprot pošte, a tamo smo u jednoj zgradici i naišli na stan na kojem je pisalo prezime naše domaćice. Nakon bjesomučnog zvonjenja pred vratima i kasnijeg lutanja praznim ulicama upadamo u Šumarsku kuću i molimo gospođu na recepciji da s njenog telefona nazovemo našu domaćicu. Ispostavilo se da je kuća malo niže od pošte. Napokon smo se dočepali naše postelje i puni zadovoljstva utonuli u san. Sutra je pred nama nastavak ove pustolovine.

- 21:06 - Komentari (36) - Isprintaj - #

02.10.2006., ponedjeljak

Sv. Jure (1762 m/nv) - Biokovo

Kako je i ovog vikenda Zizi iz već dobro znanih razloga morala apstinirati od planinarenja, odlučio sam se opet na kontrolnu točku koju smo zajedno već obišli. Tadašnji uspon na nju sam opisao u jednom od onih postova koji su igrom slučaja nestali s Bloga, pa ću sad iskoristiti prigodu da opišem uspon na najviši vrh Biokova – Sv, Jure (1762 m/nv). To je jedan od vrhova kojemu sam često pohodio. Većinom iz pravca Makra, a jednom i sa zagorske strane. U nedjelju sam se zbog kondicije svojih supenjača – Plavog i Nuića, odlučio na skraćenu verziju uspona s primorske strane. Dakle, od Vošca prema Sv. Juri za što prosječnom penjaču treba cca. 2 sata. U park prirode smo ušli točno u 8 sati, točno u vrijeme otvaranja za posjetitelje. Nakon plaćenih ulaznica od 20 kn po osobi krećemo Biokovskom planinskom cestom prema Planinarskom Domu pod Vošcem, gdje smo trebali napustiti mog limenog ljubimca i uputiti se uskom stazom prema našem cilju.

Ekipa kreće prema vrhu

Pretpostavljao sam da je Plavi uhvatio štogod kondicije, zahvaljujući prošlotjednom usponu na istoimeni vrh na Kozjaku, ali sam ipak odredio kao gornju granicu trajanja ovog uspona 3 h. Srećom se kasnije pokazalo da za to uopće nije bilo potrebe, jer se držao tempa koje bi trebao većini na ovoj dionici. Nakon pola sata hoda smo naišli na prvu i kako se kasnije pokazalo jedinu skupinu planinara tijekom uspona. Ekipa je bila iz Belišća, a jedan od njih je bio ni manje, ni više nego naš kolega bloger Romanticus. Teško je nekome opisati koliko smo mi planinari sretni kad gore susretnemo nekoga poznatog. U ovom slučaju je taj netko koga sam dosad poznavao samo u virtualnom blog-svijetu. A baš sam neki dan čitao jedan post o tome kako zamišljamo druge blogere i shvatio da ja uopće ne razmišljam o tome. I naravno da iz tog razloga nisam ni prepoznao Romanticusa, ali je srećom on mene odmah prepoznao. Doduše tome su kumovale i neke moje slike s bloga, ma koliko sitne i nejasne bile. Njegova ekipa je na Biokovo stigla dan ranije i prenoćila u Planinarskoj kući pod Sv. Jurom, ali detalje o tome će te sigurno uskoro naći na njegovom blogu. Inače tek da se zna, ovog sam tjedna srušio rekord upoznavanjem dvoje blogera. Nakon pozdrava i tradicionalnih planinarskih želja, u koje se ukomponirala i ona da Zizi uspješno prebrodi stručni ispit, krenuli smo još poletniji naprijed.

Pogled prema Vošcu

Kako se svako malo pred našim očima otkrivao toranj odašiljača na vrhu, koraci su postajali sve lakši, bar Nuiću i meni. Dobro, posebice Nuiću, jer ga na leđima nije opterećivala naprtnjača. Plavi je sve do križanja za Lokvu uspješno držao korak za nama, ali je onda tu već polako počeo zaostajati. Ali nije ni to bilo loše, jer smo bar u tim trenucima čekanja njega da nas sustigne mogli uživati u prekrasnim pogledima na vrhove Biokova, sve od Kimeta, preko Vošca, pa do Sv. Ilije daleko prema zapadu. Šteta samo što su ovog puta divokoze bile previše sramežljive, a baš sam se ponadao da će i njih dvojica imati užitak gledati svu gracioznost njihovih pokreta na biokovskom kršu. Bez njih bi Biokovo sigurno bilo puno siromašnije i sva sreća da se netko dosjetio reintroducirati ih u ovaj za njih idealan okoliš. Kad smo izašli na cestu odlučeno je da se Plavi zbog iscrpljenosti uputi asfaltom tih zadnjih 15-tak minuta serpentinama prema vrhu, dok smo nas dvojica krenuli stazom strmo uzbrdo od Planinarske kuće pod Sv. Jurom prema vrhu.

Pod vrhom

Ta staza je cijelim putem osigurana konopom, što je od velike pomoći u zimskim uvjetima penjanja. Ispred crkvice Sv. Jure smo se napokon malo okrijepili, a Plavi je napokon uspio i dokrajčiti svoj sendvič. Crkvica se inače ne nalazi na samom vrhu, jer je premještena malo istočnije zbog izgradnje odašiljača, tako da je sad izvan ograde objekta. Na vrhu smo se zadržali gotovo sat vremena i pri tom je dvotrećinskom većinom odlučeno da se na povratku držimo ceste. Demokratski sam se pokorio toj odluci i krenuli smo asfaltom natrag prema Vošcu.

Razigrano društvo na vrhu

Putem smo svako malo morali preskakivati brojne automobile i kombije koji su se zbijali na cesti, jer su rijetka proširenja za mimoilaženje, posebice pod samim vrhom. Mislim da je krajnje vrijeme da se po Biokovu uvede organizirani prijevoz, uračunat u cijenu ulaznice, i time konačno izbjegnu ovi krkljanci, koji su u ljetnjim mjesecima epohalnih razmjera. Kad smo se napokon dovukli do pred sami Dom, nagovorili smo Plavog da skupi snage za još jedan završni 20-minutni uspon na Vošac, obećavajući mu prekrasne vidike. I nije požalio!

Mozaik unutar crkvice Sv. Jure

Popevši se gore, njegov se foto-aparat pregrijavao od okidanja na sve one prekrasne detalje koje pruža pogled s Vošca. Od panoramskog pogleda na Makarsku, na u oblake okovane zapadne vrhove Biokova, na zaigrane paraglaidere na nebu poviše grada… Toliko je toga za slikati da je u tim trenucima poželio novu karticu od 2 GB. Tim usponom na Vošac je završio i naš izlet na Biokovo, a siguran sam da će ga ova ista ekipa uskoro opet pohoditi, ali se nadam da će nam se onda moći pridružiti i moja Zizi. Bez nje ni planinarenje više nije toliki užitak.